Regija

20. obljetnica rata koji još nije završio

fotografija

Reuters
Četvrtak 12.Travanj 2012.

Početak opsade Sarajeva koja je, unatoč svim zločinima od Ravnog do Srebrenice, u očima onog dijela međunarodne javnosti koji je barem pokušao znati i shvatiti što se to zbiva, predstavljala simbol bosanskog pakla

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

U Titovoj ulici 11.541 crvena plastična stolica. Od Vječne vatre do Alipašine džamije. Po jedna za svakog Sarajliju ubijenog u gotovo četiri godine opsade i rata. 800 metara, po 14 stolica u svakom redu. 8 duljina nogometnih stadiona mrtvih ljudi. 230 autobusa ubijenih putnika. Jedan Trogir ili Slatina kojih nema. Pola Požege ili Đakova, trećina Šibenika ili Siska. 6. travnja simbolično je obilježena 20. obljetnica rata u Bosni i Hercegovini. Početak opsade Sarajeva koja je, unatoč svim zločinima od Ravnog do Srebrenice, u očima onog dijela međunarodne javnosti koji je barem pokušao znati i shvatiti što se to zbiva, predstavljala simbol bosanskog pakla. Povjesničari će još desetljećima razglabati je li to bio dan stvarnog ili simboličnog početka rata, je li se mogao uzeti neki drugi, raniji ili kasniji. Možda je rat u BiH zaista počeo u Ravnom, možda u zapadnoj Hercegovini kada su građani zaustavljali kolone JNA koje su išle pojačavati snage koje su napadale Hrvatsku, možda u Bijeljini koju su, na neskriveno oduševljenje Biljane Plavšić, još prije 6. travnja zauzeli Arkanovci.

Neki će tvrditi da je rat počeo tek u svibnju, povlačenjem JNA iz Sarajeva ili još kasnije, posljednjim letom sa butmirskog aerodroma ili barikadama na putevima koje su priječile izlaz iz grada. Sve je to tek pitanje akademskih i političkih raspri. Koji god da se simbolički ili stvarni dan uzme za početak rata u BiH, ne bi trebalo biti upitno da je jedna strana u njega ušla organizirana i pripremljena, uz jaku potporu ostataka nekadašnje zajedničke jugoslavenske - i narodne – armije. Baš kao što ne bi smjelo biti nikakve dvojbe da je Sarajevo gotovo četiri godine bilo simbol užasa, patnje, mučenja, mrcvarenja, izgladnjivanja, ucjenjivanja i političkog poigravanja s više od 200.000 Barem bi stanovnici nekadašnje zajedničke države trebali znati da su žene, djeca, starci, bolesnici, invalidi, sportaši, šahisti, penzioneri, ribiči, inženjeri, kućanice, punice, tinejdžeri, rokeri, harmonikaši, šoferi, liječnici, kuharice... ljudi kao svi drugi oko nas, bezmalo 4 godine posve neselektivno ginuli od metaka, tromblona, mina, granata, raketa... Bivali ranjavani, ubijeni na mjestu ili polako i bolno u svojim kućama i ispred njih, na ulicama, trgovima, raskrižjima, u ljekarnama, uredima, poštama, vatrogasnim stanicama, tržnicama i rodilištima. Da nisu imali struje, vode, plina, goriva i hrane. Da su kroz ljute sarajevske zime preživljavali grijući se knjigama iz svojih biblioteka, dijelovima namještaja ili onim što su prikupili ili nasjekli u gradskim parkovima. Da su u opsjednutom gradu preživljavali zahvaljujući neredovitoj humanitarnoj pomoći, da je jaje stajalo 4 marke a kilo mesa 100. Da su majke u očaju puštale djecu izvan kuće gdje su svakoga trenutka mogla poginuti, jer ih nije bilo moguće godinama držati zatvorene u kući.

Poraće bez nade

Da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji završili na način koji ima smisla – sve bi nam ovo bilo poznato. I možda bismo iz toga nešto i naučili. Najviše i najprije: da stvorimo društvo u kojem se tako nešto više nikada nikome neće ponoviti. Na žalost, ovdje ne žive Nijemci i Francuzi. U Bosni i Hercegovini žive Balkanci koji nisu imali sreće da im se ratovi devedesetih doista završe. Rat u Hrvatskoj završio se jasnom i očitom pobjedom Hrvatske i porazom Krajine; na Kosovu su trijumfirali Albanci, a Srbija je izgubila. Samo su u Bosni svi tobože pobijedili – Bošnjaci time što Bosna nije rascijepana, Hrvati time što nisu nestali, a Srbi time što su dobili nešto što država nije ali se republikom zove - i to srpskom. Tri utješne nagrade za rat bez pobjednika i poraće bez nade. Nisu stanovnici Bosne i Hercegovine ništa bitno gori od susjeda iz Hrvatske ili Srbije, samo su imali manje političke sreće i zatekli se u nedovršenoj državi koja to nije, pokrpljenoj samo da se završi rat.

Državi i sustavu kojom nitko nema razloga biti zadovoljan. Još više od neučinkovitog sustava kakav nigdje drugdje na svijetu ne postoji, stanovnike Bosne i Hercegovine, na svim stranama, boli ono što doživljavaju kao neznanje, nezainteresiranost i nedostatak razumijevanja za sve što im se događalo od početka 1992. do kraja 1995. Bošnjaci su uvjereni da su njihove žrtve zapostavljene i omalovažene, dok Srbi vjeruju da su žrtve međunarodne urote koja ne priznaje i ne spominje njihove poginule i ranjene. Hrvati su izgubljeni na prisilnoj klackalici između dvaju većih naroda i dugo su vjerovali da je barem Hrvatskoj do njih doista stalo, sve dok nisu uvidjeli da ih svakim danom mira i ona sve više zaboravlja, prisjećajući ih se tek za izbore. Te paralelne bosanske stvarnosti ponekad se približe i dotaknu kada dijelove triju nacija ujedine bijeda, očaj i besperspektivnost. Ali ta približavanja traju samo zakratko. Proračunati i cinični političari svih bosanskih fela lako uspijevaju neutralizirati bilo kakav pokušaj prevazilaženja podjela. Obljetnica početka rata pokazala se idealnom da se bosanske podjele dodatno prodube. Službeno je Sarajevo godišnjicu riješilo obilježiti iznimno decentnom i nepolitiziranom instalacijom Harisa Pašovića sa po jednom praznom stolicom za svakog ubijenog građanina, bez ikakvih govora, patetike, politike, političara, muftija, biskupa i episkopa. I kada su optimisti povjerovali da bi se jednom neki događaj vezan za rat u BiH mogao odvijati bez politike – iskočio je duh politizirane Bosne. Mali ali glasan dio bošnjačke čaršije zapjenio je zbog činjenice da su crvene plastične stolice proizvedene u Srbiji - “zemlji iz koje je krenula agresija“. Onda je uslijedila bezočna – ali posve očekivana – reakcija iz Dodikove kuhinje: formalno neovisno glavno banjalučko glasilo, Glas Srpske, 6. travanj je najavilo kao “početak progona i etničkog čišćenja Srba iz Sarajeva, najvećeg etničkog čišćenja u Evropi od Drugog svjetskog rata“, što su u tekstu potvrdili “političari istaknuti srpski intelektualci“ – isti oni koji su pripremili, započeli i vodili rat u BiH. Bosanski Srbi obljetnicu su ismijali, nazivajući opsadu “takozvanom“, naglašavajući kako srpske žrtve u dijelu Sarajeva koji je držala Karadžićeva vojska nitko ne priznaje i ne broji.

Ta nepodnošljiva sveopća relativizacija, koliko god da je očekivana, bolna je i zabrinjavajuća i jasno ukazuje da je ovakva Bosna i Hercegovina tek jedan tužni daytonski provizorijum koji hitno treba mijenjati. No pitanje je tko bi i kako mogao popraviti loše skrpljenu Bosnu. Lokalni političari očito nemaju namjeru jer im je i ovako jako dobro: svatko skuplja zagarantirane glasove u svom nacionalnom toru i ne mora se puno brinuti za položaj. Vanjski svijet zadovoljen je time što je rat završen i inozemne političare tužna i nevoljna Bosna i Hercegovina ne zanima jer im ni na koji način ne ugrožava sigurnost i položaj.

Idealisti i nostalgičari

Bosnom se bave tek malobrojni preostali idealisti i nostalgičari bez mnogo utjecaja. Obljetnica početka rata u Sarajevu okupila je i stotinjak stranih novinara, listom razočaranih što njihov trud i životi kolega palih u tom ratu nisu ništa promijenili. Stariji, deblji, ćelaviji, ciničniji, na boljim položajima... tri smo se dana pitali jesmo li mogli učiniti više. Možda i jesmo, ali ne puno. Bili smo tamo, izvještavali, snimali, pisali, objavljivali. Tko je želio – mogao je znati, shvatiti i djelovati. Užas rata u Bosni i očaj što on nije završen najlakše se mogao shvatiti prošlog petka u Sarajevu. U maloj skupini ratnih izvjestitelja gledali smo tisuće praznih stolica, konstatirajući kako je instalacija doista simbolična i jasna. Odavno otvrdnuli na sve prolazili smo pored šest stotina redova praznih stolica.

Sve dok nismo došli do dječjih stolica. Gotovo tisuću i pol ubijene djece. Na praznim stolicama spontano ostavljene zeke i mede. Svi smo se osjećali kao da nas je netko velikim maljem udario u glavu. Mi smo te večeri svoj očaj utopili u prisjećanjima, adrenalinu i alkoholu koje smo kasnije pokušali pretočiti u ovakve tekstove. Preživjele Sarajlije ostale su u zaboravljenom gradu.

Povezani članci