Pisanje uz vjetar

47 saborskih mučenika ne traže povlaštene mirovine nego poštovanje i pravo na rad

Petak 20.Siječanj 2012.

Da nam živi, živi rad: “Jedan dan u mirovini i već nam je dosta izležavanja! dajte nam da radimo!”, možete čuti njihov vapaj, ako malo bolje poslušate

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Taman kad sam pomislio da je Sabor najbezbožničkije mjesto na svijetu, zbog čega dvije tisuće godina stara korporacija i brani “crvenom popu” angažman u istom, iz korijena su mi stav poljuljali Vladimir Šeks i 46 mučenika koji su se usudili podnijeti zahtjev za povlaštenim mirovinama. Bez obzira što u Saboru većinu imaju “komunjare” koje Boga i ne štuju, a opozicija kršćansku desnicu, po nekima, ionako koristi samo da bi se samozadovoljila, opravdavajući sve svoje zle namjere božjim autoritetom, Sabor je za mene neočekivano postao branitelj “svetinje nad svetinjama”, istinski oltar domovine. Znam, bit će mnogo sumnje u te tvrdnje, ali sve zapravo ovisi o perspektivi iz koje promatrate cijelu priču. Za neke će zahtjevi za mirovinom biti amoralni, lešinarski, potez koji nepobitno dokazuje kako je zastupnicima vlastito dupe iznad interesa ovog naroda. Nepotrebno čuđenje nad stereotipima za koje su najmanje krivi sami zastupnici koji se pak od samog početka moraju tući s formulacijom “povlaštene mirovine”, a ona je sve samo ne povlaštena. Jer ne vidim što bi to imalo biti povlašteno u iznosu od 9 do 14 tisuća kuna mirovine u vremenu kada čak i neke plaće dosežu te visine, premda poslovi koji se njima nagrađuju ni izdaleka nisu toliko odgovorni i naporni kao što je to zastupničko mjesto. Ej, pa je li lako donositi zakone, raspravljati o novim porezima, o cijeloj budućnosti jedne nacije, o ulasku u NATO, EU, izlasku iz Jugoslavije, odlučivati kojem se meniju prikloniti u vrevi saborskog restorana?!! I sve to staviti na kocku da bi bio umirovljenikom na samo jedan dan, da bi si osigurao pravo na ono što ti materijalnim i povijesnim zaslugama pripada. Meni je to primjer vrhunske žrtve i spremnosti da čak i posljednje zrno vlastitog ugleda, ako ti ga već nisu oduzeli, dovedeš u pitanje samo da bi pokazao stav kako nismo svi jednaki niti to možemo biti. Živimo u zemlji u kojoj smo godinama gledali kako ljudi sa 30, 40 ili 50 godina starosti ne žele raditi, odlaze u mirovinu i tako opterećuju naš mirovinski sustav i gospodarstvo, ne hajući uopće za činjenicu da potencijalno svoje najbolje i najproduktivnije godine provode u hladovini mirovinskih odrezaka. E, onda se odjednom dogodi obrat, pojave se neki šezdesetgodišnjaci, sadamdesetgodišnjaci koji se iz mirovine vraćaju na svoj težak i odgovoran posao. “Jedan dan u mirovini i već nam je dosta tog izležavanja! Dajte nam da radimo!“, možete čuti njihov vapaj, samo ako malo bolje poslušate. Da nisam ogrubio u ovom beskrupuloznom i nakaradnom vremenu, suza bi mi zaiskrila u oku, poželio bih stegnuti žuljavu, glasanjima izranjavanu ruku tim požrtvovnim dečkima i curama i reći im “Svaka čast”. Ali nije vrijeme za emocije. Nadam se da njihov primjer neće ostati usamljen. Narod se treba ugledati u njih, u najbolje. Uostalom, zato smo ih i birali. A sad bi da s nama jedu ista govna. To jednostavno neće ići...

Povezani članci