Bez anestezije

Agencijama propao posao: narod pročitao ispeglane političare

Petak 23.Rujan 2011.

kad se kosorova uporno i do karikature smješka i širi lažni optimizam, narod vidi podsmjehivanje njegovoj muci. kad milanović šeće dolcem ljudi vide one koji su sišli među njih isključivo da bi iskamčili njihov glas

Izdanje

Broj 2, 23.09.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

otkopčaj košulju, zasuči rukave i prebaci sako preko ramena. Tako uđi u dvoranu i vidjet ćeš reakciju. Tim je riječima spin doktor promijenio percepciju Tonyja Blaira pred biračima laburističke stranke u radničkim gradovima širom Engleske. Blair, koji je do tada po skupovima hodao u odijelu, zakopčan do grla, poručujući da možda jest kandidat vrha laburističke stranke, ali pripada nekoj drugoj klasi, doživio je ovacije ušetavajući na pozornice obučen poput poštenog engleskog radnika u najboljem nedjeljnom izdanju, kada obuče bijelu košulju, kicoški zabaci sako i ode u pub na pivo. I dalje ga nisu baš najbolje razumjeli kada bi govorio, ali je barem izgledao kao da mu je stalo do njih. U biti sitne promjene u imidžu donijele su krupne promjene u percepciji. Ležerni Blair svima se učinio ‘radničkijim’ nego onaj koji je hodajući okolo zračio izgledom izmanikiranog pripadnika više klase. Njegovi zamršeni i nejasni govori, čiju je besmislenost i bezidejnost duhovito secirao autor knjige ‘Kako su prodavači magle zavladali svijetom’, postali su nebitni. Njima su se bavila samo analitičarska zakerala, koja su točno, ali tada nikome bitno, predskazala da će se Blair izblamirati jer nije dorastao rješavanju problema. Potrajalo je dok se i narod osvijestio i shvatio da je politika samo politika, ne bavljenje narodom, a Blair samo političar, ne reformator i spasitelj. Ali PRovci su još jednom dokazali da se političar može upakirati u bilo što narodu poželjno i tako prodati, jer kada dođe na vlast i tako neće biti važno da li i inače suče rukave ili hoda s dijamantnom dugmadi na manžetama. Estradizacija politike, koja je počela još s J. F. Kennedyjem, prelila se iz Amerike po ostatku svijeta te u predizborno vrijeme različiti PR stručnjaci daju sve od sebe da svoje klijente obuče raznim trikovima kako bi šarmirali javnost. Ni Hrvatska nije ostala izuzetak. Izbori koji slijede možda će najbolje pokazati koliko se bijede politike pokušava sakriti iza blještave ambalaže, koliko pakiranje može biti svrha samo sebi (i agencijama koje će na tome zaraditi novac) i koliko se pukom formom može zamračiti nedostatak pravog sadržaja. Sve se naime čini da se političari kamufliraju do neprepoznatljivosti, da se sve stavi pod kontrolu. Pa tako svi HDZovi prvaci šute kao zaliveni kako bi se Kosorovoj potpuno otvorio prostor. Ne daju intervjue, govore samo kada im je dozvoljeno i ne iznose svoje mišljenje. Sudeći po škrtim izjavama, u toj stranci nikad nije bilo bolje. Svi dišu kao jedan i pobjeda je nadohvat ruke. ‘Kukurikavcima’ je sugerirano da od svega prave silnu nauku - sve je strašno tajanstveno, traže se pitanja unaprijed, odgovori se peglaju u PR agencijama, neposlušne se poziva na red. Iznajmljeni stručnjaci uređivali bi novine i traže ustupke ako daju (?) svog klijenta. Ispada da bi medijima trebala biti čast što će se neki od onih koji love vlast pokazati u novinama, a ne da bi političarima trebala biti dužnost obratiti se javnosti preko medija. Uostalom tko više gubi? Mediji koji će ostati bez dosadnog i do neprepoznatljivosti ispeglanog intervjua ili političari koji nemaju petlje pokazati se onakvima kakvi jesu. Jer, u konačnici nije važno što agencije prodaju nego što narod vidi. One prodaju Jadranku Kosor koja stišće šaku, prikazujući se snažnom lidericom, koju nijedna afera ne može uzdrmati i koja prijeti Milanoviću. Narod, međutim, vidi predsjednicu aferama izbušene stranke, koja se očajnički batrga da pred probranim članstvom u Areni ostavi dojam osobe koja kontrolira situaciju. Kad se Kosorova uporno i do karikature prenaglašeno smješka, šireći po napucima lažni optimizam, narod vidi podsmjehivanje njegovoj muci. Kada Kukuriku čelnici predvođeni Milanovićem odjednom šeću po Dolcu, voze se s ribarima i ciljaju strijelom na seoskim zabavama, narod bi trebao vidjeti ‘svoje’ političare koji se mogu uživjeti u problem kilograma salate koji stoji deset kuna. Umjesto toga oni vide ljude koji nemaju problema s kupovanjem salate i sišli su među njih samo da bi iskamčili glas. Lakiranje, naime, može ići do neke mjere, ali u hrvatskom je slučaju postalo kontraproduktivno. Koliko god se peglao imidž, koliko god se kontrolirale teme, pitanja i odgovori, stvarnost je pokvarila posao onima koji osmišljavaju poželjne imidže političara. Prozrelo se da je za svaku opoziciju mantra ‘s nama će vam biti bolje’, a za svaku vlast ‘s njima će vam biti gore’, iako ni jedni ni drugi nisu odgovorili zašto. I zato 40 posto građana u anketama još uvijek ne nasjeda. Ni kada HDZ za himnu svog Sabora uzme Colonijin hit ‘Svijet voli pobjednike’, jer se kao obraća onima koji vole ‘domaćice’, ni kada ‘Kukuriku’ predstavljanje svog programa začini moćnim Queenovcima i ‘We will rock you’, jer je to kao više za njihovu publiku. Za narod se to naime uvijek završava običnim Abbinim zabavnjakom:’Winner takes it all’.

Povezani članci