Mile Kekin

Ako je Pivo potrebno da otjera HDZ, to je žalosno za oporbu

fotografija

Vjeran Žganec Rogulja/Pixsell
Petak 23.Rujan 2011.

Ne sviramo u kampanji, jer ne želimo biti ničije maskote. Ali afere koje su se nakotile i Remetinec pun hadezeovaca, trgnut će ljude da izađu na izbore.

Više iz izdanja

Više od autora

Social

ile Kekin došao je na ovaj intervju izravno s obilaska zagrebačke Arene, gdje Hladno pivo dovršava pripreme za veliki koncert 7. listopada. Nosio je u glavi strašnu sliku. Kada su ušli u Arenu, cijela je dvorana bila nakinđurena scenografijom HDZ-a za 14. sabor vladajuće stranke koji je održan prošlog vikenda. – Najlakše mi je takvo iskustvo opisati kroz naslove horora: “Bal Vampira”, “Noć živih Hadezeovaca” i slično. Ipak bih se trebao zahvaliti premijerki što nas je inspirirala za naslov turneje “Kud Pivo, tud i ja” – kaže Kekin. Postratni sarajevski koncert grupe U2 pod nazivom „Tenkovi odlaze, U2 dolazi“ u ovom bi slučaju mogao biti parafraziran kao „HDZ odlazi, Hladno pivo dolazi“. Metafora nije bez vraga, imamo li na umu kakvu Hrvatsku Kekin i njegovo društvo zagovaraju. No, o tome nešto kasnije...

f: Prije toga da razjasnimo kakvi su to punkeri koji pune najveće dvorane u regiji. – Kada bi sutra došao Green Day, vjerujem da nitko ne bi rekao “pa kako sad punk u Areni“ jer su oni velike svjetske face, dok se kod nas i dan danas zna potegnuti pitanje koliko je to više punk. Ne znam koliko smo mi više punk, punk rock, a koliko smo više otišli u srednju struju. Nit’ me iskreno više i zanima. Odabir prave lokacije puno ovisi i o muzičkom žanru. Da smo s glazbom koju smo radili prije dvadeset godina išli u velike dvorane dogodio bi se kaos kao i na Ramonesima kad sam ih gledao u Domu sportova, kad sam kužio samo refrene. Tehnika je doduše dosta napredovala, ali je i dalje problem kad sviraš brzu muziku u velikim dvoranama. Dobro, otada se malo tehnika popravila, pa mi ćemo pokazati da je to moguće.

f: Dosta ste samouvjereno najavili koncert u Areni, još u trenutku kada novi album za pravo još nije ni bio izašao. Toliko dobro poznajete svoju publiku, odnosno bili ste uvjereni da s novim albumom nećete podbaciti? – Jedna je od osnovnih stvari kada band odluči raditi tako velike dvorane da ima dovoljno vremena za pripreme. Moraš se odlučiti najmanje pola godine ranije. Puno je tu posla. Ali prije svega, moraš vjerovati u pjesme koje si napravio. Uvijek, doduše, postoji neki faktor X da nešto krene po krivu, da se baš taj dan nešto dogodi, pa da svi ostanu doma gledati Zvijezde plešu, kuhaju, pjevaju, ili štogod. Ali vjerujem da će sve biti O.K. Imamo tu dozu samopouzdanja jer smo prije toga svirali ipak puno veći, otvoreni koncert na Jarunu, a vjerovali smo dovoljno i u novi album. Bili smo uvjereni da je dobar, inače ga ne bismo ni objavljivali, da ćemo privući i neke nove fanove. Nimalo ne sumnjamo da će sve proći super.

f: Koliko vam ta doza samouvjerenosti koristi ili smeta kod pisanja pjesama? Smijete li biti opušteniji? – To je dobro pitanje. Čovjek uvijek mora biti svjestan da i njegovo govno smrdi i ako te previše ponese to samopouzdanje band mora reagirati. Zato i služi. Kad dođem s pjesmom, pa mi band kaže: „Čuj, ova stvar ti baš i nije neka, možda bi trebao još malo poraditi na melodiji ili tekstu“, mislim da je to jedna od snaga našega banda, da imamo četiri vrlo kritična pojedinca koji znaju ukazati na svaku pogrešku. A uvijek mogu snimiti solo album ako baš hoću isfurati neki svoj egotrip.

f: Jesu li vam nekad vratili ili odbili neku pjesmu? – Jesu. Puno smo pjesama znali raditi po dvije godine i onda shvatiti da nas ne vode nikamo, da bezveze trošimo vrijeme. I onda te pjesme zaledimo. Na primjer, pjesmu “Fotoaparat“ s novog albuma napisao sam još prije sedamosam godina, ali je nikako nisam mogao dovršiti. Stajala je u ladici dok mi jednog dana nije sinula ideja u kojem je pravcu odvesti. Dakle, taj prvi filter je band, a drugi je filter vrijeme. Vrijeme u smislu da bend dovoljno vremena provede u prostoriji za probe i da istu pjesmu odsvira stotine puta, da vidi drži li vodu. To je naš način rada. Kad se nešto nabrzinu snimi, često se kasnije pokaže da pjesma baš i nije nešto. Zato mnogo vremena prolazi između naših albuma jer pjesme puno dotjerujemo.

f: Posljednjih godina u najavama velikih koncerta organizatori i izvođači ne govore o glazbi nego spominju broj tegljača, ljudi u pratnji, veličinu pozornice i uvijek svatko ima nešto dotad najveće. Što će kod vašeg koncerta biti najveće? – Ha, ha... To sa šleperima uvijek dobro zvuči. Igra brojkama jako je impozantna. Čim kažeš da je nešto teško toliko i toliko tona, to jako dobro prolazi u naslovima novina. Svejedno je je li pozornica dvadeset tona ili dvije, sve je to jako relativno, bitno je da su tone u pitanju. I to odmah odjekne naročito među ljudima koji nemaju pojma o produkciji. Tako smo i mi najavili da dolazimo s dvadeset tona opreme!

f: Doista je toliko? – Tako smo načuli, ne znamo točno. Ha, ha... Imat ćemo najveću produkciju koju smo ikada imali, a ovaj put smo se jako potrudili oko scenografije. Pokušat ćemo publiku doslovno uvesti u svijet. Imat ćemo i vrlo kvalitetan projektor. Kažu da je to zadnja riječ tehnike, a može projicirati u 3-D tehnici. Mislim da će Pink Floyd moći na ovom koncertu nešto naučiti od nas, ha, ha, ha. A vjerojatno ćemo se i presvlačiti u svlačionici u kojoj su boravili prije nas George Michael i Britney Spears. Možda nađem kakav ruž za usne kao suvenir... A osim svih tih điđa i baja mi ćemo i svirati. I to dugo i glasno dok se boje ne rastope.

f: Vidim, svladali ste sve što treba znati o promociji. – Da, ta gradnja senzacija je važna kad radiš velike dvorane. Nju nisu izmislili ni George Michael, ni nitko od novih zvijezda, to postoji otkad postoji showbiz. Još su Bijelo dugme i Goran Bregović na ovim prostorima bili majstori stvaranja senzacija i kontroverznih priča koje nisu nužno vezane uz glazbu, ali su itekako potrebne kad radiš spektakl.

f: Je li to sve isplativo za svega nekoliko gradova u regiji koji mogu podnijeti takav show? – Zoki, naš gitarist, dobro je rekao da se mi cijelo vrijeme pokušavamo ponašati kao U2 na selu. Užasno je smiješno kada cijenom ulaznice koje ovdje imamo pokušavaš konkurirati stranim bandovima koji rade scenografije za stotine gradova, a ne za dva-tri koliko ih ovdje imaš i da mogu fizički primiti svu tu opremu. Mi ćemo to pokušati. S tim da ćemo, napominjem, i dalje ostati klupski band. Bez obzira na tih nekoliko Arena, i dalje svaki tjedan sviramo male klubove. To je dio našega identiteta. Ljudi me pitaju kako ćemo se nakon velikih dvorana vratiti u klubove. Mi iz klubova nikada nismo ni otišli, nemamo se kamo ni vraćati. Samo si jednom u dvije godine dopustimo ekstravaganciju i glumimo Bona Voxa i kompaniju.

f: Dva desetljeća tepali smo Hrvatskoj kao Lijepoj našoj, a onda ona postane – kotlovina. Prvo u vašoj pjesmi „Kirbaj i kotlovina“, pa u filmu Tomislava Radića. Otkud odjednom takve podudarnosti u asocijacijama? – Ha, ha... Ta se pjesma može shvatiti doslovno ili kao alegorija Hrvatske. Mi jesmo zaseok. Sav taj naš glamur i cijela država imaju seoski prizvuk. Sve je to toliko na marginama stvari i velikih događaja. Svatko tko puno putuje svjestan je toga. Nedavno smo se vratili iz Poljske, koju smo nekad gledali s visoka, kao Češku, Slovačku i sve ostale države istočnog bloka. To se promijenilo, sad smo mi ti koji kaskaju. Doduše, postoji kod njih taj neki socrealistički štih, vidi se u zgradama i gradovima, ali oni su prema nama, kao što je rekao jedan naš tehničar, televizor u boji. Nisam vidio film gospodina Radića, ali u toj pjesmi htjeli smo kazati da smo malo mjesto gdje ljudi vrlo često razmišljaju malograđanski. Svi su puni zavisti i jala. To je poruka. Za film sam čuo da je dobar, ali nismo se međusobno naslonili jedni na druge; ne znam koliko gospodin Radić sluša Hladno pivo, a naša je pjesma napisana već prije nekih godinu i pol dana. To je vjerojatno proizvod slučajnih podudarnosti.

f: Dva mjeseca prije izbora koji vam komadi kotlovine izgledaju bolji od drugih ili je sve nekako istog okusa? – Ne bih išao u to relativiziranje, koje vjerojatno forsira vladajuća stranka, da je sve isto u stilu: “O. K., možda mi nismo bogzna što, ali ni oni nisu puno bolji.“ Nadam se da ljudi neće povjerovati u to, da su ljudi shvatili da se HDZ toliko kompromitirao da je došlo vrijeme za, ako ništa drugo, druge “iste“. Čisto da se malo promijeni lice na televiziji. Ali osobno mislim da oporba nije ista kao i vladajući. Bez obzira koliko se USKOK i druga tijela trudili pronaći afere oporbenjacima, nisu uspjeli ništa naći. Barem ne u tolikoj mjeri, krenuvši od Linića i Obersnela, pa nadalje. Tako da ipak mislim da je HDZ, kao što je već jedan naš pokojni premijer rekao, stranka opasnih namjera koju treba na sljedećim izborima maknuti s političke scene.

f: Je li vas tko zvao u kampanju? – Nije nas nitko zvao, ali i ne bismo svirali. Ako je trenutačno potrebno Hladno pivo da smijeni vladajuće, onda je to jako žalosno za oporbu. To je naš stav. Ne stajemo uz bok nijednoj stranci, ali vrlo otvoreno, barem ja, govorimo svoja politička stajališta. Više ne bismo bili ničije maskote. Pristali smo to biti kada se mijenjala vlast 2000. godine i tu smo otvoreno pozivali ljude da glasaju protiv HDZ-a, a sada se nadam da su silne afere koje su se nakotile, i taj Remetinec koji je prepun hadezeovaca, dovoljne da ljude trgne da izađu na izbore. Bez obzira na sve, i dalje vjerujem u demokraciju, poštenje i prirodne grudi.