Hrana

Ako svijet ne upozna pošip i plavac mali, nestat ćemo s vinske karte

Petak 07.Listopad 2011.

Iako volimo tako sebe gledati, Hrvatska ipak nije vinska zemlja. Nema sustavnog osvajanja stranih tržišta, niti smo od kvalitetnih vina napravili brandove

Izdanje

Broj 4, 07.10.2011

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Cijela Hrvatska bilježi 2011. godinu kao jednu od izvanrednih berbi. I po količini i po kvaliteti grožđa bila je to jedna od izvanrednih godina – bez ikakvih vremenskih nepogoda, nikad zdravije grožđe, a pogotovo po količini sunca, jer ako ona prijeđe 250 sati po mjesecu, onda kažemo da je to izvanredan mjesec za urod. Zato bi urod 2011. trebao biti iznadprosječan po kvaliteti grožđa, možda je to bila čak i 100 posto odlična godina, ali to ovisi i o vinaru, koliko je napravio grešaka u podrumu – kaže poznati hrvatski vinar Vlado Krauthaker. Ipak, samo jedna dobra vinska godina teško može jamčiti opstanak na svjetskom tržištu gdje sebe vidimo kao veliki vinski brand, no čini se da svijet nas ne gleda kao takve.

Mogu li hrvatska vina izaći na svjetsko tržište ravnopravno s tradicionalnim vinskim nacijama, možemo li biti konkurentni cijenom, jesu li naša vina preskupa i doista toliko kvalitetna? – Hrvatska ima potencijal u smislu autohtonih sorti koje možemo ponuditi prema van, a imamo i određenu kvalitetu. Mi smo mlada država i što se proizvodnje vina tiče, naravno da se još ne možemo mjeriti s vinskim velesilama, jer su oni i tržišno puno jači. Ali, konkretno, Hrvatska mora poraditi na prepoznavanju svog vinskog identiteta i autohtonih sorti s kojima možemo konkurirati vani. To su sigurno plavac mali, koji je hrvatski brend i naša najpoznatija crna sorta, zatim pošip koji je zaštićeno hrvatsko bijelo vino, a ima ih, naravno, još. Jer jednom strancu sigurno nije zanimljiv jedan chardonnay iz Hrvatske, kao što je to pošip, jer ga drugdje zapravo i nema – kaže sommelier Klaudio Jurčić, inače i trostruki državni prvak. Vani smo još nepoznati kao vinska zemlja iako smo proteklih godina znatno ulagali u proširenje kapaciteta, potvrđuje takvu tezu i Ivica Matošević, poznati istarski vinar i predsjednik udruge Vinistra. Zbog toga mi danas imamo jak proizvodni kapacitet, no taj, uvjetno rečeno, višak nemamo kome prodati.

Pomicanje s mrtve točke
Današnja je situacija da oko pet-šest puta manje izvozimo negoli uvozimo, ali treba istaknuti da do sada nismo ni bili prisiljeni izvoziti svoja vina. Sada je situacija da ako želimo opstati kao vinska nacija na svjetskoj karti, moramo izvesti oko 30% količine svojih vina. No, još je dug put do trenutka kada ćemo to i postići. Ipak, udruživanjem vinara u udrugu stvari se pomiču s mrtve točke te se stvara dugoročna strategija koja bi nas u roku od nekih deset godina trebala čvrsto svrstati na svjetsku vinsku kartu i tako nam osigurati opstanak – kaže Matošević. Ivo Enjingi također se slaže ali ujedno i upozorava. – Jedino što je napredovalo danas u državi je vinogradarstvo i vinarstvo. I zahvaljujući potporama države podignuto je stvarno dosta novih vinograda koji su dobrodošli da osiguraju dovoljne količine kvalitetnih i vrhunskih vina.

A što se tiče kvalitete i usporedbe sa svijetom, bez ikakvih se problema možemo svrstati uz najbolje. No, problem je i u tome što uvoz vina cvjeta, i svake godine se dvostruko povećava. Vina nam dolaze iz zemalja gdje je radna snaga jeftina, iz Južne Afrike, Južne Amerike, Novog Zelanda, gdje radnik radi za dolar cijeli dan, a znamo kakve su cijene u Hrvatskoj. I, najpogubnije, iz Makedonije dolaze rinfuzna vina, a carina im je samo 1 posto. Tako da je neusporedivo teže danas raditi i zadovoljavati sve te kriterije i standarde, nacija je osiromašila i nema za što kupovati, čak i dobri poznavatelji ne mogu si više lako priuštiti bocu dobrog vina. – upozorava Enjingi. Koliko uvozimo, a koliko izvozimo, i po kojim cijenama, doznajemo od Saše Špiranca, predsjednika odbora za marketing u udruzi vinara. U 2010. smo uvezli vina u vrijednosti oko 21.000.000 američkih dolara, a izvezli smo vina u vrijednosti oko 12.000.000 USD, otkriva nam Špiranec i nastavlja kako je možda puno zanimljiviji podatak da je prosječna uvozna cijena jedne litre 1,4 USD što bi po jednoj butelji bilo 1,1 USD, a s druge strane je prosječna izvozna cijena jedne litre 4,7 USD ili po jednoj butelji od 0,75 l za 3,8 USD.

Dakle, uvozimo vrlo jeftina vina, a izvozimo visoko kvalitetna, jer jedino takva mogu postići tako dobru cijenu. Udruženje vinarstva osnovano je 14. siječnja ove godine. Ciljevi našeg rada su brandiranje Hrvatske kao vinske zemlje (Vina Croatia), razvijanje 65 internacionalne strategije, rast i razvoj proizvodnje, sustavno podizanje kulture potrošnje vina u Hrvatskoj (tretman vina kao strateškog proizvoda), prilagodba sektora zakonodavnom okviru, novim tržišnim uvjetima, kao i modelima financiranja po uzoru na EU, objašnjava financiranje nove udruge Božica Marković, direktorica sektora za poljoprivredu pri HGK-u. Udruženje vinarstva osnovano je na inicijativu samih vinara, malih, srednjih i velikih, s ciljem sustavnog rada i jedinstvenog pristupa domaćem i stranom tržištu kroz zajedničke napore, pojašnjava nam. – Cilj Udruženja vinarstva je promovirati kod kuće i poticati izvoz visokokvalitetnih vina jer jedino ona omogućuju stabilnu egzistenciju proizvođačima.

To je dugoročan posao čiji rezultati ne dolaze preko noći, ali smo sigurni da je to dobar put. Na žalost, sa kontinuiranom i planiranom aktivnostima brandiranja Hrvatske kao vinske zemlje počelo se tek prije godinu dana, kada je osnovano udruženje. Godinama prije toga aktivnosti jednostavno nije bilo, čega je direktna posljedica mali izvozni rezultat – dodaje Špiranec. Cijena naših vina i strana konkurencija stalna su vinarska tema, no ne treba je gledati jednodimenzionalno. Jedan je od faktora kupnje vina i razina educiranosti kupaca. Što je viša kultura vina, to će biti teže prodati “muda pod bubrege”, da tako kažem – kroz smijeh će Matošević, koji će ustvrditi i da je tržište to koje će natjerati da se cijene smanje, ali isto tako treba znati da ćemo teško biti konkurentni zemljama velikim proizvođačima omjerom cijene i kvalitete, niti možemo konkurirati multinacionalnim kompanijama. Naš je zadatak napraviti što kvalitetnije vino i s njime izaći van. Također, naša situacija nije zahvalna ni u poreznom smislu gdje smo u oko 15% lošijoj startnoj poziciji u odnosu na Austrijance u čijem modelu gledamo uzor za razvoj naše vinarske industrije.

Cijena primjerena kvaliteti
Kada se ti uvjeti izjednače s našim susjedima, tada će i cijene moći padati. Mi smo sada zaštićeno tržište, ali za godinu dana kada uđemo u EU to više nećemo biti, pa će ti uvozni proizvodi biti još jeftiniji. Stranci ionako imaju puno veću ponudu jeftinijih vina od nas – ističe predsjednik udruge Vinistra. Jedan od najpoznatijih slavonskih vinara Ivo Enjingi istaći će generalni zaključak da je prema kvaliteti hrvatskih vina i cijena danas primjerena, u odnosu na Europu i zapadni svijet, ali ne i na Južnu Ameriku, Južnu Afriku, Novi Zeland i ostale zemlje iz kojih nam stiže bagatelno vino. – Nama iz Južne Afrike dolaze uglavnom njihova nižerazredna vina, pa zato i imaju takvu naoko prihvatljivu cijenu – potvrđuje Klaudio Jurčić. Mi gubimo s ulaskom u EU konkurentnost u državama CEFTE, a istovremeno ulazak vina iz Novog svijeta u carinskim odredbama EU-a dobivamo puno povoljnije cijene u uvozu. Međutim, kako kaže Vlado Krauthaker u cijenama se mora slojevito izmijeniti stanje. Tu je marketing i brandiranje svakog pojedinca i komercijalna sposobnost svake vinske kuće prioritetan zadatak: država mora napraviti svoje, a pojedinac svoje.

Kako se na tržištu u posljednjih nekoliko godina pojavilo i niz vrlo kvalitetnih “malih” vinara vrijedi čuti i njihovo mišljenje. Poznati hvarski vinar Ivo Duboković slaže se da je samo zajednički tržišni nastup vinara i izlazak na tržište na takav način, jedini put prema opstanku. – Morali bismo napasti jedno tržište, primjerice Skandinaviju, zajedničkim snagama, ali trebali bismo i pojačati svijest i kod nas samih o tome da doista imamo dobra vina. Nama su brandovi samo Dubrovnik i Plitvička jezera, vina nisu nigdje na toj razini. Ovako se zasad sve svodi na individualne pokušaje, pa sam tako ja svoja vina uspio izvesti u Singapur i Švicarsku, imam upita i iz Francuske, ali i iz Kine. U tom smislu za mene je dobar i ulazak u EU jer će mi troškovi plasmana u te zemlje znatno opasti. Vina koja proizvodim stoje 50 eura za butelju što bi se moglo učiniti skupim, no ako znamo da vina slične kvalitete stoje i preko 100 eura, onda se može reći da sam zapravo povoljan.

Naprosto, nije problem jesi li, uvjetno rečeno, veliki ili mali vinar, nego je problem u tome jesi li ili nisi dovoljno kvalitetan – ističe Duboković, inače i predavač na veleučilištu Vern. Iz kuta vinara poput Dubokovića zanimljiv je i pogled na korporacije poput Agrokora, na koju otpada oko 31% ukupne proizvodnje hrvatskih vina gdje Duboković iznosi zanimljivu tezu. – Istina je da je Hrvatska bila vinska nacija, no sada je - pivska! Agrokor je prednost za sve nas jer se može adekvatno suprotstaviti pivarskoj industriji koja je apsolutno organizirana i ekipirana, pa su oni zasada praktično jedini koji im se mogu efikasno suprotstaviti – kaže Duboković. Što se tiče druge strane priče o Agrokoru, a to je široki distributivni kanal u kojem se na susjednim policama nalaze i strana i domaća vina, i tu Duboković ima mišljenje. – Nije problem lanac nego je stvar u brandiranju vina i, opet, njegovoj kvaliteti. Treba postići da ti trgovcu ne nudiš, nego da trgovac počne tražiti tvoje vino.

Znam da se u jednom velikom trgovačkom lancu prodaje vino koje se kupcu nudi kao francusko, što ono doduše i jest, po cijeni između 48 i 74 kune, ali se ne kaže da u nabavi to vino košta 47 centi – upozorava Duboković. Ponovo se edukacija ističe kao potreba. I Ivica Matošević se slaže da za visokokvalitetna vina trgovački lanci nisu problem iako se neki boje gubitka na imidžu i ekskluzivnosti kod takvog plasmana, već da se ovdje bitka vodi u nižim cjenovnim kategorijama. Naprosto, veliki sustav je realnost, kroz njega se mora prodavati bez obzira na imidž, završava Matošević. Što o današnjoj hrvatskoj vinskoj industriji misle u samom Agrokoru objašnjava Franjo Francem, pomoćnik direktora Agrokor vina, koje objedinjuje sedam vinarija u Hrvatskoj. Francem je i predsjednik Hrvatskog društva enologa. – Hrvat je domoljub sve dok mu to dozvoljava dubina njegovog džepa, kada to više nije slučaj, tada će i on posegnuti za jeftinijim, a podjednakim vinom, makar ono bilo i strano! Također, na ponudu vina utječe i sivo tržište koje država još nije regulirala, a što je rak rana koja se mora eliminirati jer je i to jedan od preduvjeta da do izražaja dođu oni efikasni. U kvaliteti smo apsolutno ravnopravni, ali cijene će morati biti bolje jer u suprotnom nećemo prodavati.