Društvo

Aleja palih komentatora: Krunski svjedok preobrazbe novinara u protočne bojlere

Srijeda 20.Lipanj 2012.

Nedugačka Stupnička ulica, smještena je nasuprot stražnje strane nekadašnjeg Vjesnikova kompleksa, omeđena studentskim domom i popunjena brojnim kafićima u kojima je od ranog jutra do kasnih noćnih sati uvijek bilo živo i živopisno

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Gašenjem, odnosno odlaskom u stečaj Vjesnika, svejedno kako god završi ta agonija, na simboličnoj razini, a još od ranije odumiranjem “Aleje palih komentatora”, završila je i jedna novinarska epoha koja je u svom središtu imala odgovornost, analitičnost, obrazovanost, ali i duhovnost i boemstvo, te je uvijek i neprestano koketiralo s književnošću, za razliku od današnjeg dominantnog poimanja te profesije gdje prevladava površnost, žutilo i razni piarovci, ekonomski i svaki drugi analitičari, lobisti... Tako kažu svjedoci vremena! Valjda su tako razmišljali i novinari koji su svoj životni i radni vijek proveli u redakcijama i pabovima znamenite londonske ulice Fleet, višestoljetnom središtu britanskog novinarstva, koja je sredinom devedesetih pod najezdom bezobzirnog Murdocha and comp., pometena i pretvorena u bezličnu ulicu bankarskih mogula koji se neprestano revitaliziraju na račun poreznih obveznika. U našem novinarstvu novinari su se, uglavnom, sveli na prenosioce vijesti ili kako se to novinarski kolokvijalno kaže “protočne bojlere” te ih se uvjerava da trebaju biti sretni samo zato što imaju posao. Danas je slobodnija forma rezervirana samo za određene i malobrojne čitane kolumniste od koji mnogi uzdišu za novinom i prostorom za pisanje s kojim bi bili u simbiozi, a ne povezani samo egzistencijalnim interesom. Istodobno ozbiljno i kvalitetno novinarstvo našlo je utočište u rijetkim oazama poput ovog tjednika, što je prepoznala i struka i sve širi krug čitatelja. Naravno, ni u tom ranijem periodu koji se protegao od osamdesetih, opterećenih ideološkim okovima ondašnjeg režima, pa ratnih i poratnih devedesetih, nije sve bilo bajno, kao uostalom i u najvećem dijelu povijesti na ovim prostorima. No, znala su se i postojala neka pravila igre u kojima se moglo profesionalno i uspješno funkcionirati. Od silnih snova o slobodnom i kreativnom novinarstvu kakvo navodno postoji na zapadu, i kretalo je upravo iz slavne ulice Fleet, s početka devedesetih ostalo je vrlo malo ili nimalo, a jedna medijska nesloboda kroz ideologiju komunizma, zamijenjena je drugom: ograničenošću medijskih sloboda kroz sustav tržišta, lobiranja, oglašavanja, političkih utjecaja i kontrola... i to sve na naš divlji tranzicijsko-hrvatski način.

Stara “bolja” vremena

I tako u popriličnoj rezigniranim novinarskim krugovima, za koje se ovih dana na Zavodu za zapošljavanje, navodno, angažiralo još jednog zaposlenika kako bi mogli obraditi sve pristigle novinare na burzu, od kojih se većina očekuje iz Vjesnika, koje vlastodršci još uvijek mrcvare i drže u neizvjesnosti, nema previše nade da će biti bolje. U Aleji još uvijek žive uspomene na nekadašnje “bolja” novinarska vremena, a teta Nada je u Globusu stožernoj birtiji Aleje već skoro dva desetljeća i pozorni je kroničar svega onoga što se događalo na tom malom, ali živom prostoru na kojem je u birtijama, kako svjedoče starije kolege, dane provodio i novinarski bard Veselko Tenžera. On je, kažu, bio ključna osoba prve epohe “Aleje” koja je nastajala osamdesetih godina, da bi početkom rata zamrla. Tenžera kao stari novinarski cinik nikada nije vjerovao u bolje danas, sutra, a bome ni u bolju prošlost, o čemu dijelom svjedoči i njegov tekst u Danasu od 13. prosinca 1983., koji je i danas aktualan kao i tada. – Predmeti i djela koja pravimo sve su prosječnija i slabija, ali su zato naše vizije prošlosti i budućnosti, zemlje i čovječanstva, sve megalomanskije. Cinik bi rekao kako svi više volimo voditi računa o tuđim, negoli o svojim poslovima. Poput onog činovnika pokojnog Lojzeka Majera, koji svako malo klisne iz tijesne kuhinje u obližnji bircuz da bi raspravljao o sudbini Afganistana, tako i mi tešku svakodnevnicu razmjenjujemo za sitniš općenitih tema, na kojima se žestoko razgraničujemo i optužujemo. Dogmatik, staljinist, nacionalist, liberal, ultraljevičar... a sve boranija i zeleni grašak. Čega se god dotaknem u stanu, makar i jučer kupljenog, već je pokvareno ili klimavo, a gdje god dođem oko mene sami proroci, vizionari, reformatori, reorganizatori, mudraci. No počne li ovo društvo liječiti svoje “vizionare” i štiti se od njihove isključivosti, morat će se početi navikavati na još veću umjetnost redukcije – stoji između ostalog u tekstu “Ugled šutnje” objavljenom u Tenžerinoj stalnoj rubrici En Passant. Aleja je ponovo oživjela krajem devedesetih i trajala tijekom prvog tisućljeća novog milenija i sve to s našom Nadom. Vrijeme prepuno događaja, kreacije, a moram priznati ni alkohola nije nedostajalo. Zašto to da skrivamo, jer čitatelji ionako znaju, premda će Nada i danas kazati da nikada nije vidjela pijanog novinara, osim jednog, koji se držao vlastite proklamirane maksime: “lakše zoru dočekati, nego se u zoru probuditi”. I on je postao jedan od palih komentatora! Kažu da je umro prije nekoliko godina. – Nije dočekao zoru, umro je negdje iza ponoći od infarkta. Baš onako kako je želio – priča nam jedan od gostiju “Globusa” koji se s njim često družio.

Od Vugleca do Dinama

Za one neupućene “Aleja palih komentatora” je nedugačka ulica, pravog naziva Stupnička, smještena nasuprot stražnje strane nekadašnjeg Vjesnikova kompleksa, omeđena studentskim domom i popunjena brojnim kafićima u kojima je od ranog jutra do kasnih noćnih sati uvijek živo i živopisno. U spomenutom “Globusu” koji je osamdesetih godina bio slastičarna ne odviše maštovitog naziva “NK Dinamo”, da bi kasnije postala kafić dobivši novinski naziv “Le Monde” još uvijek navrate kolege koji su već odavno u mirovini, poput Ante Filipovića, Jovana Hovana i drugih koji nam iz prve ruke svjedoče o tom vremenu prve epohe Aleje. Ante i Jovan kažu da su imali tada osamdesetih godina različito društvo, jer je Ante radio u Večernjem gdje je bio urednik unutarnje rubrike, a Jovan je u Vjesniku bio urednik i kolumnist, te nas upozorava da Aleju nije činila samo Stupnička ulica nego je ona počinjala već na Savskoj od legendarne birtije “Vuglec” koja je zatvorena prije više od desetak godina i još uvijek zjapi prazna. – Moja birtija bila je “Vuglec” i u njoj sam napisao svoje najbolje tekstove, a tamo su mi društvo najčešće pravili Ratko Zvrko i Zlatan Jukić. Kada bi nam ponestalo para išli bi na preferans kod Zvrke doma od čega se njegovoj ženi Anđeli, inače najboljoj stenografkinji u povijesti Vjesnika, dizala kosa na glavi. Govorila bi Zvrku “Evo onih tvojih pljačkaša”, jer bi popraznili sve što je bilo u frižideru u tekućem i drugim stanjima. Inače, moja je teorija da je Vjesnik propao zato što se malo toga pitalo žene. Da je to tako govori i činjenica da je Vjesnikovoj povijesti samo jedna žena bila glavna urednica, ostalo svi muški – kaže Jovan i dodaje kako su u tadašnjim birtijama oko Vjesnikova kompleksa pored novinara i fotoreportera u Aleji od jutra do jutra dobrim dijelom boravili i u njoj obitavali grafičari i radnici iz tiskare i Tiska.

Dvojbe oko autora naziva

– U moje vrijeme najviše ih je bilo baš u “Vuglecu”. Sjećam se da smo mi novinari učili od starih majstora kako se naopako čita slog. Danas je za mlade novinare posve nevjerojatna tehnologija kojom smo se mi služili u izradi novina, ali bilo je to sjajno vrijeme – kaziva Hovan. Dakle uzet ćemo u obzir Jovanovu opservaciju pa ćemo produžiti Aleju od “Vugleca” pa dalje niz Odransku, skrećući prema Stupničkoj gdje su dva najznamenitija novinarska kafića bili spomenuti “Globus” koji je, što se tiče imena, imao sudbinu Dinama devedesetih godina i stalno je mijenjao naziv, te “Pajić” ili “Pajićka”, kafić koji smo uvijek zvali po gazdi i gazdarici, a pravo ime ostalo mu je potpuno neafirmirano i nitko ga nikad nije spominjao. Između njih bila su “Tri Cicera” u koji su mogla stati tri čovjeka. Pri kraju ulice bila je nekada picerija “Katarina”gdje se utaživala glad. Ulica je završavala ulazeći na Prisavlje ili ranije Šetalište Karla Marxa, gdje se lijevo skretalo u “Kockicu”, nekadašnje središte moći i cenzure svih cenzura, gdje su i današnji cenzori učili posao, a desno se išlo u Malu kavanu u kojoj su se potkraj osamdesetih godina najčešće okupljali novinari Danasa. Tumačenja oko samog naziva su različita pa tako Ante Filipović navodi kako je autor naziva te virtualne ulice bio Joža Vlahović, prvi urednik Danasa i jedan od najvažnijih kolumnista u osamdesetim godinama. – Naziv je nastao nakon što je rasturena prva i to vrlo uspješna redakcija Danasa, pa su jednostavno svi počeli visiti u tim birtijama, kojih je tada bilo puno manje. Tu su se dakako događale i smjene urednika, razni dealovi, ljubavne romanse, tuge i veselja i nastajali su sjajni tekstovi i odlični novinarski projekti..., – kaže Filipović. Gojko Marinković, bivši Danasovac, tvrdi da je autor naziva upravo sam Veselko Tenžera, s kojim se u to vrijeme intenzivno družio i da je to bila asocijacija na pale borce. Neki naši sugovornici navode kako je naziv “Aleja palih komentatora” ili, kako neki drugi kažu, “Aleja propalih komentatora”, nastajao s godinama i bio popraćen s onom vrstom cinizma koju prema vlastitoj profesiji imaju valjda samo novinari.

Naravno, sve je kasnije poprimilo i drugu formu pa je to i neka vrsta spomena na brojne kolege koji su provodili svoje novinarske dane u Vjesnikovom kompleksu i oko Vjesnika od Veselka Tenžere, pa Jože Vlahovića, Ive Lajtmana, Vinka Česija, Zvonka Lenera, Ive Brauta, spomenutih Ratka Zvrke, Zlatana Jukića i brojnih drugih kojih više nema i koji su ispisivali, svatko na svoj način, sjajne stranice hrvatskog novinarstva i u vremenima apsolutne cenzure i koja je mutirana, ali još uvijek živa i žilava, opstala i do današnjih dana.

Preživjeli svjedoci

Najpoznatije hrvatsko sportsko novinarsko pero, Tomislav Židak, u Aleju je počeo dolaziti još kao mlad novinar zajedno s kolegom Nevenom Bertičevićem još tamo potkraj sedamdesetih. – U “Pajićki”, kafiću od desetak četvornih metara, mjesta je uvijek bilo malo pa su se gemišti pili jedni drugima iza uha. Vjesnik je tada bio moćna i jaka kuća, a to je iz ove današnje perspektive bilo i vrijeme novinarskog romantizma. Sjedila su po kafićima brojna imena od formata, počevši od Tenžere, kojeg sam znao često viđati u Katarini, a društvo su mu pravile ljepše polovice naše novinarske profesije, pokojna Maja Miles, Tanja Torbarina, Branka Šömen i druge – priča Židak, koji je jedan od rijetkih još uvijek aktivnih novinara koji je skupio skoro tri desetljeća Aleje i izgurao i onu drugu epohu koja je došla devedesetih. – U “Tri cicera” događale su se epohalne stvari pa se u njemu jedne večeri u dockane sate rodila i ideja o predsjedničkoj kandidaturi Ćire Blaževića. Tu “genijalnu” ideju iznio je netko za šankom nakon bezbrojnih gemišta ili što se već pilo. Istog trena bila je deklamacijom prihvaćena, ali se Ćiro već sljedećeg jutra, po napucima, valjda se zna od kuda, odrekao izbornog stožera i savjetnika iz “Tri cicera” i naravno izgubio izbor – priča Židak, koji bio i svjedok vritnjaka koji je Zdravko Mamić dobio u “Tri Cicera”, jer kaže “tamo se okupljala najtvrđa jezgra Bad Blue Boysa”, a gazda birtije zvan Lepi, tko zna zbog čega, nije podnosio nikoga tko nije volio malog Cicu (Niku) - Kranjčara. Osobno, prvi puta sam u Aleju stupio davne 1988. godine iščekujući u tada za mene potpuno novom prostoru kafiću Le Monde odgovor o sudbini moga intervjua s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Kuharićem. Dakle, tada sam već nešto prtljao s novinarstvom, a ulazak u Vjesnikov neboder kao i svakom ambicioznom brucošu iz provincije bio mi je san. Pokušao sam ga ostvariti već na samom početku i kao nadobudni dvadesetogodišnjak nazvao ured tadašnjeg zagrebačkog kardinala Kuharića i zamolio ga za intervju u povodu Božićnih blagdana. Naime, tada sam radio u Studentskom listu i budući da su u Srbiji i Sloveniji već počeli objavljivati intervjue s tamošnjim crkvenim čelnicima, i to u Politici i Delu, meni se činilo logičnim da se to napravi i s Kuharićem.

I sada mi zvuči nevjerojatno da se tada nitko toga nije sjetio ili još bolje nije smio sjetiti, jer mi je pokojni kardinal potvrdio da ga nitko iz tih velikih medija nije tražio intervju. Kardinal je pristao i dao intervju, a ja sam odmah nazvao tadašnjeg glavnog urednika Studentskog lista s kojim sa surađivao i koji je kada sam mu priopćio o čemu se radi pomalo zabrinuto, ne znam za koga; za sebe ili za mene, kratko rekao: “čuj znam za to, ali mi to ne možemo objaviti”. U jednu ruku sam odahnuo, jer sam intervju ionako zapravo htio ponuditi velikim novinama, ali bio je red da to prvo učinim prema matičnoj redakciji. Pitanje se samo nametnulo: kako je on već znao za intervju kada smo o tome znali samo ja i Kuharić. Saznat ću tek desetljeće kasnije, kada sam se malo bolje uputio u rad kojekavih službi. Kasnije sam s intervjuom hodočastio po Vjesnikovom neboderu, prvo u redakciju Vjesnika, pa potom Starta. No, nakon što su me urednici u obje redakcije ljubazno primili i kazali da će se javiti nakon par dana poručeno mi je isto kao i u SL-u “oni to ne mogu objaviti”. I tako intervju nikada nije vidio svjetlo dana. Naravno, i o tome sam nešto saznao godinama kasnije. Dečki su znali kako se to radi pa su si prvo dali malo vremena da provjere tko stoji iza tog mladca koji im donosi intervju sa središnjom javnom figurom tadašnjeg otpora službenoj politici postitovske Jugoslavije. Kada su se uvjerili da iza njega nitko ne stoji, doli ambicija mladog nadobudnog novinara početnika, lako su se riješili i njega i intervjua i Kuharića. romantizam i idila I tako moram priznati da mi se do danas san da radim u Vjesnikovu neboderu nije ostvario i često se zapitam jesam li zaista postao novinar budući da nikada nisam radio u nekoj od redakcija koje su bile smještene u neboderu ili bar njegovu aneksu. Najdalje što sam došao bila je ta stražnja strana sklepanih barakastih prostorija gdje je bila smještena prva redakcija Jutarnjeg lista u kojoj smo proveli više od sedam godina. No, te barake imale su prednost što su izlazile pravo na Aleju, a u Aleji je bio život, naročito u ovakve ljetne dane kada se pod vedrim nebom na terasma pod palicom nenadmašnog urednika, nažalost pokojnog Anđelka Ercega, u toj drugoj epohi Aleje odigravao igrokaz uređivanja novina, borbe za novinarska prava, ogovaranja neznalica, dupelizaca, grebatora, tajkuna, nekadašnjih komunističkih pregaoca, a sada kapitalističkih predatora... I tako, kako kaže Hovan, osamdesetih je bilo vrijeme idile ili po Židaku novinarskog romantizma, a takvo nešto se ponovilo i jedno vrijeme trajalo i tih prvih godina entuzijastičke i mlade redakcije Jutarnjeg lista u kojoj se okupila ekipa raznih novinarskih profila i novinara koji su dolazili iz novina u rasponu od Feral Tribunea do Slobodnog tjednika.

No, to je očito činilo sretan i uspješan spoj koji je svojom silnom energijom, osjećajem za sjajno upakirani proizvod i prijateljskim pristupom svim novinarima, najvećim dijelom usmjerio tadašnji urednik JL-a Tomislav Wruss. Aleja je naprosto procvala i u bilo koje doba dana i noći tamo se mogli zateći novinare ne samo iz Jutarnjeg, nego i s glavnog ulaza zgrade sa Slavonske avenije, iz Večernjeg, Vjesnika, Sportskih..., a sve češće se koristio i stražnji izlaz, jer Aleja je tako bila bliža, nazvan po Pajićki “Pajić porta” za koju je znao svaki zagrebački taksist. Nicali su novi kafići pa je tako osvanuo i na hrvatski način elitistički “Medison”... Marketingaši su postajali sve bitniji dio medijskog posla i počele su Alejom šetati uređene damice i gospodičići u odijelima. U “Globus”su rijetko navraćali i to ako su baš morali... Ta korporizacija navještavala je današnju sumorno novinarsku svakodnevicu. Anđelko više nije mogao trpjeti nametanja koja su mu svakodnevno servirali u uređivanju “Magazina” i to je formulirao u rečenici: “Počelo je pisanje novinarstva za samo jednog čitatelja”. Uskoro je bio prisiljen na ostavku, a nedugo nakon toga vratio se u svoju Makarsku i tamo osnovao jedan od najuspjelijih novinskih regionalnih projekata tjednik - Makarsku kroniku.

Potpuna pustoš

Nažalost, počelo se razvijati novinarstvo koje u sebi nije nosilo pečat profesionalnog autoriteta, nego onoga zasnovanog na hijerarhijskoj pozicioniranosti i magičnošću upravljanja i raspodjelom novca novopodobnicima, kojima više nije svetinja partija, nego čarobna moć novca. Slijepci su u utrci za novcem izgubili iz vida i tiražu, koja je zapravo donosila novac, ali koja je rapidno padala. Pri tome je najviše stradavao Vjesnik koji je tonuo u nepovrat i spasa mu nije bilo. Njegova tiraža se spustila na samo neodrživih nekoliko tisuća. Naravno bitno je na to utjecao i internet, koji je regrutirao, i dalje to čini, svoju čitalačku publiku, ali i loši potezi uprava i napokon ono osnovno loše novinarstvo, koje se i danas nastavlja i ne vidi se ozbiljne namjere da se tome odupre. I nadalje dominira politika očuvanja vlastite pozicije i beneficija. A novinarstvo i novine? Pa njih će i onako pregaziti internet, koji je dakako medij budućnosti, ali trenutno, i bit će tako još neko vrijeme, tiskana izdanja i danas uglavnom financiraju vlastite internet portale. U svijetu jesu i još uvijek propadaju novine zbog interneta, ali propadale su i ranije iz drugih razloga. No, nigdje kao kod nas internet nije prepolovio prodaju, nego se radilo o postocima.

Doduše značajnim, ali ne tako dramatičnim i poražavajućim kao u našem novinstvu. Aleja i Vjesnik su izgubili bitku i svaku nadu, a mi smo sredinom dvijetisućitih preselili iz baraka u sumornu “Staklaru” u Koturaškoj pored pruge, ali smo navraćali, još je bilo života u Aleji. No onda će preseliti i Večernjak, pa evo sada će se ugasiti i Vjesnik, a mnogi novinari koji će otići u kompletu s redakcijama nestali su i nisam ih dugo vidio da pišu. Naprosto su prestali, jer novina u kojima bi oni željeli pisati više nema, ali zato ih čeka još jedan zaposlenik na Zavodu da ih zavede u evidenciju.