Izdanje:
Uz sve medijske slobode i pomaknute granice dozvoljenog u načinu iskazivanja nezadovoljstva stanjem u današnjem društvu, samo dvije ekipe globalno važnih satiričara usuđuju se ići džonom do kraja, bez obzira na svetost krava koje gaze. Na tjednoj TV bazi to u “South Parku“ rade Trey Parker i Matt Stone, a na velikom platnu u ritmu jednom u tri godine Sacha Baron Cohen i Larry Charles. Nakon što je prokazao primitivizam, šovinizam, rasizam i još pokoji “izam” prosječnih Amerikanaca u improviziranim mockumentaryjima “Borat“ i “Bruno“, Cohen se vratio klasičnoj filmskoj formi koja uključuje scenarij i glumce. “Diktator“ je u osnovi ljubavno pismo Charlie Chaplinu i njegovom “Velikom diktatoru“, “obučeno“ u ruho političke nekorektnosti i klozetskog humora, neke vrste slapsticka današnjeg doba.
U filmu Cohen glumi Admirala Generala Aladeena, vladara izmišljene sjevernoafričke zemlje Wadiye koji je kombinacija Gaddafija, Saddama Husseina i Kim Jong Ila. On će nakon diverzije svoga suradnika završiti među “običnim Amerikancima“ i zaljubiti se u liberalnu Annu Farris. No, sama radnja filma važna je koliko i u anarhičnijim filmovima braće Marx. Ono što je bitno je koga će i na kakav način sa svojim gegovima “zahvatiti“ Cohen. Tako se osim očitih meta, poput Bin Ladena, Dicka Chaneya i antiglobalista očešao i o Berlusconija (briljantna replika Megan Fox u ulozi kurve koja “ne može prenoćiti kod Aladeena jer žuri na ‘dejt’ s “talijanskim premijerom“), Turkmenbašija (inače, film je zabranjen u Turkmenistanu), Oprah i Švarcija, a nije štedio ni Židove, što je posebno veselo budući da je i sam Židov.
Kao parafrazu Chaplinovog (ne baš uspjelog) monologa na kraju “Velikog diktatora“ u kojem poziva na svjetski mir, Cohen je na kraju “Diktatora“ servirao monolog o “blagodatima“ američke demokracije. I tako savršeno poantirao svoju novu uspjelu provokaciju.