Svijet

Amerika je bila poput Rima, a sada pasivno čeka ishod revolucija i europske krize

fotografija

Igor Kralj/PIXSELL
Petak 14.Listopad 2011.

Sjedinjene Američke Države izgubile su utjecaj u svijetu. Republikanci o vanjskoj politici pojma nemaju, ali, srećom po njih, ona rijetko kad igra ulogu u američkim predsjedničkim izborima

Izdanje

Broj 5, 14.10.2011

Više iz izdanja

Social

Što se dogodilo Sjedinjenim Državama? Na prijelazu stoljeća Sjedinjene Države su dominirale svijetom na način na koji nije niti jedna sila od staroga Rima (a Rim je naravno dominirao samo dijelom svijeta koji im je tada bio poznat). Samo desetljeće kasnije, Sjedinjene Države su na zapećku revolucije na Bliskom istoku i europske dužničke krize koja će pogoditi i SAD jednako duboko kao što će pogoditi i Europu. Amerika konačno izlazi iz rata u Iraku kojeg cijeli svijet - i većina Amerikanaca - smatraju kolosalnom greškom, ali je sve više zakopana u Afganistanu.

Iz perspektive 2011. godine teško se uopće sjetiti kako je dominantna Amerika bila na prijelazu stoljeća. Odnijela je premoć u Hladnom ratu koji je trajao desetljećima, a Sovjetski Savez nije samo izgubio rat, nego je i nestao. Isto se dogodilo i s komunizmom, ideologijom čiji su zagovornici smatrali da ima ne samo monopol nad istinom, već i da mora trijumfirati jer je to povijesna nužnost. U krizi posthladnoratovskog svijeta koalicija pod vodstvom Amerike, djelujući na osnovi šest snažnih UN-ovih rezolucija, sredila je vojsku Sadama Huseina i vratila nezavisnost Kuvajta. Američke laserom navođene bombe i proturaketne baterije Patriot svojom nepobjedivošću zaslijepile su i prijatelje i neprijatelje. Kada su počele borbe u Jugoslaviji koja se raspadala, europski vođe su objavili da je Balkan njihovo dvorište i da će to oni srediti. Uslijedile su četiri godine divljačkog sukoba kojeg su karakterizirali masovni pokolji, etničko čišćenje i sistematska silovanja.

Sjedinjenim Državama je trebalo vremena da se angažiraju, ali nakon što smo se uključili ispregovarali smo kraj hrvatsko-muslimanskog rata u BiH, pokrenuli zračne napade na snage bosanskih Srba i postigli Erdutski i Daytonski mirovni sporazum kojim su prekinuti ratovi u Hrvatskoj i BiH. Predsjednik Clinton je 1999. godine skupio koaliciju koja je 60-dnevnom zračnom kampanjom prekinula plan Slobodana Miloševića da protjera Albance s Kosova te utrla put nezavisnosti te pokrajine. Opozicijski pokret u Srbiji, kojeg su podržavale Sjedinjene Države, godinu dana kasnije istjerao je diktatora iz ureda, a na 612. godišnjicu bitke na Kosovu Polju srpska nova vlada izručila je diktatora međunarodnom tribunalu.

Izborna prevara
Prva dekada novog stoljeća nije bila nježna prema Sjedinjenim Državama. Započela je izborima u kojima je kandidat koji je osvojio manje glasova postao predsjednikom. Bio je to rezultat odluke Vrhovnog suda kojom su petorica sudaca koje su imenovali republikanci izabrala predsjednika, ne na osnovi ustava i zakona, već na osnovi njihovih osobnih političkih preferencija (nijedan ozbiljan komentator ne vjeruje da bi pet sudaca koji su glasali da se zaustavi novo prebrojavanje glasova na Floridi kada je George W. Bush bio u maloj prednosti glasalo na isti način da je Al Gore bio u vodstvu). Debakl izbora 2000. naveo je i Amerikance i strance da se pitaju imaju li Sjedinjene Države nezavisno i nestranačko pravosuđe za kakvo se zalaže u drugim dijelovima svijeta.

George Bush nastojao je stvoriti jaku Ameriku koja je sposobna djelovati sama. Invaziju na Irak izveo je bez saveznika ili UNovih sankcija i to radi prijeteće opasnosti od iračkog oružja za masovno uništenje, koje zapravo nije postojalo. Sa Sjedinjenim Državama vezanima u Iraku, i Sjeverna Koreja i Iran nastavili su sa svojim nuklearnim programima. Bush je kazao da je to nedopustivo, ali ništa nije učinio. Do 2008. godine američki prestiž - koji je samo nekoliko godina ranije bio tako velik - bio je u oštrom opadanju. Predsjednik Barack Obama u ured je ušao znajući da se mora baciti na popravke. Brzo je resetirao odnose s Rusijom, izbrisao irački rat (svi američki vojnici će napustiti tu zemlju do kraja godine), mobilizirao je značajnu materijalnu potporu za novu demokratsku vladu u problematičnom Pakistanu te autorizirao misiju koja je ubila Osamu bin Ladena, terorista koji je izmakao Bushovom obećanju da će biti ulovljen “mrtav ili živ”.

Predsjednik Obama je kao američki cilj proglasio svijet bez nuklearnog naoružanja te je organizirao summit na tu temu. Ove je godine preuzeo inicijativu za izglasavanje rezolucije UN-a za zaštitu stanovnika Benghazija i pokretanje zračne kampanje kojom je okončana 42-godišnja Gadafijeva diktatura. Ali nije sve bilo uspješno. Obamini pokušaji pregovaranja s protivnicima naišli su na gluhe uši Iranaca, dok su Talibani na ponudu za pregovorima odgovorili ubijanjem Afganistanca koji je bio zadužen za proces pomirenja. Sjedinjene Države su u velikoj mjeri bile samo promatrač dok je Arapsko proljeće dobivalo na zamahu (osim u slučaju Libije), a tako je i u europskoj dužničkoj krizi. Afganistanski rat je usisao stotine milijardi dolara, a bez vjerodostojne strategije za uspjeh. Obama je donekle uspio obnoviti američki prestiž u svijetu - dobio je Nobelovu nagradu u prvoj godini u uredu - ali taj će američki utjecaj ostati daleko ispod onog kakav je bio posljednje godine mandata Billa Clintona.

A gdje je debata?
Republikanski predsjednički kandidati nemaju gotovo ništa za reći o svemu ovome. Osim teksaškog kongresnika Rona Paula, svi žele pobijediti u Afganistanu (a tko ne želi?), ali nemaju ideje kako to učiniti. Bivši republikanski senator Rick Santorum vjeruje da se SAD treba povezati s pakistanskim Pervezom Musharrafom, očito nesvjestan da taj bivši oficir sada živi u egzilu u Londonu te da je kod kuće diskreditiran. Santorum bi također i zadržao trupe u Iraku, iako iračka vlada želi da odemo. Favorizirani teksaški guverner Rick Perry bi poslao našu vojsku u Meksiko, bez obzira na anatemu te zemlje prema stranim intervencijama. Svi republikanci kritiziraju Obamine akcije u Libiji, iako je Obama stopostotno ostvario američke ciljeve bez ijedne žrtve među vojnicima NATO-a. Srećom po republikance, vanjska politika rijetko kad igra ulogu u američkim predsjedničkim izborima. To je šteta. Sjedinjene Države bi trebale imati oštru debatu oko našeg mjesta u svijetu te o afganistanskom ratu koji će nas ove godine koštati 117 milijardi dolara - kao i stotine američkih života - a bez izgleda za uspjeh.