Sport

Anthony Borić: S Novog zelanda, porijeklom hrvat i dobar ragbijaš?

Petak 11.Studeni 2011.

Reprezentacija bi sa strancima hrvatskih korijena mogla biti sasvim blizu svjetskog vrha, no savez je odlučio ići drugim putem cilj mu što više širiti bazu domaćih igrača.

Izdanje

Broj 9, 11.11.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Prije par tjedana u Novom Zelandu završeno je Svjetsko prvenstvo u ragbiju i to slavljem domaće reprezentacije. Ovo su natjecanje imali priliku pratiti i hrvatski gledatelji na Sportskoj TV, Službeni podaci reći će da je prijenose utakmica polufinala i finala pratilo i po 150.000 gledatelja, što je za relativno malu TV kuću ogromna brojka.

Prema nekim pokazateljima, SP u ragbiju najpopularnije je i najgledanije natjecanje u svijetu nakon Olimpijskih igara i Svjetskog prvenstva u nogometu. Stoga i ne čudi zanimanje domaće sportske javnosti za ovaj sport. Da su ljudi željni atrakcija u ragbiju, pokazale su i zadnje domaće utakmice hrvatske reprezentacije. Tako je dvoboj protiv Švedske na stadionu u Kranjčevićevoj pratilo čak 4000 gledatelja, dok je prošle subote na splitskom Starom placu okršaje Hrvatske i Latvije gledalo više od 2000 ljudi.

- Što je tome razlog? Ovaj je sport iznimno atraktivan, a u svojoj osnovi možda najbliži pojmu iskonskog amaterizma, što kod naših ljudi ubire puno simpatija - objašnjava nam Novozelanđanin Paul, Vegar, danas direktor hrvatske reprezentacije.

Dani slave u Hong Kongu
Ragbi je do 1924. godine bio olimpijski sport, no tada je maknut s programa. Najveći je problem što ragbijaši ne mogu odigrati više od tri utakmice u 15 dana, pa sve traje predugo. Nedavni SP trajao je mjesec i pol. No, od 2016. i Igara u Riju ponovo je službeni sport na OI, no ovog puta se radi o Ragbiju 7 gdje bi se cijeli turnir odigrao u tri dana - momčad čini sedam, a ne 15 igrača, brži je i dinamičniji od “velikog” ragbija (utakmice se igraju u dva poluvremena od po sedam minuta).

Upravo je Ragbi 7 sport u kojem je hrvatska reprezentacija odigrala svoju najpoznatiju utakmicu i bila na korak do ogromne senzacije. Naime, u drugoj polovici devedesetih naša je vrsta bila iznimno kvalitetna, za nju su igrala sedmorica igrača rođenih u Novom Zelandu, te je kao takva dobila pozivnicu za veliki turnir u Hong Kongu 1999. godine. Hrvatska je bila u skupini sa velikim Novim Zelandom i izgubila 17-12.

- Dvije minute prije kraja vodili smo 12:10, a onda zbog glupe pogreške u posljednjim trenucima izgubili susret sa 17:12. Svi su svjetski mediji tada pisali da smo nezasluženo izgubili - prisjeća se Vegar. Tada je prva zvijezda Hrvatske bio Frane Botica, bivši reprezentativac Novog Zelanda čija je majka bila maorkinja. On je ujedno bio i prvi tamnoputi sportaš koji je igrao za neku hrvatsku reprezentaciju.

Danas, pak, za prvi sastav aktualnog svjetskog prvaka Novog Zelanda igra jedan Hrvat - Anthony Borić iz Aucklanda, kojem je također želja da jednog dana pri kraju karijere zaigra za Hrvatsku. Po svemu izrečenom, hrvatski ragbi ima dosta sličnosti sa hokejom na ledu. Kao što u Americi i Kanadi ima vrhunskih hokejaša hrvatskog podrijetla, tako u Novom Zelandu, Australiji, Južnoj Africi i Argentini ima velik broj odličnih ragbijaša čiji su korijeni iz Hrvatske. Po svemu tome, Hrvatska bi i danas morala biti velesila u ovom sportu, no nije. Razlog je zanimljiv.

- Prije desetak godina imali smo jaku reprezentaciju koja je imala uspjehe na međunarodnom planu, pobjeđivali smo Rusiju i Gruziju koje su danas u svjetskom vrhu, no zbog velikog broja stranaca ragbi u Hrvatskoj je stagnirao, domaći dečki nisu igrali u reprezentaciji. Zato smo odlučili da nam prioritet bude stvaranje jake domaće baze, rad sa mladima. Tako danas imamo lige mladih ragbijaša do 13, 15, 17 i 19 godina - riječi su trenera reprezentacije, još jednog Novozelanđanina Milana Yelavicha. I danas za reprezentaciju igra nekoliko igrača iz dijaspore i to potpuno besplatno.

Momčad sponzorirali ribari
- Drugačije ne bi mogli funkcionirati. Naš trošak za njih je avionska karte i boravak u Hrvatskoj, dakle nekih 20 tisuća kuna po igraču. Svi oni nastupaju iz ljubavi prema Hrvatskoj, a neki od njih čak financijski i gube jer su na slobodnim danima i neplaćenim odmorima - dopunjava glavni tajnik Saveza Većeslav Holjevac. Inače, devedesetih godina prošlog stoljeća Savez je bio financijski slabiji nego dana, tako da su dobar dio troškova nastupa naših igrača uglavnom snosile hrvatske tvrtke sa Novog Zelanda, a većinom se radilo o ribarskim poduzećima.

- Ma, mi spajamo ugodno s korisnim. Volimo Hrvatsku i ovaj sport, ne zanima nas novac. Mnogi od nas dolaze u Hrvatsku da bi vidjeli mjesta otkud im potječu djedovi i obitelj. Zanimljivo je da jako puno naših ragbijaša potječe iz Vrgorca, uključujući i Paulovu i moju obitelj. Mogli bi samo Vrgorčani igrati za Hrvatsku - šali se Yelavich. Dodajmo da čak petorica Hrvata koji su u prošlosti igrali za novozalandske ‘All Blackse’ vuku korijene iz Vrgorca. Ima tu nešto... Naša reprezentacija trenutačno igra u skupini 2A Europske serije i 50. je na svjetskoj ranglisti. Cilj je, kažu u Savezu, u sljedećem ciklusu izboriti viši razred, a nakon toga ući u društvo 12 najboljih reprezentacija u Europi. Iako je do olimpijskih kvalifikacija još par godina, već sada misli bježe prema nastupu u Riju. U ‘Ragbiju 7’ uvijek smo bili bolji nego u velikom ragbiju, tu je uvijek sve moguće...