Bez prava žalbe

Apel Puhovskog za sramoćenjem Norca nehuman je i osvetoljubiv

Petak 07.Listopad 2011.

Zašto bi bilo kojeg osuđenika trebalo dodatno stigmatizirati povrh onoga što nose kazneni proces i kazna?

Izdanje

Broj 4, 07.10.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Prolaze dani, a u Večernjem listu nema dodatnog tumačenja pretjeranih stavova Žarka Puhovskog izrečenih u polemici sa Hrvatskim helsinškim odborom. Je li nehotice ili namjerno radi poticanja polemike, iznio zastrašujuće stavove na temu uvjetnog puštanja na slobodu Mirka Norca, osuđenog za ratni zločin? Čak i za Žarka Puhovskog, intelektualca britke i uvijek specifične retorike, taj antihumanistički ispad iz kojeg izbijaju nesputani osvetnički porivi, previše je. Nikad se nitko s intelektualno tako visoke pozicije, gotovo inkvizicijski nije obrušio na psihološku strukturu pojedinca, koji se k tomu nalazi u tako specifičnim okolnostima. No, osim Hrvatskog helsinškog odbora i Norčeva odvjetnika nitko nije ili se ne usuđuje javno zgroziti nad riječima Žarka Puhovskog: “Norac je napravio nešto gore od Sanadera, kojeg je javnost jednodušno osudila, Sanader je osramoćen, a Norac nije. Norac mora biti osramoćen, mora se ispričati javnosti”. Dakako, mi još ne znamo što je to zapravo Sanader učinio. Tek mu se treba suditi, zar ne. Ako Puhovski unatoč presumpciji nevinosti zna da je Sanader uistinu učinio sve ono što su mediji pisali ili državno odvjetništvo tvrdi da je učinio onda je, bez obzira što život nema cijenu, ipak s općedruštvenog gledišta ta navodna Sanaderova veleizdajnička pljačka neusporediva s bilo kojim drugim pojedinačnim činom i količina zla, jada i nevolje koje su takvi njegovi eventualni potezi prouzročili bila bi neusporediva sa bilo kojim pa i po intenzitetu izazvane boli težim zlom. To što je Sanader osramoćen i prije ijedne pravomoćne presude, naša je medijska, ali i intelektualna sramota, kojoj Puhovski svojim nekritičkim prihvaćanjem samo svjedoči. Ako je sramota već i puko javno isticanje počinjenih nedjela onda je Sanader već osramoćen za nešto što tek u sudskom postupku treba biti utvrđeno. Međutim, Puhovski očito nije mislio samo na to jer onda ne bi rekao da Norac nije osramoćen. Zašto bi bilo tko pa i Norac morao biti osramoćen iole više od toga što ga samo nedjelo pa i izrečena kazna, u kojoj je sadržana i retribucija, sramoti!? Tko i kako bi to trebao činiti? Treba li ga žigosati kroz medijski linč, ili ga natjerati da kao čovjek-sendvič nosi sramotni natpis prikladnog sadržaja, ili bi trebalo primijeniti još perfidnije metode!? Zašto bi bilo kojeg osuđenika trebalo dodatno stigmatizirati povrh onoga što kazneni postupak nosi sam po sebi, zar bi ga trebalo isključiti iz društva, umjesto da ga se integrira u zajednicu kao lojalnog građanina. Konačno, nije li Norac kao vojnik i ratnik osramoćen jer mu je bivši vrhovni zapovjednik Oružanih snaga i predsjednik države zbog postupanja protivno pravnom poretku i moralnim zasadama oduzeo sedam ratnih odlikovanja, a sadašnji i generalski čin. To što bi Puhovski natjerao Norca da se ispriča na simboličan način govori o zabrinjavajućem stanju svijesti u nas jer je civilizacijsko dostignuće, a i zajamčeno je Ustavom, da se nikoga ne smije siliti da prizna krivnju. Ako Puhovski tako misli, kakve li se osvetničke misli tek roje u glavama onih koji nisu filozofski, humanistički i pravno potkovani kao on. Pravo je svakoga da se brani kako hoće, pa to pravo ima i Norac. Kao što je pravo Puhovskog da smatra nedopustivim da Norac prijevremeno bude pušten sa izdržavanja 15-godišnje zatvorske kazne, što je stav i nekolicine nevladinih udruga, Documente, Centra za mir, nenasilje i ljudska prava te Građanskog odbora za ljudska prava*. Težina kaznenog djela može u svakome pobuditi osvetničke porive i potrebu za inzistiranjem na izdržanoj kazni do posljednjeg dana. Ali, koja korist ako na kraju imamo pojedinca koji na slobodi predstavlja prijetnju društvu? I teški ubojica, silovatelj ili pedofil jednoga dana mora izići na slobodu i razumno je učiniti sve kako bi se takvu osobu pripremilo za novi život i dobiti osobu koja kani nastaviti živjeti u skladu sa društvenim normama. Nije svrha kazne (samo) osveta za učinjeno nedjelo. To vrijedi za svakoga pa i za osuđene za ratni zločin. Pa ako je Veselin Šljivančanin, čiji se krimen sveo na to da, kako ističe Puhovski, “nije nikoga ubio”, u skladu sa praksom suda u Haagu pušten na slobodu nakon izdržane dvije trećine kazne od 10 godina zatvora, onda bi to trebalo vrijediti i za Norca, kao i za Fikreta Abdića za kojeg Puhovski s pravom odbijanje njegova uvjetnog otpusta kvalificira kao “čisti etnički čin” i “egzemplar nepravde u pravosuđu”.

Povezani članci