Esej

Batman je heroj i on nas brani od kapitalizma? Ne, hvala

Četvrtak 26.Srpanj 2012.

U “Povratku Viteza tame” zločin je postao temelj za novu akumulaciju kapitala, pa je novi Batman u 1 posto onih koji žive lagodan život na račun 99 posto ostalih

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Ako koja scena najbolje sažima univerzum i poantu novoga Batmana, onda je to bez ikakve dvojbe svečana humanitarna večera za najviši sloj Gothama, na kojoj kradljivica skupocjenog nakita (Catwoman) našem superjunaku, koji je preko dana ugledni filantrop, uputi sljedeće upozorenje: “Misliš li da ovo može potrajati? Dolazi oluja, gospodine Wayne. Vi i vaši prijatelji bolje da se pripremite, jer kad udari, svi ćete se čuditi kako ste uopće mogli doći na pomisao da živite tako raskošno i ostavite nama ostalima tako malo.” U prisnom plesu i šaputanju na uho otkriveno je sve. Ako je posljednji Batman, s prikrivanjem istine radi “višeg dobra”, savršeno oslikao svijet nakon 11. rujna, onda je najnoviji nastavak uhvatio svijet koji s jedne strane obilježava neprekidna financijska kriza, a s druge različite vrste otpora od kojih se protiv spekulativnog kapitalizma i izazivača krize neposredno uspravio pokret izrastao iz Occupy Wall Streeta. Ako je “Vitez tame” pokazao da Batman može i prisluškivati sugrađane radi njihova vlastitog dobra, kao i koristiti metode Bushova “rata protiv terora”, onda je njegov “Povratak” pokazao da se prava Batmanova moć temelji na spekulacijama na burzi. Bez njih, Batman je ništa, s njima, Batman je sve. Sada je jasno zašto je Joker u prošlom nastavku sa svojim terorističkim napadima namjeravao stati tek kada bi Batman skinuo svoju masku i otkrio pravi identitet: ispod Batmana se ne krije nepatvoreni borac za slobodu koji misli samo na dobrobit svojih sugrađana. Ispod Batmana se krije Bruce Wayne koji upravo vlastitom uključenošću u svijet burze uspijeva perpetuirati svoje bogatstvo koje onda služi kao platforma za “borbu protiv kriminala”. Dovoljna je, iznova, jedna scena iz novoga filma koja to potvrđuje: Bruce Wayne je, nakon što je u prošlom nastavku preuzeo krivicu za Dentov zločin, uronio u autodestruktivnu depresiju, fizički je oronuo i šepa, godinama ne izlazi sa svog imanja i uopće ne participira u javnom životu. No, na iznenađenje sviju, izazvan zločinima koji ponovo potresaju grad, Bruce u svom Lamborghiniju u velikom stilu dolazi na svečano primanje i prouzroči pravu buru. Ne na ulicama, nego na burzama. Tek što su ga brojni fotoreporteri poslikali, izlaze novine sa spektakularnom viješću da se “milijarder vratio”, što neposredno proizvodi i promjenu na burzi. I to je vjerojatno najbolji dokaz ne samo da se financijski kapitalizam temelji na akumulaciji znakova koja onda konzekventno dovodi i do akumulacije kapitala, već i da je semiokapitalizam jednako moćan kao i ostala Batmanova oružja.

Supermoći na burzi

Štoviše, ako išta postaje jasno u posljednjem nastavku Nolanove trilogije, onda je to upravo veza između tzv. “realnog” i “fiktivnog” svijeta (zločinac koji upada sa svojom bandom na samu burzu, na pomalo začuđeno pitanje brokera: “Ali zašto upadate ovdje, tu nema para”, hladnokrvno odgovora: “A zašto ste onda vi ovdje?”). I dok je u svim prijašnjim nastavcima Batman bio prezentiran tek kao posljedica (ili alter-ego) tajanstvenog ali simpatičnog filantropa koji je na posve klasičan način akumulacije kapitala osigurao svoju egzistenciju (posredstvom nasljedstva), “Povratak Viteza tame” pokazuje da su njegove supermoći neodvojive od stanja na burzi. To ne potvrđuje samo činjenica da se pukim,”realnim”, pojavljivanjem Brucea Waynea mijenja ionako “fiktivna” vrijednost dionica, nego da upravo Wayne Enterprises, tvrtka koja između ostalog proizvodi visokotehnološku opremu za američku vojsku (od koje onda prototipovi odlaze u Batmanov vozni park), služi kao baza za sve supermoći našeg superjunaka (nije li i “Iron Man” jednako tako superjunak koji je ujedno i šef korporacije Stark koja se bavi proizvodnjom oružja?). Još je u jednom od svojih ranih eseja “Platonova farmacija” (1972.), francuski filozof Jacques Derrida ukazao na dvoznačnost grčke riječi “pharmakon”, koja ujedno znači “lijek”, ali i “otrov”. Čitav “Povratak Viteza tame” bazira se na toj kontradikciji: ako je u prošlom nastavku rat protiv terora koristio upravo metode terora kako bi suzbio teror, i tako lijek pretvorio u otrov, a otrov u lijek, onda je u ovom središnji moment projekt nuklearne fuzije u vlasništvu Wayne Enterprises – u poštenim rukama, ta naprava može poslužiti kao besplatan izvor energije svim stanovnicima Gothama, u pogrešnim, najgore moguće zamislivo oružje, nuklearna bomba koja može uništiti čitav grad. Da bi spriječio i samu mogućnost da se dogodi potonje, Wayne svoju egalitarnu napravu ne pušta u opticaj, ali zahvaljujući između ostalog manipulacijom stanja na burzi, ljekovita fuzija na kraju postane nuklearni reaktor u rukama zločinca Banea. I upravo nas ta prividna kontradikcija dovodi do srži problema. Zar i u rukama Waynea taj izum nije bio tek osiguranje da Batman zadrži svoju moć, budući da je njegova tvrtka u budućnosti mogla ostvariti još veći profit zahvaljujući revolucionarnoj tehnologiji, dok narod ionako od toga nije imao ništa doli samog Batmana? Slučajno ili ne, upravo je fuzija detalj koji “Viteza tame” dovodi u neobičnu vezu s jednim drugim filmom i to ni manje ni više nego drugim nastavkom “Wall Streeta” (“Novac nikad ne spava”). Podudarnost između ta dva glavna (anti)junaka je iznenađujuća: kao što se Batman, nakon zločina iz “Viteza tame”, povukao na točno osam godina i u potpunosti prilagodio novim okolnostima (filantropija koja se osim na humanitarnom radu bazira i na ulaganju u nove i održive oblike energije), tako je i Gordon Gekko točno nakon osam godina zatvora u novi nastavak Wall Streeta zakoračio ne samo kao beskrupulozni burzovni mešetar koji će okrenuti još nekoliko trikova ne bi li zgrnuo još nekoliko stotina milijuna, već i filantrop koji – da bi koincidencija bila veća – na kraju svog pustošenja burzama ulaže upravo u – fuziju. I to je ta točka koja Batmana povezuje sa spekulativnim kapitalizmom: nakon što je, još jednom, spasio Gotham od umobolnog zločinca koji je fuziju pretvorio u nuklearnu bombu, Batman/Bruce se sa svojom novom ljubavlju povlači u Firencu i doista može biti miran i zadovoljan.

Možemo pretpostaviti da su dionice Wayne Enterprises istoga trena skočile do plafona, nakon što je svijet vidio – ne toliko da Batman može spasiti sve, koliko – da je njegova tvrtka sposobna proizvesti fuziju. Ako je film, kao što već ide u holivudskim ostvarenjima, poslužio da nakon svih peripetija i međusobnih izdaja i sukoba, dovede do spajanja para (Batman i Catwoman napokon sretni), onda je ujedno poslužio i tome da, uz eliminaciju zločinca dođe i do eliminacije konkurentske tvrtke i da fuzija, kao što na početku ionako nije došla u ruke običnog puka (jer je Batman, po običaju, puk štitio od samoga puka), i dalje ostane neiskorištena, ali da se samim činom njenog pojavljivanja (pa i u obliku nuklearnog reaktora) poveća dobit i vrijednost Wayneove korporacije. Ukratko, kao što je u prošlom nastavku laž bila sâmo utemeljenje pravednog poretka, tako je u ovome zločin (nuklearna bomba) postao temelj za novu akumulaciju kapitala. I u tom smislu je novi Batman doista onaj 1% koji svoj lagodni život – personificiran ogromnom vilom u kojoj Bruce čak nije navikao niti slagati krevet ili otvarati vrata – živi na račun preostalih 99%. Ali koja je to “oluja” o kojoj na početku filma govori Selina Kyle? Je li to doista oluja Occupy pokreta ili se ipak radi o nečemu drugom? Ne, nasuprot Batmanu ne stoji egalitarni narodni pokret koji se pobunio protiv financijske diktature onog 1% kojemu pripada i Bruce Wayne. Alternativa je poremećeni zločinac Bane koji je personifikacija čistog i brutalnog nasilja te neka figura novog diktatora koji tobože narodu u ruke prepušta svu moć (“Gotham je vaš grad, moć je u vašim rukama”, izjavljuje na stadionu prestrašenim građanima). On doista otkriva bolnu istinu, da je čitav pravni poredak baziran na “plemenitoj laži”, odnosno da je sam načelnik policije uz pomoć Batmana prikrio Dentov zločin, i kao glavnu metu uzima najviši sloj Gothama podvrgavajući ga prijekom sudu.

Dar kao sredstvo strahovlade

No Bane nikako nije alternativa koju bi odabrao narod. Njegov je pokret revolucionarni teror zbog kojeg ne pati samo 1%, već i preostalih 99%. On narodu nije dao nikakvu vlast osim one da samozadovoljno uživa u teroru nad bogatima i pohlepnima, ali umjesto da im podari fuziju, on je pretvara u sredstvo svoje strahovlade. Možda je Nolan zaista kroz Banea htio portretirati opasnosti Occupy-pokreta da se pretvori u anarhistički kaos koji može završiti u orgiji nasilja, ali “Povratak Viteza tame” sam odgovara na pitanje što bismo radije odabrali, zločinca koji nam ne nudi ništa doli svrgavanja korumpirane elite, ili superjunaka, koji je i sam član te korumpirane elite, ali je odlučio dati svoj dio kolača? U jednome upečatljivom trenu filma prijeki sud po brzom postupku donosi presude bogatašima – sve što mogu odabrati je smrt ili egzil koji se sastoji od protjerivanja na ledeni pokrov koji spaja Gotham s obalom. I većina njih odabere egzil, nadajući se da će tako izbjeći smrt. Sve dok se pred sucem ne pojavi odvažni načelnik policije koji će na taj “izbor” odgovoriti: smrt! Međutim, nema aplauza ili klimaksa, taj čin ne dovodi do spontanog ohrabrenja mase koja će svrgnuti novu diktaturu. Umjesto toga, sudac naprosto odgovori: “OK, dobit ćete smrt egzilom”. Izbor uopće nije bio izbor: i jedno i drugo vodi u sigurnu smrt. I kao što bi na tu lažnu dilemu, da bi se proizvela prava subverzija, trebalo odgovoriti: “Ne, hvala!”, tako je i ono što nedostaje u filmu upravo Occupy perspektiva, mnoštvo koje ne bi bilo vođeno idolima (bio to Bane ili Batman), niti revolucionarnim terorom niti nasiljem spekulativnog kapitalizma, već bi upravo svojim nenasiljem, baš poput prošlogodišnje okupacije Zuccotti Parka, Puerta del Sol ali i Tahrira, proizvelo svojevrsno, ako ništa drugo diskurzivno, nasilje, tako što se u pitanje dovodi upravo vladajući diskurs po kojem “nema alternative”. Alternativa doista postoji, a hoće li nakon pokreta mnoštva na vlast, kao u Egiptu, ipak doći Muslimanska braća, ili će doći do nasilnog kaosa kao u Siriji, ipak je rizik koji svaka promjena nužno nosi. Alternativa je ostati pod velom Batmana, u poretku čija se stabilnost temelji na laži i čija sigurnost proistječe iz sigurnosti stanja na burzi koje ponovo ide na korist onih 1% koji pod egidom “pravednosti” štite 99%. Poruka novog Nolanovog uratka je jasna: bolje i to nego apsolutni kaos i revolucionarni teror koji se može izroditi iz buđenja mnoštva (masakr u Coloradu kao da je to trebao potvrditi: “dajte ljudima demokraciju, mogućnost da kupuju oružje, i evo kako će ga iskoristiti”). Pa ipak, ovo nije priča o demokratskoj anarhiji protiv aristokracije, niti se radi o sukobu između 1% protiv 99% – ovo je priča o jednom teroru koji je protiv drugog, a film promašuje upravo ovdje. Da je Nolan htio kritizirati Occupy pokret trebao je Gotham, nakon što je ostao odsječen od ostatka zemlje, pretvoriti u “28 dana poslije”, u potpuno ruiniran grad u kojem je prevladao kaos; ljudi su se u očaju okrenuli jedni protiv drugih, svatko je svakome postao neprijatelj, a Bane ili Batman na kraju krajeva nisu ni potrebni jer je glavni neprijatelj samog mnoštva – ljudska priroda.