Reportaža

Bijeg iz Zadra, tog ‘Dubrovnika za siromašne’, na Dugi otok po krafne i masažu

fotografija

Pixsell
Četvrtak 19.Srpanj 2012.

Ponuda je u beach baru ispisana na komadu kartona. Jedva čekam da legnem na stol i pojedem slasticu...

Willie Nelson pjeva “On the road again”, a ja sam opet na putu za još jednu destinaciju, ne zbog pukog izbacivanja crva iz guzice, već s ciljem da se ovaj put pošteno odmorim, pročitam koju knjigu i iz glave izbacim stravične riječi kao recesija, kriza, vlada i dug. Stojim u koloni, a velika bljeskava zmija limenih krovova automobila na naplatnim kućicama u Zagrebu govori mi da nisam jedina osoba sa tom potrebom. Potreba da se zaboravi radno mjesto, šef, pritisak rokova, zvonjava telefona i zujanje laptopa postaje sve jača i jača kada se podgrije ljetnim temperaturama i pokvarenim klima uređajima. Iscrpljujući vikend Zrća s prstohvatom autodestrukcije je iza mene, a do mene je Najdraža. Pravac Zadar, pravac otoci i puste plaže. Vozimo se laganini bez žurbe u laganoj koloni, a pitanje na izlaznoj platnoj kućici “kako da pripremim zeca nak’selo?” znak je da smo došli. Kada se sjetim Zadra, prvo što mi prođe kroz tikvu je košarka, Tornado, Kalmeta i Grdović. Uz Najdražu kao turističkog vodiča krećem u predvečernju šetnju po principu s noge na nogu, bez ikakvih ciljeva, rokova i žurbe. Prva stanica, Garden bar. Garden bar je u vlasništvu organizatora istoimenog festivala koji je nedavno izvjetrio iz obližnjih Petrčana, ostavivši lagani deficit od nekoliko tisuća turista koji su cuclali lovu iz bankomata i prebacivali je u kase zadarskih kafića, restorana i dućana. Dobar potez, nema što. Festival otišao, bar je srećom ostao.

Smješten na zidinama udobno zavaljan u madrac, ispijam orošenu pivu, slušam apaurinske ritmove lounge muzike i nepomično piljim u trajekte koji se lijeno vuku iz luke, sunce u zalasku liže okolne fasade a u daljini vidim kanader kako zapišava požar. Jedino što kvari cijeli dojam je napuštena, ali predivna zgrada “Maraske” koja će se jednom, posredstvom nekih sila, pretvoriti u nešto. U Zadru vrijeme prolazi sporo, te konačno imam dojam da sam na Mediteranu. Ljudi ispijaju kave u uskim uličicama zaklonjeni hladom, turisti se šeću i škljocaju aparatima te mi kroz glavu prođe stih Jacka Johnsona “Pictures of people taking pictures”.

Odrastanje uz alana Forda

Hodam po bijelim kamenim pločama ispoliranih vremenom te shvatim da me grad neodoljivo podsjeća na Dubrovnik zbog svojih zidina, palača, uskih uličica, trgova i crkvi. Naravno, cinik u meni koji je odrastao s Alan Ford filozofijom ne može, a da tu spoznaju ne podjeli s Najdražom. Glupo se kezeći provokatorski izjavljujem da je Zadar - Dubrovnik za siromašne. Reakcija, je naravno bila očekivana, a Najdraža je postala Clint Eastwood sa Magnumom 357 uz pitanje o količini metaka u pištolju “Do you feel lucky punk?”. Nekoliko uvlakačkih rečenica te iskupljujući sladoled stavljaju me izvan dometa pištolja. Zasad. U posljednjih nekoliko godina Zadar je dobio nekoliko zanimljivih arhitektonskih rješenja te su se na razglednicama Svetom Donatu pridružile morske orgulje, pozdrav suncu i predivna, moderna dvorana koju je lokalno stanovništvo sklono hedonističkom humoru nazvalo “peka”. Ljudi natiskani oko tih atrakcija i količina bliceva govori o uspješnosti takvih projekata kao i o ideji da se slični poduhvati naprave i u drugim gradovima. Fontane i granit su out, orgulje su in. Bandić bi trebao na instrukcije u Zadar jer raditi nešto što postoji svugdje u svijetu je dosadno, neinventivno i ne diže grad kao destinaciju. Uske ulice grada noću se pretvaraju u klubove na otvorenom gdje cirkulira fina mješavina ljudi u potrazi za stolicom gdje možete ugnjezditi dupe i popiti hladnu cugu. Nisam ni ja izuzetak te ne propuštam večernji izlazak s medium dozom pretjerivanja. Musaka od reda rakije, reda pive i reda priče uzima maha a “efekt Najdraža” spašava me od jutarnje glavobolje i unosa beskrajnih količina vode, te pokazujem znakove života i spremnost za cjelodnevni izlet na Dugi otok.

Standardna priprema s preteškom torbom punom knjiga, ručnika, vode, nektarina i već sam na brodu za otok znakovitog imena “Lara” koji se vuče i ostavlja nam sporost transporta kao jedini izbor. Brod je prepun namirnica te se na klupama oko mene uz ljude stiskaju kašete limuna, poma, gljiva i putarice. Otočka dostava verzija 1.0. U brodskom baru može se popiti ishlapljela mineralna iz jedno i pol litarske boce, ali i limenke raznih pića nagruvane u škrinji od sladoleda. Moram priznati da sam na Dugom otoku prvi put. Iz daljine izgleda lijepo i divlje, lišen apartmanizacije i prevelike najezde ljudi u želji da nogom stupe “where no man has ever been before”. Iskrcavanje u Zaglavu te preuzimanje auta ustupljenog od strane prijatelja Najdraže, o da, izlet postaje sve bolji i bolji, benificije na svakom koraku. Cesta uopće nije loša, fine je širine i krivudava taman koliko treba, promet je rijedak i svjestan sam činjenice da je upravo to mjesto za odmor koje sam tražio. Pogled je prekrasan ali ja kao vozač, zbog piljenja u crtu na asfaltu uskraćen sam za uživanje u njemu. Pola sata nakon dolaska na otok začujem poznato šarafljenje u želucu; vrijeme je za klopu. Ali di? Ne poznajem otok, ne poznajem restorane ni kuhare, ali nasumce odabiremo mjesto gdje ćemo utažiti glad. Teška pustara od mjesta gdje se vukovi pare i sve ono što mrzim kod ugostiteljstva u Hrvata. Još jedan od fotokopiranih menua s friganim lignjama, ćevapčićima i pljeskavicama, ali i punjenim paprikama. Weeee!!! Dame i gospodo imamo pobjednika! Pomalo zbunjena konobarica uzima narudžbu te počinje igra živaca s podugim čekanjem. Konačno, nakon što sam nekoliko puta podigao glavu kao noj stižu dvije porcije mesnatih punjenih paprika s grudastim pire krumpirom. Navalim na tanjur ko smrt na baku režući paprike, te sa razočaranjem konstatiram da su u sredini... smrznute!! Gladan, s razočaranjem koje sam posljednji put imao kada mi je mama rekla da zvijezde na nebu nemaju oblik zvijezde petokrake zovem konobaricu i objašnjavam joj problem. Zbunjena, sa željom da ostane cool, sramežljivo se ispričava, diže moj tanjur, dok tanjur Najdraže s istim problemom ostaje za stolom. Nekoliko minuta kasnije vraća se s pitanjem “da vam napravimo nešto drugo?” Strah me drugog, strah me kakve aseve u rukavu imaju u tom restoranu, ukazujem joj da i druga porcija ima isti problem i kao rješenje ponudim “ma, samo ih zgrijte do kraja, gladni smo”. S mog tanjura na popravak u kuhinju otišla je jedna i tri četvrtine paprike, a nakon “brze i efektne” intervencije tri četvrtine su “sad me vidiš, sad me ne vidiš” trikom nestale s tanjura te nam je nasmijana konobarica donijela jednu, usamljenu papriku uz legendarnu rečenicu “ako ovaj put nije dobro, ne morate platiti”. Nisam stigao ni reći ništa, a već je šmugnula. Šokiran, s nevjericom gledam Najdražu koja je kao i ja ostala bez teksta.

Osjećam se glupo, bez želje da se nekome obratim jer primjećujem da je bol u preponama ovdje sistem po kojem se funkcionira. Plaćamo punu cijenu za uslugu. Srećom, nisam na izlasku čuo “Hvala, dođite nam opet” . Ma, nema veze, “Ništa mi neće ovi dan pokvarit, vapšuvarivari”. Idem na plažu, idem leć, čitat knjigu i odmorit se. Ne smijem si dopustiti da me takve pizdarije izbacuju iz takta. Vozi Miško! Saharun plaža je ono što sam tražio, to je moj sveti gral. Ne, to nije lijepa karipska plaža, uredna i čista, to je divlja, zaklonjena plaža s tek nekoliko ljudi, kamenim oblucima i besprijekorno sitnim pijeskom na ulazu u more. Na plaži je jedan mali beach bar iz kojeg se s zvukom agregata i cvrčaka miješa glazba. Primjećujem i novost u ponudi. Revolucionarno, gotovo pionirsko razmišljanje. Na komadu kartona pored natkrivenog stola za masažu piše ”masaža i krafne”. Ovo bi u pekarama bio vjerovatno više no uspješan koncept. Wow! Gospođa naslonjena na stol čeka mušteriju, a uz nju stoji staklena, nerashlađena kutija u kojoj se znoje krafne koje me podsjećaju na guštere u terariju. Jedva čekam da legnem na stol i kažem jednu ayurveda masažu i čokoladnu krafnu molim!

Hrvatsko talijanska svađa

Beskrajno kupanje i prženje na suncu, mir i spokoj; da, to je to, to je ono zbog čega sam tu. Izvaljen na ručnik, mokar i spaniran u sitni pijesak podsjećam na divovski bečki odrezak dok u rukama prevrćem Dr. Gonza i čudim se svemu što je čovjek u sebe strpao, i preživio da to ispriča. Svi stereotipi dalmatinskih pjesama; cvrčci, sol, kamen, maslina, more i šum valova su tu, i dođe mi da se obučem u bijelo, stanem na stijenu i opjevam trenutak sreće u jednom trenutku šireći ruke prema moru, a u drugom naslanjajući ih čvrsto, stisnute u šake na prsa. Sretan sam, to je odmor kakav želim. Fino smo se odmorili a ja sam u jednom trenutku čak i zahrkao, te je sreća da oko nas nije bilo više ljudi. Cvrčci su već odavno zbrisali pometeni konkurencijom. Pozdravljamo se s plažom i gibamo na drugu stranu otoka, prema Telaščici. Vozim i kratkim blicevima gledam more kako se spaja sa horizontom prema Italiji dok mi se na radiju svađa i neartikulirano umiksava hrvatska i talijanska frekvencija. Odjednom nasred ceste stvori se zmija. Da sam na biciklu, za ofiofoba kao što sam ja, to bi bio kraj izleta, te bi brže bolje nestao u drugom pravcu, ovako, odvojen gumama, karoserijom i felgama hrabro je zaobilazim u širokom luku. Telaščica je raj, za mene koji je gledam, za nekoga tko tu plovi, za nekoga tko tu živi. Mjesto je u najmanju ruku posebno i nije mi čudna količina jedrilica sa nautičarima koja hodočaste na takvo mjesto. To je posebno, to je biser i to treba očuvati takvim kakvo je. Savršeno. Dugo sjedim na rubu litica i promatram tu divotu, sunce se polako spušta, a ja se nevoljko odvajam od tog pogleda i kao revolveraš nestajem u sumraku. Sa otoka odlazi posljednje plovilo, u ovom slučaju katamaran koji nas velikom brzinom prevozi za Zadar. U ogledalu shvatim da su mi obrazi fino crveni te me u kombinaciji s mojom pubertetskom bradom talibankom podsjećaju na dupe majmuna. “Kao i inače” zlobno bi komentirali dragi prijatelji. Spavam kao beba. Probudilo me zatezanje izgorene kože i izlet na Ugljan. Kratak kupanac, espresso i dopodnevna šetnja u Preku. Ne posebno vedar dan jer sam izgubio novčanik. Kako, gdje? Pitaj Boga, otišao je s finom novčanom svotom i dokumentima. Kartice nemam, niti ih koristim i sada vidim da u tome ima nešto dobro. Ništa ti ne može pokvariti dan kao gubitak love. Kod mene ne važi ona “nije mi žao love, al dokumenti...” Jebeš dokumente, daj lovu. Osjećam se frustrirano i ljutito na sebe jer sam novčanik držao u džepu iz kojeg mi je ispao nekoliko puta. Pametan uči na tuđim greškama, budala na svojim. Nije problem zaključiti kojoj grupi pripadam. E pa majmune, trči sada u policijsku i prijavi sve. Kod murije sve po starom. Par dežurnih koji bit će nisu kvalificirani da uzmu prijavu o gubitku, već sam trebao pola sata čekati nekog petog da me pita komplicirana pitanja poput: “Ime oca?, Adresa?, Šta je bilo u novčaniku?, Kad ste ga izgubili?” . Nakon što sam uredno prijavio gubitak novaca i dokumenata, uredno mi se preda papir na kojem piše da moram platiti 20 kuna. Super. Popušiš lovu, i još ti to naplate. Ulovio me smijeh. Nema veze, nisam izgubio raspoloženje, doza otoka i sva ljepota koju mi je mozak apsorbirao u posljednjih 48 sati sigurno je pomogla u tome da ostanem miran i da me to iskustvo ne pomakne iz mentalnih šina. Ostatak dana za slobodne programe: sport i zabava. Digao sam se rano jer je Najdraža trebala na posao. Jedna od super stvari ranog polaska na put je to što izbjegnete efekt mikrovalne u autu i puhanja u prste dok vrtite prevrući volan dok klima ne učini svoje. Kao i uvijek glazbena podloga radia na kojem ovaj put sviraju Jinxi “možda je najboljeeeee, godinama iiza naaas”. Ma, miči taj crnjak, ubacujem CD a TBF s zvučnika krene “Dalmaaatino, Dalmatiinoooo, napunila ti si kese, uvik lipo sitin te se, kad nas put na drum nanesee...” Da, vraćam se u realnost i sve ono od čega sam, i u ovako kratkom roku uspio pobjeći. P. S. Za vrijeme pisanja ovoga teksta na Facebook sam dobio poruku od gospođe Ljubice Brižić i njene majke Evelin iz Preka na Ugljanu koje su mi našle novčanik sa svim sadržajem netaknutim. Hvala vam lijepa, ljudi poput vas su razlog zbog kojeg još imam vjeru u ljudski rod.