Glazba

Bio i ostao bend koji nikada nije dobacio

Piše

A.H.
Četvrtak 10.Svibanj 2012.

The Cribs - “In the Belly of the Brazen Bull“

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Social

The Cribs jedan je od britanskih bendova neovisne scene koji nikada nije dobacio onoliko koliko se u nekim trenucima činilo da bi mogao. Možda je za to kriva činjenica što dolaze iz Wakefielda, Yorkshire (premda je u današnjem selu mjesto odakle dolazite, dokle god se radi o tako jakim sredinama kao što su Britanija i SAD zapravo tako jako svejedno), ali prije će biti da slučaj Cribsa potvrđuje njihovu vlastitu tezu da je “britanska neovisna scena veći problem od globalnog zatopljenja”. Bend su osnovala trojica braće Crib: pjevač i gitarist Ryan Jarman, basist Gary i bubnjar Ross. Takva je formacija 2004. snimila nastupni album “The Cribs”, godinu dana kasnije objavili album “The New Fellas”, a onda 2007. zamalo postali prva liga s albumom “Man’s Needs, Women’s Needs, Whatever”.

Na njemu su uz producenta Alexa Kapranosa uspjeli postići neke od kvaliteta koje Kapranosovu matičnom bendu Franzu Ferdinandu, nedostaju, pod uvjetom da Ferdinanda smatrate zrno preispleglanim i preuštogljenim bendom. The Cribs su zvučali dosta slično, novovalovski sa zašiljenim arty gitarskim rifovima, popistično i polirano, ali u ideji i izvedbi više punkerski sirovo. (I daleko autoritarnije od sladunjavih pop-punkera tipa Green Day, ako Cribse nikada niste čuli, a pala vam je napamet ta vrsta asocijacija.) Taj album im je doveo brojne poklonike, a među njima je bio i gitarist The Smithsa Johnny Marr s kojim su se na četvrtom albumu “Ignore The Ignorant”priklonili još ispeglanijem zvuku, ali i malo sofisticiranijem melodijama. Konačno, puno od nabrojanih kvaliteta izostalo je s najnovijeg albuma “In The Belly Of The Brazen Bull” koji su napravili opet kao trojac jer je Marr u međuvremenu otišao. Iz njegove su faze ostavili pompoznije, gotovo stadionske melodije, ali su s gitarama otišli skoro do područja harda/grungea i ta kombinacija nekim pjesmama (“Come On, Be a No-One “, “Uptight” i “Back to the Bolthole”) zna biti zanimljiva, ali u nekima kao papazjanija nedorečenosti. Međutim, pravo je zbunjujuće pitanje koji je zapravo autohotni put Cribsa. I postoji li on uopće?