Sport

Boban zbog Miljanića mogao u Milan

Piše

Igor Flak
Petak 20.Siječanj 2012.

Hrvati su neprijeporno kroz povijest bili u sjeni Srba, ali Čiča je bio jedan od rijetkih u nogometu koji nisu bili preopterećeni vjerom i nacijom

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Što je Zvonimir Boban radio na Novom beogradskom groblju proteklog utorka? Kako to da je domobran došao u Beograd? Nitko ga ovdje nije očekivao”, s vrećom punom upitnika nazvao me beogradski kolega u trenutku dok je pjesma “Makedonsko devojče” pratila Miljana Miljanića Čiču, prema mnogim kroničarima i sportašima najvećeg jugoslavenskog trenera u povijesti na posljednje počivalište. Jedva da se sjeća Bobanovih utakmica u dresu Dinama i mlade, pa potom i A reprezentacije Jugoslavije. Ali vrlo dobro pamti kada je Boban u najboljoj maniri Mirka Filipovića na maksimirsku travu srušio jugoslavenskog milicajca, a njegova Crvena zvezda u strahu morala bježati iz Zagreba.

Beogradski kolega je upotrijebio izraz domobran, što je zapravo pristojno značilo ustaša. Miljan Miljanić je pak za Hrvate bio Srbin, četnik, iako je po nacionalnosti Crnogorac, jer na Mundijal u Španjolsku 1982. nije pozvao tada nedvojbeno najboljeg igrača prvenstva Jugoslavije Marka Mlinarića. Da između Hrvata i Srba i u nogometu neće uvijek biti idile otkrili su nam već nogometni djelatnici na početku 20 stoljeća. Uoči prvog Svjetskog nogometnog prvenstva koji se 1930. godine igrao u Urugvaju hrvatski nogometaši nisu se našli na brodu koji je plovio prema Montevideu. Tadašnji su čelnici Građanskog, Hajduka, HAŠK-a i Concordije prosvjedovali zbog premještanja sjedišta Jugoslavenskog nogometnog saveza iz Zagreba u Beograd. U SFRJ pak, nedvojbeno je centar moći bio na beogradskim Terazijama, tamo u Fudbalskom savezu desetljećima vladali Srbi. I dok su još u bivšoj Jugoslaviji na Hajduk gledali sa simpatijama, jer ga je volio drug Tito, Dinamo je bio “persona non grata”.

Čiča stvorio nogometni kult

Iako su modri bili pobjednici Kupa Velesajamskih gradova, Dinamovi nogometaši su teško ili nikako pronalazili put do dresa jugoslavenskog reprezentativca. Brojni su primjeri favoriziranja Zvezde i Partizana, jedan od drastičnijih je način na koji je Hajduku oduzet naslov prvaka 1976. godine. Partizanu je u Ljubljani trebala pobjeda da bi postao prvak. Iako tada nije bilo sudačke nadoknade vremena, sudac Maksimović nije gledao na sat, igralo se do trenutka do kada “crno-bijeli” ne postignu pogodak. I to se dogodilo u 96. minuti, Partizan je postao prvak Jugoslavije, Hajduku je preostalo samo da se slika. Zanimljivo, na Terazijama su i te kako dobro pazili tko je savezni selektor. To su uglavnom bili Srbi ili Crnogorci. Kao ‘uljezi’ tu su se našli Ante Biće Mladinić i Ivica Osim na dulji period, koji je priznao da je tamo neki Hrvat. Miljan Miljanić Čiča bio je sinonim za trenersku uspješnost. Prema tom parametru nadmašio ga je jedino Hrvat Tomislav Ivić, koji je također nedavno otišao sa svim svojim trofejima na onaj svijet. Trener hrapavog glasa, kojeg su mladi treneri poželjeli imitirati gutajući neograničen broj kocki leda, stvorio je modernu Crvenu zvezdu. Imao je i svoj statement: nogomet se ne može igrati bez strasti, bez emocije, bez suza, a za klub, u ovom slučaju Crvenu zvezdu mogu igrati samo oni koji ljube grb i vole taj dres. Nešto slično nekoliko desetljeća kasnije pokušava učiniti i Robert Prosinečki, stvarajući novu momčad i tražeći negdje kroz vrijeme izgubljenu Miljanićevu filozofiju. Izmislio je Dragana Džajića, stvorio generaciju koja je vladala. Svoj je vrhunac dosegnuo kao trener najvećeg svjetskog nogometnog kluba, kraljevskog Reala iz Madrida, gdje je kao inovaciju odlučio da u klub dovede posebnog trenera za tjelesnu pripremu. Jedna od legendi kluba Emilio Butrageno je u ime kraljevskog kluba bio na posljednjem ispraćaju u Beogradu. Ipak, bio je bolji trener nego selektor, a ostat će upamćen kao strateg koji je imao viziju, ali koji je imao i stav. Zanimljivo, uoči Mundijala u Španjolskoj iako je Marko Mlinarić bio najbolji igrač tada, Miljan se odlučio za razigravača Crvene zvezde Vladimira Pižona Petrovića. Tada su uzbuđena nacionalna pera vidjela urotu, ali Miljanić je na to isto prvenstvo pozvao redom hrvatske nogometaše Šurjaka, Gudelja, Zlatka Vujovića, Zajeca, Deverića. Svjedoci tog vremena će reći da je bio strog, ali da nije bio nepravedan. Bio je protivnik politike Slobodana Miloševića, a nakon njegovog umirovljenja 2001. godine i srbijanski nogomet je počeo propadati. U vrijeme kada su se vrlo jasno čula ratna zvona Miljanić se založio za to da Boban ipak bude manje kažnjen od strane Nogometnog saveza Jugoslavije. Pa je tako Boban kasnije još igrao za najbolju momčad Jugoslavije u utakmici protiv Farskih otoka. Miljanić je omogućio i to da mu suspenzija zbog napada na milicajca bude ukinuta u trenutku kada je iz Dinama želio otići u Milan. Zvonimir Boban, nedvojbeno jedan od najboljih hrvatskih nogometaša u povijesti, uvijek je imao svijest da je Hrvat. Nakon tog 13. svibnja 1990. srbijanski mediji su ga proglasili nacionalistom i desničarom. Boban je isticao da je Hrvat, da je u Maksimiru branio dobro od zla, a vrlo brzo je postao ljubimac prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, a izbornik Ćiro Blažević ga je imenovao kapetanom i produženom rukom na travnjaku.

Boban zahvalio Miljaniću

U sveopćem nacionalnom zanosu Boban je tituliran kao Bo-ban, što mu je tada odgovaralo. U međuvremenu je Boban sazrijevao kao nogometaš, a nakon karijere se odlučio i visoko obrazovati. Završio je jednopredmetni studij povijesti, istovremeno stalno odbijajući fotelju predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Tada je govorio da nije spreman, da nema naobrazbu. No, Boban se nije ustezao kritika na račun države i društva, pa tako i nogometa. Oštro je kritizirao hrvatsku katoličku crkvu, te nedvosmisleno kritizirao tadašnje vodstvo Hrvatske demokratske zajednice, preciznije ponašanje njenog predsjednika dr. Ive Sanadera. Prema Miljanu Miljaniću Zvonimir Boban ima vječnu zahvalnost. Na svoju spektaklularnu oproštajnu utakmicu u listopadu 2002, godine u Zagrebu uz mnogobrojne suigrače i trenere pozvao je upravo Miljana Miljanića. U utorak je otišao u Beograd nakon dvanaest godina (kada je igrao za Hrvatsku u kvalifikacijama za Euro 2000. godine na Marakani) na sprovod Miljanu Miljaniću. Zvonimir Boban i Miljan Miljanić, su kao i dobar dio drugih nogometaša i trenera na obje strane prije svega najbolje razumjeli nogometni riječnik. Boban, je zapamtio da je Čiča bio blagonaklon, shvatio je da je imao dobre namjere, da je tada kao čovjek na poziciji razmišljao isključivo glavom sportaša, nogometaša, lišen bilo kakve nacionalne i političke obojenosti. Na taj je način i spasio karijeru budućeg kapetana kockastih. Boban je pak odlaskom u Beograd pokazao pijetet prema čovjeku koji je bio spreman pomoći jednom nogometašu i k tome još i Hrvatu.