Zdravlje

Bolnice ostaju bez novca

fotografija

Željko Lukunić/Pixsell
Četvrtak 10.Svibanj 2012.

Slučaj riječke onkologije za djecu kojoj je prijetilo gašenje nije usamljen. Sve više bolnica u Hrvatskoj odgađa operacije zbog smanjenja proračuna

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Nitko normalan u ovoj zemlji, koliko god siromašna bila ne bi dopustio da se djecii oboljeloj od zloćudnih bolesti ukine kemoterapija. Ali, uzrok ovog nedavnog, drastičnog incidenta u KBC-u Rijeka i panike brojnih obitelji nije samo u šumovima u komunikacijskim kanalima između bolničke ljekarne i pedijatrije. Uzrok je u stvarnom manjku novca, u financijskim ograničenjima, u mjerama štednje. Novac za lijekove za djecu hitno je osiguran, budžet pedijatrije je popunjen, ali hoće li liječnici uskoro biti prisiljeni na trijažu bolesnika, na one skupe i jeftine. Već je previše primjera koji ukazuju na to da je liječenje moguće samo ulaskom u gubitke, minuse, dugove. Novac koji je država za cijelu ovu godinu namijenila intervencijskoj neurologiji KBC-a na zagrebačkom Rebru potrošen je do sredine ožujka, u KB “Dubrava” stao je operacijski program duboke mozgovne stimulacije jer nema novca za skupe neurostimulatore, ravnatelji velikih bolnica morali su budžete za lijekove i potrošni medicinski materijal umanjiti 10 i više posto.

Za popravak aparata nema novca, jer su kvote i za taj dio nužnoga posla skresane, a novca kojim bi bolnica kupila neki novi aparat nema. Liječnici se snalaze tako da se prvi pregledi, pa zatim tzv. hladni slučajevi kao i kontrolni pregledi pacijentima prolongiraju iz mjeseca u mjesec. Nakon isplate plaća, koje zbog manje novca zahvaćaju sve veći dio bolničkog proračuna, čak i 80 posto, nastaje neizdrživa situacija, jer s preostalim novcem nije moguće opskrbiti sve medicinske djelatnosti, a energija, voda, hrana sve je skuplja. Neke su bolnice u rezanju proračuna ostale bez novca kojim se ranije pokrivao posao više klinika. Vrijednost fakturirane bolničke usluge je pala, ovisno o medicinskoj djelatnosti, od 4 do 23 posto, čime je praktično dodatno obezvrijeđen rad. Uopće, zdravstveni sustav koji je u ukupnom godišnjem proračunu ostao bez 750 milijuna kuna, a bolnički sustav sa 8,1 pao na 7,3 milijarde kuna (od čega su oko šest milijardi fiksni troškovi za plaće), pa je za početak svim bolnicama proračun linearno smanjen četiri posto, očito je prenapregnut i već izviru prve žrtve. Za postupke intervencijske neurologije Klinici za neurologiju KBC-a Rebro, država je ove godine dodijelila samo 1,850.000 kuna, a o kolikom se nesrazmjeru radi jasno je već i po tome što se ranijih godina s desetak milijuna kuna jedva izlazilo na kraj. Jer, liječenje jednog pacijenta može koštati 150.000, pa i 200.000 kuna. Pravovremeni neurointervencijski radiološki postupci znače izliječenje pacijenata u kojih se otkrije aneurizma na krvnoj žili mozga, a koju nije moguće ukloniti operacijom tako što specijalist ulazi u krvnu žilu i na mjestu aneurizme postavlja zavojnicu što će spriječiti njeno puknuće.

Aneurizma se naziva i prijetećom “bombom” u organizmu, koja, istina, ne mora nikada puknuti, izazvati krvarenje i oštećenje mozga, ali kako iz dana u dan živjeti sa spoznajom da ona postoji, a istovremeno strpljivo čekati i čekati poziv iz bolnice. Na ove zahvate iz cijele Hrvatske na zagrebačko Rebro, gdje se ovi visokosofisticirane i skupe intervencije jedino i rade, stiže u prosjeku petnaestak pacijenata mjesečno. Prioritet imaju hitni bolesnici s krvarenjem u mozgu. Oni drugi osuđeni su na čekanje koje se pretvara u noćnu moru. Ni liječnicima nije svejedno i inzistiraju da se problem što prije riješi.

U minus i zbog antibiotika

– U više navrata tražili smo od Direkcije HZZO-a povećanje ukupnog godišnje iznosa sredstava u intervencijskoj neurologiji za 2012., a prema najavama iz HZZO-a, očekujemo u rebalansu državnog proračuna više novca – rekao nam je Boris Harcet, pomoćnik ravnatelja za financije KBC-a Zagreb. Unatoč stvaranju duga, naglašava Harcet, KBC Zagreb i dalje uredno zaprima bolesnike i obavlja postupke intervencijske neurologije. Kao primjer navodi hitnog bolesnika s krvarenjem u mozgu iz Dubrovnika, kojem je nedavno uspješno obavljen neurointervencijski radiološki postupak. S druge strane, činjenica da je upravo za potrebe intervencijske neurologije na Rebru Ministarstvo zdravlja objavilo postupak javnog nadmetanja za nabavu aparata Neuro-Bi-plane, koji košta čak 17 milijuna kuna, trebala bi značiti da država ne želi zanemariti ovaj centar izvrsnosti. No, i liječnici s drugih velikih bolničkih klinika kažu nam da svjesno ulaze u dug kada su za liječenje hitnih pacijenata potrebni i antibotici, stentovi, defibrilatori, jer, uz slijeganje ramenima, pitaju se što da rade kada drugog izlaza nemaju. Prof dr. Darko Chudy, voditelj Zavoda za neurokirurgiju u KB “Dubrava” jedini se u Hrvatskoj od 2000. bavi područjem duboke mozgovne stimulacije i ugradnjom elektroda odnosno neurostimulatora pomaže teškim pacijentima po čemu je ova bolnica jedinstveni centar u regiji. Implantati koštaju između 10.000 i 15.000 eura, a jeftiniji na tržištu ne postoje. Uz podršku ravnateljstva bolnice, kaže prof. Chudy, do sada se ova vrhunska i skupa medicina funkcijske neurokirurgije plaćala iz bolničkog budžeta, iako HZZO nikada nije u potpunosti riješio plaćanje neurostimulatora. – Generalno, 15 posto manje novca nije možda dramatično smanjenje, pa ćemo i dalje, kao i do sada, krpati kraj s krajem.

Ali, očekivao sam da će neurokirurgija upravo zbog neurostimulatora dobiti više novca, jer su implantati poskupili, jer pacijenata ima, jer otvaramo nove terapijske mogućnosti. Ne bih ministru htio biti u koži, jer su rezovi uvijek za nekoga bolni, ali ja se moram boriti za svoje pacijente – ističe naš sugovornik te dodaje da je ranije ipak mogao operirati jednog pacijenta mjesečno, a nakon smanjenja limita eventualno jednoga u tri mjeseca. – Teško je gledati bolesnike kojima mogu pomoći, a da ništa ne činim. I obećano mi je u Ministarstvu zdravlja da će se određena sredstva odvojiti za neurostimulatore po modelu posebno skupih lijekova. Borim se za funkcijsku neurokirurgiju jer se time osobno bavim, ali važan je razlog i to što neurostimulatori poboljšavaju kvalitetu života, i to mladim osobama, ljudima u generativnoj dobi – kaže nam prof. Chudy.

Obveza liječnika

Njegova je obveza da se bori za suvremeno liječenje svojih pacijenata, jer, ističe, liječnici u mirnodopskim uvjetima nikada ne bi smjeli raditi trijažu i birati bolesnike. Pokazuje nam i fascinantne snimke prije i poslije operacije dvadesetgodišnjeg mladića koji boluje od primarne distonije zbog čega je patio od nevoljnog pokretanja mišića. Život mu je u svakom smislu bio ograničen. Iako nije izliječen, već je, nakon operacije, zaliječen, ovaj se mladić vratio gotovo posve normalnim životnim aktivnostima. Njegova se bolest svela na ograničene, skoro neprimjetne simptome bolesti. Prof. Chudy se teško miri sa situacijom u kojoj bi svojim pacijentima na listi čekanja morao definitivno reći da ih neće operirati samo zato što ih nije moguće “zgurati” u financijske okvire i danas je, kaže, u paradoksalnoj situaciji. Sljedećih će tjedana operirati pacijente koji dolaze iz BiH, ali ne i pacijente iz Hrvatske, a trenutačno je na čekanju deset bolesnika s Parkinsonovom bolesti, već pripremljenih za operacijski program koji je stao zbog novca. Na čekanju su i tri pacijenta s distonijom, a posebna je skupina od desetak pacijenata u vegetativnom stanju – kaže prof. Chudy i sjeća se da je duboka mozgovna stimulacija ušla u hrvatsku medicinu prije nego u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, ali su nas, na žalost, te zemlje debelo pretekle po broju godišnjih operacija.

Ravnatelj KBC-a Rijeka, prof. dr. Herman Haller kaže da je u restrukturiranju bolničkih troškova zbog nižeg mjesečnog proračuna klinikama, u prosjeku, 10 posto niži budžet za lijekove i medicinski materijal, a 25 posto manje je novca u kvoti za popravke, servisiranje aparata i ostale nemedicinske poslove. Stoga, popravljaju se samo aparati koji se ne mogu nadomjestiti drugim. Od 51 milijuna kuna mjesečnih prihoda 36 milijuna su plaće, a s 15 milijuna treba platiti sve ostalo. Izdaci za plaće su fiksni s time da je novi obračun dežurstava povećao troškove, na cijene vode, struje, plina, hrane se utjecati ne može. Natječajima pokušava za manje novca kupiti istu količinu lijekova, ali ni to ne ide lako. – Moji su liječnici na urologiji i ginekologiji u stručnom smislu spremni za robotsku kirurgiju, ali robota nemamo i pitanje je kada ćemo ga uopće imati. Kada se nema za osnovne potrebe teško je govoriti o razvoju medicine. No, budimo realni, za uloženi novac imamo doista vrhunsku razinu zdravstvene usluge. I nemojmo se uspoređivati s elitnim bolnicama u Americi ili drugdje u svijetu. Za stanje u zdravstvenom sustavu ne treba prstom upirati u Ministarstvo zdravlja već na financijsku moć države – drži prof. Haller. Mnogo je liječnika koji će neslužbeno reći da bi istinska racionalizacija bila prije svega zatvaranje odjela po bolnicama koji nemaju pacijenata, pa čak i nekih bolnica, jer bi se novac koji imamo mogao lakše raspodijeli. A dr. Željko Vidas koji je ravnatelj KB “Merkur” još otprilike mjesec i pol dana, ne libi se reći da je financijska situacija katastrofalna. – Bolnički nam je limit smanjen za 750.000 kuna, a s tim smo novcem mjesečno financirali urologiju, radiologiju i patologiju. Dakle, od mjesečnih 18,1 milijun kuna prihoda, oko 14,5 milijuna ide na plaće.

Sa 3,6 milijuna kuna nemoguća je misija održavati medicinski pogon. Uz to, sve što eventualno i uspijemo uštedjeti u medicinskom dijelu “pojedu” nam skuplje komunalije. Jedini su nam spas transplantacije što HZZO posebno plaća, no ogromni su troškovi liječenja predtransplantacijskih i postransplantacijskih komplikacija – argumenti su dr. Vidasa. Uskoro ćemo vidjeti što će poduzeti i kako će se postaviti novi ravnatelj KB “Merkur” kojega kao prvog čovjeka ove bolnice podupire nova Vlada. KBC “Sestre milosrdnice” raspolaže s tridesetak milijuna kuna manje na godišnjoj razini, rekla nam je doc. dr. Vesna Šerić, koja je dužnost ravnateljice ove glomazne zdravstvene ustanove preuzela prije otprilike dva mjeseca. – Trideset milijuna kuna nije mali novac, ali tražimo unutarnje rezerve kao što su telefoni, razne nabave. Svakako neću dopustiti da racionalizaciju osjete pacijenti – kaže doc. Šerić koja se preuzevši funkciju morala pripremiti i na tešku borbu, ali zaključuje da ćemo “pravu sliku stanja i jesmo li uspjeli ili ne, vidjeti zapravo do kraja godine”.

Financijska nemoć države

U KBC-u Rijeka u ožujku ove godine provedeno je anonimno ispitivanje zadovoljstva zaposlenih pojedinim aspektima rada i radnog okruženja, u kojemu je sudjelovalo 338 ljudi ili 10 posto od ukupnog broja zaposlenih. Zaposlenici riječkog KBC-a najzadovoljniji su stalnošću i sigurnošću svog zaposlenja. Unatoč zahtjevnosti posla i svim nedostacima rada u dežurstvima i smjenama, nedjeljama i praznicima, izrazili su zadovoljstvo i poslom i radnim vremenom. Zadovoljni su, također, i svojim suradnicima i nadređenima te međusobnom komunikacijom. Manje su zadovoljni radnim uvjetima i mogućnostima za stručnom edukacijom. A najmanje su zadovoljni plaćom. I premda više od polovice njih ne bi prešlo na rad u drugu ustanovu, četvrtina ispitanih navodi da bi prvenstveno zbog male plaće, a i slabijih uvjeta rada, prihvatili posao u drugoj ustanovi. Nepostojanje mogućnosti uspostave sustava nagrađivanja radne učinkovitosti i uspješnosti djelatnika, neminovno je povezano s prijetnjom odlijeva stručnog kadra. No, jasno je da je danas ipak najvažnija sigurnost posla.

U financijskoj nemoći države, na ministru zdravlja Ostojiću golemi je teret, jer previše je problema koji tište i pacijente, i zaposlene u sustavu, i ravnatelje ustanova. Snaga države mjeri se i po tome koliko je snažno javno zdravstvo, a da bi javno zdravstvo bilo jako moraju se uvoditi i novi, provjereni zahvati, mora se održavati znanje i kontinuirana edukacija. No, stanje je danas takvo da bi mnoge bolnice u obrani dodijeljenog im proračuna i zabrane ulaska u novi dug mogle postati tek zdravstvene ustanove za hitnu medicinsku pomoć. Podjela bolesnika na one koji se mogu liječiti jer neće “pojesti” previše od bolničkog proračuna i na one druge, značila bi raspad javnoga zdravstva i socijalne države.