Hrvatske mitologije

Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju prva je crta bojišnice za javna dobra

Četvrtak 22.Ožujak 2012.

Ona nas upozorava, upravo dok nas prvi potpredsjednik želi uvjetiri da će novi investicijski ciklus prouzročiti sveopće blagostanje, da rast BDP-a ne povlači automatski rast kvalitete ostalih sektora

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

U jeku najavljenog “mini new deala”, novih privatizacija i novih poskupljenja, u dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez prošli je tjedan (15. ožujka) izašla dugo očekivana “Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju”. I dok prvi potpredsjednik vlade još nije pomeo sve pred sobom, pa čak i Plitvička jezera i Brijune, koji bi također trebali u koncesiju i tako navodno oživjeti hrvatsku privredu, sindikat visokog obrazovanja i znanosti “Akademska solidarnost” nakon minucioznog i koncentriranog rada, konačno je izdao Deklaraciju koja se, premda joj to nije bila intencija, može čitati i kao interpretacijska podloga za Čačićev “mini new deal”. Deklaracija je nastala iz potrebe za ozbiljnim upozorenjem na stanje u hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju i kao takva ujedno je odjek studentskih blokada prije nekoliko godina kada je u medijski mainstream i do svih političkih instanci poprvi puta to pitanje uvedeno kao nešto što zahtjeva širu javnu raspravu.

Već na samom početku teksta, Deklaracija kreće od teze da već nekoliko desetljeća svjedočimo dominaciji neoliberalne doktrine koja kao glavni postulat postavlja neučinkovitost države, a kao izliku za odustajanje od europskog modela države blagostanja uzima poznatu izjavu Margaret Thatcher da ono što zovemo društvom zapravo ne postoji. U tom kontekstu, nije slučajno da će se za Dan žena Severina, koja se svojedobno “borila” za prava radnica Kamenskog, pozivati na Thatcher, ne uviđajući da je propast tvornice Kamensko nužna konzekvencija upravo te teze da društvo nije odgovorno za pojedince, nego se pojedinci i obitelji moraju snaći kako znaju. U doba u kojoj se čak i borba za ženska i radnička prava opravdava citiranjem osobe koja ih je na nenadmašeni način skršila i u kojoj prvi potpredsjednik vlade svojim “mini new dealom” čini sve suprotno od pravog historijskog “new deala”, Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju dolazi kao onaj dokument koji su neki – naivno vjerujući da se socijaldemokracija u Hrvatskoj još uvijek nije u potpunosti svela na neoliberalizam – svojedobno očekivali od Plana 21. Umjesto slijepog slijeđenja pa i radikaliziranja osnovnih mjera Programa gospodarskog oporavka koji je 2010. započela sada već bivša vlada, Deklaracija pokazuje zašto teza da će redukcija svih društvenih odnosa, vrijednosti, mehanizama i procesa na odnose, vrijednosti, procese i mehanizme svojstvene gospodarskoj sferi društva, automatski dovesti i do oživljavanja drugih sektora društva, ne stoji.

Deklaracija nas, upravo u vrijeme kada nas prvi potpredsjednik vlade združen s vodećim svjetskim bonitetnim agencijama želi uvjeriti da će novi investicijski ciklusi (uglavnom, i ne slučajno, u građevini) osim stvaranja novih radnih mjesta prouzročiti i sveopće blagostanje (ministar graditeljstva u Dnevniku tako izjavljuje da ćemo čak i “izvoziti znanje”), upozorava da rast BDP-a ne povlači automatski i rast kvalitete ostalih društvenih sektora, poput zdravstva, obrazovanja, razine ljudskih prava i sloboda. Štoviše, Akademska solidarnost tvrdi da “gospodarstvo ne može niti će moći samo ostvariti kulturne, etičke, egalitarne i druge demokratske ciljeve društva” i da “humanističke kategorije socijalne kohezije i zajednice ne smije nijedan strateški dokument reducirati na potrebe ekonomskog ili nekog drugog dogmatizma”. To je ono što je bilo nagoviješteno već studentskim blokadama, a zahvaljujući Pravu na grad istaknuto i na primjeru urbanog prostora: obrazovanje i znanost (pa ni javni trg) nisu tek neka “specijalistička” pitanja koja se tiču samo nekog resornog ministarstva i uskog kruga akademske (ili građevinske) elite, već hegelovska “konkretna univerzalnost” koja se tiče cijelog društva i upravo kroz svoju specifičnost postaje univerzalna.

Radi se o borbi za “javna dobra” koja upravo u najavljivanim “javnoprivatnim partnerstvima” sada polako, ali sigurno, dolaze na vjetrometinu kapitala: i nije riječ samo o obrazovanju i znanosti, već i svim ostalim donekle još očuvanim sferama od zdravstva i socijalne sigurnosti, do strateških resursa kao što su voda, pa sada čak i nacionalni parkovi. Ukratko, sve što rade Čačić i ekipa suprotno je od Deklaracije o znanosti i visokom obrazovanju, i već je to dovoljan razlog zašto je, neovisno o tome zanima li vas tema znanosti i visokog obrazovanja, valja čitati. S obzirom na dosadašnje poteze vlade, šanse da će se uvažiti kritika i ispuniti barem i neki od zahtjeva, prilično su minorne, ali kad bi na svakom području koje je podvrgnuto “mjerama štednje” i “strukturalnim prilagodbama” postojala deklaracija ovakvog tipa, zaista bismo mogli govoriti ne samo o širenju područja borbe već ujedinjenoj – a nužno potrebnoj – borbi za javna dobra.