Mi o Ivi, drugi o klimi

Dok se mi bavimo suđenjem Sanaderu, ispod radara nam prolazi teški debakl čovječanstva u Durbanu

fotografija

Reuters
Ponedjeljak 12.Prosinac 2011.

U onom istom tjednu u kojem je objavljeno da će čovječanstvo već do 2017. ovim tempom dosegnuti razinu CO2 uslijed kojega se život na Zemlji više neće moći dovesti u normalu, u Durbanu je dogovoreno da će se Kyoto protokol, doduše, nastaviti, ali tako da će se detalji dogovoriti tek u Kataru sljedeće godine

Dr. Ivo u pritvor, dr. Ivo iz pritvora... Iz dana u dan hrvatski mediji intenzivno su se kitili predviđanjima o sudbini obrane sa slobode čovjeka čija je politička relevantnost pala onog trenutka kada je dobio puni pansion u Remetincu. Istodobno, teške bitke o spasu klime u Durbanu prolazile su ispod radara (isključivo u Hrvatskoj), e da bi konačna vijest o zaključcima u našim medijima bila prezentirana kao "povijesni dogovor" i "sporazum o spašavanju klime". Bez namjere da se nipodaštava važnost po domaću javnost sudbine čovjeka koji se onomad spotaknuo na autocesti kod Salzburga, činjenica je da je senzacionalna ili senzacionalistička objava de facto prepisanog službenog priopćenja političkih elita jedna od omiljenih poslastica lijenih i/ili neupućenih medija. Konkretno, riječ je o tome da je martirij koji se danima razvlačio u Durbanu, a koji čovječanstvu određuje klimatsku, gospodarsku, financijsku i svaku drugu budućnost, završio kao povijesno opasni debakl. U onom istom tjednu u kojem je objavljeno da će čovječanstvo već do 2017. ovim tempom dosegnuti razinu CO2 uslijed kojega se život na Zemlji više neće moći dovesti u normalu, u Durbanu je dogovoreno da će se Kyoto protokol, doduše, nastaviti, ali tako da će se detalji dogovoriti tek u Kataru sljedeće godine. Dogovoreno je i to da će se industrijske zemlje obvezati na smanjenje zagađenja sa CO2 od između 25 i 40 posto u odnosu na 1990., ali je ostalo otvoreno hoće li se pojedinim državama za to dati rok do 2017. ili 2020. Hrvatski mediji previdjeli su čak i to da su SAD i Kina uredno odbile zadovoljenje dosadašnjih uvjeta iz Kyoto protokola te da su Rusija, Kanada, Japan i Novi Zeland unaprijed najavili da se u drugom obvezujućem razdoblju – na njih ne može računati. Jako povijesno i jako spasonosno po klimu kojoj se ovim tempom do 2100. predviđa rast prosječne razine temperature za šest stupnjeva. Istini za volju, u Durbanu doista jest dogovoreno da će novi sporazum okupiti i Kinu, SAD te Indiju, ali je svim trima najvećim zagađivačima danas ostavljen prostor na uzmak takvom formulacijom zaključaka konferencije iz koje nije jasno je li dogovoreno ujedno i zakonski obvezjuće. Koliko je smiješno govoriti o ikakvom uspjehu pokazuje i to što je navodno dogovoren fond o 100 milijardi dolara godišnje za pomoć siromašnim zemljama u postizanju klimatskih i energetskih ciljeva, iako je dotični fond prethodno već dogovoren u Cancunu. Stvar postaje tragikomična ako se zna i to da će se zemlje korisnici time moći potpomagati tek od 2020, kao i to da još uvijek nije baš sasvim jasno odakle će se fond puniti. Naposljetku kao što su domaći mediji previdjeli izvjesne manjkavosti u takvom "povijesnom" sporazumu, previdjeli su i procjene relevantnih organizacija po kojima, sve kad bi se sve spomenuto i ispoštovalo, klimatska katastrofa ne bi se zaustavila na dva stupnja, kako se službeno tvrdi, nego na najmanje tri. Znanstvenici pak već podulje navode kako bi i 1,5 stupnjeva Celzija bilo daleko previše za popravak štete koju je na Zemljinom licu ostavilo industrijsko doba, pa ako se zna i to, onda postaje jasno zašto je njemački predsjednik Christian Wulff javno i nedvosmisleno izjavio da sve što se uspjelo izboriti u Durbanu ni izdaleko nije dovoljno. Unatoč naporima EU-a i unatoč tvrdnjama njegovog stranačkog kolege i ministra okoliša Njemačke Norberta Röttgena o nekakvom uspjehu. Još otkako je Hrvatska na klimatskoj konferenciji u Kopehagenu proglašena jednim od "klimatskih grešnika", u međunarodnim krugovima koji se godinama bave pokušajima spašavanja Zemljine klime, postoji vic prema kojem naše političko vodstvo "o klimatskom problemu uvijek i isključivo misli ono što misli EU". Takav nam se politički stav svake godine obija sve osjetnije obija o glavu, i gospodarski, i energetski, i u pogledu industrijske te tehnološke zaostalosti za zapadom. A, ako prihvatimo da su mediji u demokratskom društvu korektiv vlasti, onda za sve nevolje koje trpimo u svakodnevnom životu mirne duše možemo okriviti i medije koji se ignorantski odnose prema jednom od najvažnijih političkih pitanja danas.