Boris Cota

Država ne smije koristiti menadžere za interese političara

fotografija

Goran Jakus/Pixsell
Četvrtak 05.Srpanj 2012.

Posebni savjetnik za gospodarstvo predsjednika Republike Ive Josipovića i profesor Ekonomske politike na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Boris Cota tvrdi da Vlada mora krenuti u strukturne reforme, provesti fiskalnu konsolidaciju i poboljšati poslovnu i investicijsku klimu. Bez takvih. često i oštrih poteza, neće se moći privući investitori i povećati konkurentnost što je preduvjet izlaska iz krize. Porazno je da se Hrvatska prema istraživanju Svjetskog gospodarskog foruma nalazi na 76. mjestu po globalnoj konurentnosti, dok je po lakoći poslovanja Svjetska banka svrstala na tek 80. poziciju.

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

f: Kako ocjenjujete rad Vlade u prvih šest mjeseci?

Gledano čisto ekonomski Vlada radi na fiskalnoj konsolidaciji i povećanju konkurentnosti gospodarstva. To su prioriteti jer je temeljni cilj gospodarski oporavak uz smanjenje nezaposlenosti. Okolnosti pod kojima Vlada provodi ekonomsku politiku su iznimno teške. Naime, globalni gospodarski opravak je neujednačen, a rast u razvijenim gospodarstvima je nedovoljan ili je izostao kako bi se smanjila nezaposlenost. U tu skupinu razvijenih zemalja pripadaju i zemlje članice EU od koje su neke naši glavni trgovački partneri te tako značajno utječu i na opravak gospodarstva. Određeni optimizam donose glavni zaključci recentnog lipanjskog summita EU koji se odnose na jednostavniji pristup fondovima za spašavanje, osobito za one zemlje koje su ispunile uvjete i obveze štednje i provedbu reformi. Omogućava se pružanje izravne pomoći za banke iz stalnog fonda za spašavanje ESM-a, što znači da se državni dug neće povećavati premda će zemlje uzimati nove kredite. Također, predviđa se i nadzor banaka na europskoj razini.

f: Međutim, stručnjaci kažu da je kriza tek manjim dijelom uzrokovana vanjskim utjecajem. Kako riješiti unutarnje razloge?

Zbog još uvijek nepovoljnih vanjskih okolnosti, ali i slabosti i ranjivosti našeg gospodarstva opterećenog visokim vanjskim i rastućim javnim dugom, Vlada s jedne strane mora provoditi fiskalnu konsolidaciju kako bi imali održive javne financije, a s druge strane provoditi strukturalnu reformu kako bi se povećala konkurentnost gospodarstva. Fiskalnom politikom nužno je osigurati održive javne financije i stvoriti odgovarajući fiskalni prostor za rješavanje budućih ekonomskih poremećaja. Održavanje makroekonomske stabilnosti, odnosno održivost vanjskog i javnog duga i stabilnost financijskog sustava su preduvjeti za podizanje potencijalne stope rasta BDP-a u srednjem i dugom roku. Neosporno je da je u današnjim uvjetima ekonomska politika u nekim područjima djelovanja u znatnoj mjeri iscrpila svoju djelotvornost po pitanju utjecaja na rast BDP-a. Konsolidacija proračuna ograničava djelovanje fiskalne politike, a očuvanje stabilnosti tečaja i cijena ograničava djelovanje monetarne politike na BDP. Zato se nužno okrenuti aktivnostima kojim se djeluje na povećanje konkurentnosti gospodarstva. Poznato je da Svjetski gospodarski forum objavljuje godišnji Indeks globalne konkurentnosti. Za 2011.-2012. godinu procijenio je 142 države. Hrvatska je zauzela 76. mjesto, što je prilično nezadovoljavajuće. Rangirana je na 80. mjesto od 183 države prema Indeksu lakoće poslovanja Svjetske banke. Hrvatska je zapravo rangirana blizu samog dna na globalnoj razini, ako se pogledaju određene kategorije po kojima Svjetski gospodarski forum mjeri konkurentnost. To se prvenstveno odnosi na mogućnost zapošljavanja, učinkovitost pravnog sustava, državne propise, te opseg i učinak oporezivanja. S druge strane Hrvatska se smatra značajno konkurentnom u određenim područjima poput matematičkog i prirodoslovnog obrazovanja, znanstvenog istraživanja, infrastrukturi, te prometu i komunikacijama.

f: Često se spominje nužnost strukturnih reformi?

Strukturalna reforma ostaje temeljna raspoloživa politika za snažniji opravak gospodarstva. Definira se relativno široko i odnosi se na aktivnosti usmjerene na poboljšanje efikasnosti u gospodarstvu, s ciljem povećanja međunarodne konkurentnosti i visoke zaposlenosti. Uobičajeno se postiže favoriziranjem razvoja onih gospodarskih grana koje imaju snažan rast produktivnosti, prvenstveno putem tehnološke promjene. Kako bi se takva reforma i ostvarila nužno je zadovoljiti nekoliko ključnih pretpostavki poput kohezije vlade, njene efikasne komunikacije s javnosti, istraživačke i analitičke potpore provođenju reformi te snažno vodstvo vlade. Ne treba zaboraviti da hrvatska Vlada provodi mjere bez financijske uvjetovanosti inozemnih institucija, dakle dobrovoljno, što je naravno teže.

f: Možete li izdvojiti određene mjere za koje smatrate da su dale ili bi trebale dati pozitivan učinak na gospodarski oporavak?

Poznato je da konkurentnost hrvatskog gospodarstva određuju i troškovi rada. Smanjenje doprinosa koje plaćaju poslodavci sigurno je dobra mjera za povećanje konkurentnosti putem smanjenje bruto cijene rada. Vlada je stoga smanjila zdravstveni doprinos. Istina povećan je PDV kao indirektni porez kojega poslodavci pokušavaju prevaliti na potrošače, ali smanjenje doprinosa ima jači pozitivan učinak na povećanje konkurentnosti nego povećanje PDV-a. Općenito povećanje poreza djeluje negativno na gospodarsku aktivnost, ali je ono sada prvenstveno u funkciji dodatnog izvora financiranja proračuna. Napredak je postignut i u postupku privatizacije šest brodogradilišta i završetku postupka ulaska privatnog sektora u zračnoj luci Zagreb. Treba naravno dodati i jasno proklamirane namjere Vlade poput ukidanja odredbe Zakona o radu koja omogućava “vječno“ trajanje kolektivnih ugovora, restrukturiranje u HEP-u, HŽ-u, HAC-u i drugim javnim poduzećima u kojima se broj viška radnika procjenjuje od 20 do 30 tisuća, izmjene Općeg poreznog zakona i Zakona o financijskom poslovanju kojim se uvode mjere kojima će pooštriti poreznu disciplinu.

f: Je li smjer štednje i rezanja državne potrošnje dobar i može li donijeti napredak?

Globalna financijska i gospodarska kriza imala je različite posljedice na gospodarstva europskih zemalja. Za neke zemlje, uglavnom na periferiji Europe, kriza je imala značajne negativne posljedice iskazane u padu gospodarske aktivnosti i povećanju nezaposlenosti, a posljedice na neke druge zemlje poput Njemačke ili Danske bile su neusporedivo manjeg intenziteta. U takvom okolnostima nameće su nužnost koordinirane ekonomske politike u EU, što podrazumijeva veće žrtvovanje onih zemalja koje su slabije pogođene krizom u korist onih koje su značajnije pogođene krizom. Zato bi povećanje potrošnje u Njemačkoj, Austriji i Italiji koje su glavni trgovački partneri Hrvatske u EU pomoglo hrvatskom gospodarstvu jer bi se time povećao izvoz u te zemlje. Za razliku od tih zemalja Hrvatska zbog visokog vanjskog duga - koji među ostalim pokazuje značajnu uvoznu ovisnost hrvatskog gospodarstva - i rastućeg javnog duga, mora provoditi fiskalnu konsolidaciju i poboljšavati poslovnu i investicijsku klimu te provoditi strukturnu reformu kako bi se privukla ulaganja i povećala konkurentnost. Kao što je već istaknuto, fiskalna konsolidacija i makroekonomska stabilnost moraju i dalje ostati ciljevi ekonomske politike Hrvatske, jer su oni preduvjet gospodarskog razvoja. Naime, održavanje makroekonomske stabilnosti kroz održivost vanjskog i javnog duga, stabilnost cijena te stabilnost financijskog sustava nužan je uvjet za povećanje potencijalne stope rasta BDP-a u srednjem i dugom roku. Zato je nužna fiskalna konsolidacija, odnosno štednja. Međutim, ukoliko ne bi došlo do gospodarskog oporavka glavnih trgovačkih partnera Hrvatske i ukoliko bi izostale značajnije investicije, a uzimajući u obzir rastuću nezaposlenost i smanjivanje socijalne zaštite, očito bi se morale poduzeti mjere ekonomske politike koje bi utjecale na rast državne potrošnje. To bi kratkoročno utjecalo na povećanje zaposlenosti i rast BDP-a, povećalo bi vanjski i javni dug, a problem oporavka gospodarstva se odgađa i prevaljuje na buduće generacije sa svim dodatnim društvenim troškovima. Očito je povećanje konkurentnosti danas postalo prvorazredno političko pitanje. Naime, kriza je pokazala kako su investitori shvatili da je način na koje su pojedine zemlje u zadnjem desetljeću ostvarile rast, pa tako i Hrvatska, vođen domaćom potražnjom i financiran zaduživanjem, zapravo neodrživ.

f: Mogu li državne investicije poput ulaganja u energetske objekte, gradnje pruge i izgrađivanje fasada pokrenuti rast i potaknuti privatni sektor na zapošljavanje i ulaganje?

Nužno je održati pa i u određenoj mjeri pojačati dinamiku ulaganja u kapitalne infrastrukturne objekte u sadašnjoj situaciji velike nezaposlenosti i pada gospodarske aktivnosti. Pored kratkoročnog učinka na povećanje zaposlenosti i rasta BDP-a, ulaganja u infrastrukturu su preduvjet razvoja jer mogu značajno povoljno djelovati na odluke investitora. Na njihove odluke sigurno djeluje i stupanj razvijenosti infrastrukture. Naravno, tu se uvijek postavlja pitanje izvora financiranja s obzirom na provedbu fiskalne konsolidacije, odnosno ograničenja efikasnosti fiskalne politike.

f: Podržavate li uvodenje novih poreza, poput onoga na imovinu?

U hrvatskome poreznom sustavu prevladavaju PDV, trošarine i doprinosi, dok porez na dohodak, dobit i imovinu nemaju značajniju ulogu u punjenju proračuna. Porezni sustav se više oslanja na oporezivanje PDV-om što je pozitivno jer je PDV je neutralan porez i omogućava jednake uvjete za sve gospodarske aktivnosti, a prihodi od PDV-a su stabilniji jer je potrošnja kao osnovica PDV-a manje podložna fluktuacijama od dohotka. Porezi na imovinu uglavnom se ubiru na lokalnoj razini i njihov je osnovni cilj da stanovnici proporcionalno pridonose financiranju komunalnih usluga kojima se koriste. Kuće i stanovi se ne oporezuju za razliku od kuća za odmor, automobila i plovila. Porezi na imovinu u zemljama EU prosječno čine nešto manje od 5% ukupnih poreza, a u Hrvatskoj oko 1%. Uobičajenim razlogom za uvođenje poreza na nekretnine uglavnom se smatra težnja za unošenjem veće pravednosti u porezni sustav. To je racionalno polazište, iako uvođenje poreza na nekretnine zahtijeva podrobniju analizu. U preko 80% stanova stanuju njihovi vlasnici koji su ih stekli uz znatna financijska odricanja, te nametanje takvog poreza može značajnije negativno utjecati na njihov standard. S druge strane, neki bogatiji građani mogu preusmjeriti ulaganja u druge oblike imovine poput umjetničkih djela ili nakita. U svakom slučaju, efikasno provođenje imovinskog poreza zahtijeva da porezna uprava raspolaže s detaljnim popisom nekretnina u kojima su prikazani veličina i lokacija kao i vlasnik nekretnine. Poseban problem je njihovo vrednovanje prema tržišnim vrijednostima jer su nekretnine heterogena dobra i na njihovu vrijednost utječe niz čimbenika poput lokacije, starosti, kvalitete gradnje...

f: Sindikati se protive promjeni kolektivnih ugovora i smanjenju prava. Više puta ste kazali da su ona prevelika i da se moraju sniziti. Stojite li još na takvom stajalištu?

Kolektivni ugovori daju dodatne beneficije zaposlenima u odnosu na Zakon o radu i na taj način ne uzimaju u obzir sadašnje stanje gospodarstva. To se prvenstveno odnosi na javni sektor. U javnom sektoru se mora značajnije korigirati nagrađivanje za rad. Tako na primjer za svaku dodatnu godinu rada u javnom sektoru zaposlenik ostvaruje porast plaće od 0,5. Gdje je tu poticaj? Davanje otkaza je otežano jer ugovorima o radu koji se oslanjaju na kolektivne ugovore, nije dovoljno propisan obuhvat radnih zadataka i intenzitet rada. Zato zaposlenici koji obavljaju minimum zadanih zadataka, imaju sva prava kao i oni koji rade više od minimuma. f: Treba li nastaviti s privatizacijom i prodati CO i HPB? Premda oblik vlasništva ne određuje njegovu efikasnost kako nam govori ekonomska znanost, vlasnička struktura važan je faktor efikasnosti. Zato se postavlja pitanje efikasne vlasničke strukture. Na poduzeća u državnom vlasništvu u Europi se tradicionalno gleda kao na efikasni instrument za postizanje određenih ciljeva poput povećanja zaposlenosti. U načelu zadatak državnog poduzeća je zamjena privatnog poduzeća koje djeluje kao prirodni monopol ili kako bi se povećala tržišna konkurentnost, da djeluje kao još jedno dodatno poduzeće. U takvim okolnostima cilj državnog poduzeća sigurno nije maksimiranje profita. Naša, i ne samo naša, povijest pokazuje da su poduzeća u državnom vlasništvu često bila izvori gospodarske neefikasnosti, izražene kao rezultat menadžerske neefikasnosti uzrokovane “intervencijama” političara, korupcijom i gospodarskim kriminalom. U tim se poduzećima javlja i problem poticaja menadžmenta u uvjetima postojanja tzv. “mekog budžetskog ograničenja”, što znači da poduzeća koriste sredstva državnog proračuna za sanaciju loših poslovnih rezultata. Pri tome se često javlja nedostatak tržišne discipline i slaba odgovornosti menadžmenta. Da bi se takva “tradicija” prekinula, tvrtke u državnom vlasništvu moraju imati vrhunski menadžment i kompetentan nadzor kojeg postavlja vlasnik, odnosno država, koji neće koristi menadžment za pojedinačne interese političara, ali hoće za poboljšanje poticaja menadžmenta. Zato je potrebno ugraditi dodatne mehanizme zaštite takvih poduzeća koji bi prevenirali smanjenje efikasnosti, a u konačnici prevenirali i samo uništavanje tvrtki. Takvi mehanizmi zaštite provode se putem komplementarnih institucija, odnosno nevlasničkih instrumenata kontrole. Ukoliko Vlada procjenjuje da takva zaštita neće biti održiva dugoročno, jedino je rješenje njihova privatizacija.