Grof Georg Eltz

Državni vrh mi ne želi vratiti dvorac

fotografija

Marko Lukunić/Pixsell
Petak 11.Studeni 2011.

Ovaj vukovarski slučaj tek je jedan u nizu. Zbog povrata imovine vodili smo 50 velikih sporova protiv države, potrošili smo milijune na pravne troškove, a još ništa nije riješeno

Izdanje

Broj 9, 11.11.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Zagrebačko sjedište Valamar grupe, najveće hotelijerske grupacije u Hrvatskoj, daleko je od onoga što bi se očekivalo. Tvrtka koja zapošljava oko tri tisuće ljudi i drži deset posto svih kategoriziranih turističkih kapaciteta u zemlji skromno se smjestila na dva kata u neposrednoj blizini hotela International. U tvrtki koja upravlja s 23 hotela, osam turističkih naselja i devet kampova jedan od manjinskih dioničara je i donedavni član Uprave George Eltz. Vukovarski grof žestoko kritizira sve dosadašnje vlade, a dodatno ga je razljutila činjenica da je dvorac Eltz, u Vukovaru, država poklonila Gradu Vukovaru, a da još uvijek nije završio proces povrata imovine koji je njegova obitelj pokrenula 1997. godine. Eltz je bio na svečanom otvorenju objekta, u čije je preuređenje država uložila 90 milijuna eura. “Došli smo na otvorenje obnovljenog dvorca na molbu ministra kulture i na poziv gradonačelnika Vukovara Željka Sabe, čiji smo bili gosti. Otišli smo tamo unatoč neriješenim formalnostima nad vlasništvom objekta za koje nije krivo sadašnje vodstvo Ministarstva kulture, nego prošli ministar Božo Biškupić, koji je potpuno ignorirao vlasnička prava moje obitelji”, kaže Eltz.

f: Zašto je ignorirao vaše pravo?
Obitelj Eltz oduvijek je željela donirati dvorac Vukovaru, međutim Biškupić je odlučio to sam učiniti, ignoriravši pritom naša imovinska prava. To nikada nije bio ni državni, a ni gradski prostor. Siguran sam da još uvijek možemo ispraviti tu pravnu i administrativnu grešku i učiniti sve da Vukovar bude siguran i neosporavajući vlasnika dvorca. f: Dvorac je do kraja Drugoga svjetskog rata pripadao vašoj obitelji? Da, riječ je o obiteljskoj kući moga oca i moje bake koja je konfiscirana 1945. Otac se 1991. godine vratio u Hrvatsku, a ja sam iz Amerike došao 1994. godine. Zakon o povratu donesen je 1997. godine, kada je otac podnio zahtjev za povrat naše imovine u Slavoniji i Zagrebu. Međutim, od tada se ništa nije pomaknulo s mrtve točke.

f: Zašto zahtjev još nije riješen? U Vukovarskoj županiji još nitko od vladajućih i odgovornih nije na tom slučaju ni počeo raditi, dok je u Zagrebu rješenje u korist moga oca blokirano na višim instancama.

f: Dvorac nije jedina imovina koju ste imali u Hrvatskoj? Nije, u procesu smo traženja povrata većeg dijela imovine. Oko Vukovara je još bilo dosta poljoprivrednog i šumskog zemljišta, a u Zagrebu nekoliko stanova koje je moja baka kupila 30-ih godina prošlog stoljeća. Mislim da bi jedna od zadaća nove vlasti trebalo biti popravljanje repova iz prošlosti, kako bi se gradilo nešto novo. Prema dosadašnjem iskustvu, i nije se baš puno toga napravilo. Primjerice, zagrebački Donji grad pun je poluruševina jer nisu sređena vlasnička pitanja nad imovinom. To je razlog zbog kojeg dio grada polako i propada. Ako se nastavi ovako, i naša djeca će se baviti istim stvarima kojima se mi bavimo danas. Tek onog dana kad se riješe imovinsko-pravni odnosi, mogu početi velike privatne investicije. A govorimo o nekoliko milijardi kuna koje poduzetnici mogu uložiti. Boljeg programa za fluktuiranje gospodarske aktivnosti u Hrvatskoj nema.

f: Kako se osjećate u Hrvatskoj? Imate neugodna iskustva s povratom zemljišta, ali ste u isto vrijeme vrlo uspješni kao poduzetnik. Imam i ugodna i manje ugodna iskustva. Ugodna su vezana uz poduzeća i ljude koji rade u njima. Smatram velikim uspjehom da smo njih pet spasili od nesolventnosti i izgradili najveću i najbolju grupaciju u turističkom sektoru. Međutim, neugodno iskustvo proizlazi iz odnosa s državom, s kojom smo imali više od pedeset velikih sporova. Potrošili smo milijune na pravne troškove, a da još uvijek ništa nije riješeno. Čekali smo godinama Zakon o turističkom zemljištu koji je donesen, ali još uvijek nemamo niti jedan ugovor o koncesiji. Zakon o pomorskom dobru postoji 15 godina, a vlast ignorira propise. Za svaki balkon koji želimo popraviti čekamo po pet godina građevinsku dozvolu. Dakle, imam i dovoljno loših iskustava. Određene političke snage, uglavnom iz bivšeg sistema, jednostavno ne razumiju principe i prednosti privatnog sektora, a mlađi nikako da dođu na vlast.

f: Mislite li na pojedince ili na stranke, jer se SDP obično povezuje s tim prošlim sistemom iako je i u HDZ-u veliki broj onih koji su bili u partiji? Ne bih taj problem identificirao s jednom strankom. Riječ je o cijeloj političkoj klasi. Tužili smo i jednu i drugu vladajuću garnituru podjednako. Ljudi koji su prije 30 godina sjeli u fotelje i dalje sjede na istom mjestu, malo toga razumiju i čisto sumnjam da se s njima mogu napraviti drastični pozitivni pomaci. Bez obzira o kojoj je stranci riječ, politička klasa kao da smatra da je iznad zakona. Nadam se da će se to promijeniti.

f: Kukuriku koalicija je favorit na izborima. Nismo političari, nego poduzetnici. Stoga nam je svejedno tko će biti na vlasti jer nikoga nećemo štedjeti. Važno je da bude uspješan. Primjerice, budućeg ministra turizma svakako ćemo podržati u njegovim nastojanjima da čim više uspije, ali ako ne održi obećanja, i njega ćemo kritizirati. f: Turistički rezultati ove godine su iznimno dobri. Što je razlog tome; politička nestabilnost na sjeveru Afrike ili nešto drugo... Na porast broja gostiju djelomično su mogli utjecati događaji u Tunisu, no Egipat je više zimska destinacija, tako da ne vjerujem da je to jedini razlog. Glavni razlog je bolja gospodarska situacija na našim emitivnim tržištima, u Njemačkoj i okolnim državama. Međutim, daleko smo od rasta kakav imaju Turci.

f: U čemu je njihova tajna? Ako u Turskoj želite graditi hotel, možete birati između raznih ponuda državnog zemljišta koje se po simboličkim cijenama daje u višegodišnje koncesije. Kod nas se, primjerice, četvorni metar parkirališta želi naplatiti po cijeni od 300 eura. Zato u Hrvatskoj, izvan Splita, i postoji jedan jedini hotelski development projekt u zadnjih 16 godina. I Valamar je obnavljao postojeće objekte, nismo gradili nove. Naime, sredstva koja potrošimo moramo pravdati dioničarima, a u ovakvoj situaciji, kada država nema jasnu strategiju što bi s turizmom, to nema smisla. No ipak, uložili smo velik novac, rekonstruirali sedamdeset posto našeg portfelja i uspjeli. Na žalost, neki poduzetnici nisu prošli na tržištu.

f: Zašto Goran Štrok nije uspio? U početnoj fazi privatizacije pojavio se određen broj vlasnika koji su iz raznih razloga i na različite načine došli do vlasničkog statusa, ne znam, možda i preko političkih veza. No, sada, kada se stanje počinje stabilizirati, shvatili su da biti vlasnik nije dovoljno, da treba biti i poduzetnik. Goran Štrok je svakako pridonio hotelskom sektoru i promociji Hrvatske.

f: Spomenuli ste političke veze. Koliko ste u poduzetničkom rastu imali njihovu pomoć. Poznato je da je vaš otac bio u Saboru... Ne bih rekao da je bio političar. Bio je politički angažiran kao zastupnik u Saboru. Pred kraj života, nekoliko mjeseci prije kraja mandata što ga je osvojio protiv kandidata iz HDZ-a i kasnijeg optuženika za ratne zločine Tomislava Merčepa, nagovorili su ga da uđe u tu stranku. On je istinski volio Hrvatsku i nije nikada prihvatio što se dogodilo u ovoj državi. Ja sam malo više toga razumio, ali se nikada nisam vrtio oko politike, niti ona oko mene.

f: A vaš odnos političarima? Sudjelovali ste u kuponskoj privatizaciji. Upoznao sam dvojicu političara prije 1994.godine. Jednog iz HSSa, jednog iz HDZ-a. U Hrvatskoj sam radio potpuno sam. Sigurno mi je pomoglo prezime, ali nikada nisam bio “biznismen” koji bi krao od države ili od radnika. Zato mi je bila važna privatizacija, nakon koje sam najavio tužbu protiv ondašnjega premijera Zlatka Mateše zbog pokušaja prevare sudionika kuponske privatizacije. Na kraju smo ipak dobili ono što smo tražili.

f: Kupili ste fond Tuđmanova unuka Dejana Košutića. Da, kada je morao napustiti posao u Hrvatskoj. Dobro smo uspjeli i njihov fond je najviše rastao, od osnutka čak dvadeset puta.

f: Jeste li surađivali s bivšim premijerom Ivom Sanaderom? Dva puta sam ga u životu susreo: Jednom u Lisinskom i drugi put pred restoranom Dubravkin put. Kad je Sanader pobijedio na izborima, angažirao sam se u HUP-u. Zatražili smo razgovor s Vladom, ali nitko nas nije želio primiti. Pitali smo u čemu je problem. Nije mi dugo trebalo da shvatim da nitko, osim gazde, ne smije govoriti ni o čemu. No, nakon njegova mandata stvari su se počele mijenjati. Stvara se neko povjerenje da Vlada ima interes prema gospodarstvu. No, pristup i osnovni stav vlasti prema privatnom sektoru mogu i trebaju biti još puno bolji.