Hrvatske mitologije

Epilog održanih izbora: europa koja dolazi ili kreće li to napokon europsko proljeće?

Četvrtak 10.Svibanj 2012.

Grčki su izbori s jedne strane pokazali naznaku kraja neoliberalnog konsenzusa, a s druge strane definitivni rast fašizma, pa čak i njegovu legalizaciju u okviru parlamentarne demokracije

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

U posljednjem intervjuu koji je Jacques Derrida dao samo dva mjeseca prije svoje smrti, lijepo je sažeo i današnji problem Europe: “Europa se nalazi pod obvezom da preuzme novu odgovornost. Ne govorim o europskoj zajednici kakva je ona danas, ili kakvom je zamišlja današnja neoliberalna većina, već o Europi koja dolazi.” Samo u posljednjih nekoliko tjedana Europa je, čini se, promijenila smjer, ili je barem nagovijestila drugi smjer. Zbog mjera štednje, pale su rumunjska i nizozemska vlada, a u samo nekoliko dana promijenila se i politička slika Francuske i Grčke. Krajem svibnja očekujemo i irski referendum o “fiskalnom paktu”. Iako oboje i dalje ostaju u uvjerenju da fiskalna konsolidacija i stabilnost idu zajedno, čak i direktor Europske središnje banke Mario Draghi sada priznaje da “fiskalni pakt” ne može bez “razvojnog pakta”, dok je direktorica MMF-a Christine Lagarde upozorila da valja odabrati pravu ravnotežu između mjera štednje i razvoja. Upravo su izbori u Grčkoj pokazali da je konačno jasno da mjere štednje ne mogu dovesti do razvoja, štoviše, da upravo “strukturalne reforme” dovode do ugrožavanja stabilnosti, ne samo zemlje koja je njima pogođena (dovoljna je slika 77-godišnjeg umirovljenika koji se u travnju ubio na trgu Syntagma ispred parlamenta), već i čitave eurozone kao takve (nije li paradoksalno da upravo zbog mjera štednje EU sve više gubi svoju geopolitičku poziciju i, konkretno u slučaju grčke luke Pirej, prepušta mjesto Kinezima?).

Premda je u grčki parlament, s osvojenih 7 % glasova, ušla Zlatna zora, neofašistička stranka poznata po organiziranom premlaćivanju imigranata, najveći uspjeh je definitivno postigla Syriza s čak 17 %, Premda je glavna konzervativna stranka Nova demokracija i dalje na prvom mjestu, pad sa 33,5 % na 18,9 % je značajan udarac dosadašnjem političkom jednoumlju. Ono što su grčki izbori pokazali s jedne je strane naznaka kraja neoliberalnog konsenzusa (jer je Syriza takav uspjeh zabilježila upravo protiveći se gorljivo daljnjim mjerama štednje i zalažući se za reviziju duga), dok je s druge strane to definitivno rast fašizma, pa čak i njegova legalizacija u okviru parlamentarne demokracije. Ne manje važna pouka grčkih izbora jest da direktna demokracija nije dovoljna. Ona je nužna da bi se stvorio pritisak i da bi se ljudi upravo putem neposrednog organiziranja uvjerili u slabosti reprezentativne demokracije, ali a priori odustati od svake parlamentarne borbe u ovom slučaju može značiti prepuštanje mjesta fašistima. Približavamo li se ovdje latinoameričkom modelu o kojem govori Michael Hardt tek valja vidjeti, ali jedno je sigurno, niti bi Syriza osvojila tako velik broj glasova da nije bilo direktne demokracije i čitavog pokreta na ulicama i trgovima grčkih gradova posljednjih nekoliko godina, niti se mjere štednje mogu zaustaviti isključivo s trgova odnosno prosvjedima. Potrebno je oboje, što nas ponovo vraća na Derridu koji – u vrijeme kada ta oznaka gotovo da zvuči kao psovka ili loša šala – ne oklijeva reći “Mi Europljani”, ne misleći pritom na “stvaranje Europe kao vojne supersile, štićenje tržišta i još jedan pol u ravnoteži drugih geopolitičkih blokova, već prije na Europu koja će posijati sjeme nove postglobalizacijske politike”.

Treba li tu “Europu koja dolazi” onda shvatiti i kao “demokraciju koja tek treba doći” (“la démocratie à venir”)? Ako postoje dvije vrste budućnosti, kako smatra Derrida, “la future”, odnosno ona budućnost koja je na neki način predvidljiva i očekivana, i “l’avenir”, ona koja je posve neočekivana i po tome jedina prava budućnost, onda i Europu valja sagledati iz te dvije perspektive. Ona koja je predvidljiva – “sadašnja Europa” – jest Europa daljnjih mjera štednja, promjena kolektivnih ugovora, novih privatizacija, otkaza, padanja kupovne moći, ukidanja socijalna države, itd. “Europa koja tek treba doći” bila bi, po uzoru na Derridinu “la démocratie à venir”, ne neka buduća Europa koja će jednoga dana biti “sadašnja”, jer takva Europa ne može postojati u sadašnjosti, već Europa koja je, u skladu s dvoznačnošću ovako shvaćene budućnosti (običan predvidljivi futur i “l’avenir” koje doslovno znači “doći”), poput Mesije koji istovremeno dolazi po prvi put i vraća se.

Radi se o nepredvidivoj budućnosti, jedinoj pravoj budućnosti, ali se ujedno radi i o Ideji Europe, koja unatoč svim neoliberalnim distorzijama još uvijek znači ili može značiti nešto, ili kako kaže Derrida u “Drugom smjeru”, radi se o “imenu Europe” za koje se, unatoč eurocentričnim iluzijama i pretenzijama, još uvijek valja boriti, “imajući na umu tradiciju prosvjetiteljstva, ali isto tako i svijest o krivnji i odgovornosti za totalitarne, genocidne i kolonijalne zločine iz prošlosti”. Budućnost Europe sada se odlučuje upravo između običnog futura i onoga “l’avenir”, dolaska Europe koji se, unatoč nemogućnosti anticipacije kao pravog jamca istinske budućnosti, ipak anticipira i očekuje.