Knjigoskop

Esejist dribler

Petak 18.Studeni 2011.

Ugledni germanist, komparatist, i estetičar ispisao je novu zbirku svojih ozbiljno-otkačenih zapisa

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Ugledni germanist, kroatist, komparatist, filozof, estetičar i muzikolog, profesor emiritus Zagrebačkog sveučilišta, dobitnik niza najuglednijih hrvatskih i europskih nagrada, Viktor Žmegač, i u svojoj je 82. godini nakon prethodnih “SMS eseja” ispisao još jednu zbirku ozbiljno-otkačenih eseja. “Filozof igra nogomet”, knjiga nedavno izdana u izdanju “Profila”, još jednom ga legitimira kao intelektualca koji poput niza današnjih filozofa vitalistički spajaju klasične i svakodnevne teme (Sloterdijk, Smith, Eagleton, Žižek...). Ništa Žmegaču nije nevrijedno temeljite analitičke opservacije, ma koliko u početku sve izgledalo neozbiljno... Naslov knjige parafrazira prvi i na neki način uvodni i metodički egzemplaran esej “Kant igra nogomet”. Žmegač uspoređuje nogomet kojeg igraju najbolje svjetske momčadi s onim koji igraju seoski klubovi. Štoviše, duhovito predočava i nogometnu utopiju - susret svjetskog prvaka i momčadi iz Cabune. Zaključuje da prijedlog “nije fer”, ali, pojačava igru - bilo bi itekako veselo da u tom susretu svjetski prvaci izgube protiv Cabunčana, i poantira - bila bi to pobjeda morala nad sportom. Uostalom, i svjetski prvaci i momci iz Cabune igraju loptom koja je podjednako okrugla, no ovim drugima lopta nije predmet “koji novac znači”. A ti momci, igra dalje Žmegač “vjerojatno nisu čuli za Kantovu knjigu o estetici, a upravo oni su alegorijski prikaz ključne misli filozofove teorije umjetnosti i osnove ljepote”, jer, podsjeća na asa iz Königsberga - “lijepo je ono što je ispunjeno samobitnim smislom i ne služi nekoj drugo, heteronomnoj svrsi”. Ergo, u stilu nogometnih libera Žmegač raščišćava pojmove - “automni smisao očituje u ovom slučaju trčanje kao takvo, bezazlenu radost ako zabiješ gol”. Amateri su dakle umjetnici u duhu gesla l’art pour l’art, a autor podsjeća i na Huizingu od prije sedamdeset godina i njegove riječi o komercijalizaciji sporta u “Homo ludensu”. Na sličan način Žmegač razigrano, bez obzira na teme, izmjenjuje nekoliko vrsta diskursa, a iskazuje se kao profinjeni esejistički stilist i kad govori o pjesnicima i nafti, globalizaciji, Orwelu, izletu na Mars, hororu, specijalistima, čitanju na brzaka, parlamentarnim igrama, japanskim poukama kod prevladavanja katastrofa. Ovoj “sintetičnoj prozi”, istovremeno i ozbiljnoj, ali i šaljivoj i otkačenoj, inspiracija može biti i članak, i popularna uzrečica (“Mi smo u banani, banana je u nama”), ali i grafit na zidu. Vratimo se nogometu i podsjetimo na Žmegačeva razmatranja o srazu svjetskih zvijezda i domaćih momaka - “kao što je lopta samo lopta, tako je i doigravanje samo doigravanje, driblanje samo driblanje”. U njegovu slučaju, uz umjetnost radi umjetnosti, riječ je i o visokoj elokvenciji i artizmu. Iako je “driblanje samo driblanje”, a, dodajemo - esej samo esej, u Žmegačevoj igri riječ je o - šampionskim esejističkim driblinzima!