Kritika političke ekonomije

Financije su pitanje i za građane, a ne samo za eksperte i političare

Petak 04.Studeni 2011.

I kad bilježi snažniji gospodarski rast, Hrvatska ne zapošljava: na primjer, da je od 2002. do 2008. zapošljavala kao europa uz iste stope rasta, imala bi 190 tisuća zaposleniH više

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Ima pravo profesorica Vesna Pusić, članica Predsjedništva Hrvatske narodne stranke: kad je riječ o prosvjedima od New Yorka do Zagreba, problem je u prvom redu politički, a tek onda ekonomski. U tekstu “Nemoćni traže povratak političkih ideala”, dostupnom na internet stranicama HNS-a, Pusić argumentira da su pobune na ulicama gradova “de facto zahtjev za povratkom politike... zahtjev za participativnošću, za uključivanje društva u odlučivanje o vlastitoj sudbini”.

Kad je tome tako, bit će zanimljivo promatrati susret “participativnosti” i ekonomije ako se realizira ideja premijera Papandreua da Grci na referendumu prihvate ili odbiju da se dužnička kriza njihove zemlje sanira prema planu sa sastanka EU-lidera u Bruxellesu 27. listopada: uz daljnja odricanja, ali Grcima bi otpisano bilo pola duga. Ideja o referendumu bila je toliko iznenađenje da su joj se posvetili čak i popularni hrvatski mediji. Grčki premijer, pritisnut i svojim unutrašnjopolitičkim odnosima, očito se nije koordinirao s europskim kolegama.

U nizu naglo otvorenih pitanja prvo je najsloženije: Je li opravdano cijeli europski, a donekle i svjetski financijski sustav i cijeli europski projekt izložiti riziku glasanja u jednoj zemlji članici? Naravno, nije prvi put da neka europska odluka ovisi o potvrdi glasača u jednoj zemlji. Referendumi su čak bili i ponavljani. U Europi je referendum prije pravilo nego izuzetak, no ovaj put riječ je o vremenskoj stisci, koju diktira ekonomska situacija. Sljedeća dilema, koja zadire u srž diskusije profesorice Pusić, glasi: Je li referendum prikladan alat za rješavanje financijske krize, ili je to problem za eksperte i lidere? Napokon, tu su i Grci. Sva pitanja koja prosvjedima otvaraju već više od godinu dana sad bi se trebala svesti na jednu jedinu dilemu, na “da” ili “ne” samo jednom planu, koji uostalom i nije dogovoren do posljednjeg detalja. Bankare nitko nije formalno pitao prihvaćaju li, i mogu li, zajedno sa svojim štedišama, otpisati Grčkoj pedeset posto potraživanja. Grci bi možda glasali o nekom sasvim drukčijem planu, a ne o ovom koji im je serviran. Nicholas Sarkozy, francuski predsjednik, vođen instinktom političara koji predviđa potpitanja, požurio je zaključiti da je predloženi plan “jedini mogući”, što je otprilike isto kao da je na gornja pitanja odgovorio s “no comment”.

S jedne je strane kratak rok i problem čiju složenost mogu iz svih aspekata prodiskutirati samo uže grupe predstavnika, dakle eksperti i lideri. S druge je strane ideja participacije, odlučivanje o pitanjima koja te se tiču. Ali, postoji tu i nešto treće. Profesorica Pusić u svojem je tekstu prešutno prihvatila pretpostavku da je ekonomska logika racionalna i da se “rukovodi s nekoliko čvrstih zakona i pravila”. To, međutim, nije baš tako sigurno. Nije naime sigurno da bi Sarkozyjev “jedini mogući” plan uopće funkcionirao. Suvremeni institucionalni ekonomisti – koji stvari vide šire od ekspertne razine koja isporučuje modele, statistike i nikad pouzdana predviđanja - upozoravaju da uspjeh tržišne ekonomije u iznenađujuće visokom stupnju ovisi o “zamci povjerenja”. Oni koji sudjeluju u ekonomskim transakcijama, objašnjava edinburški profesor Paul Hare, moraju vjerovati da će se i svi drugi držati prihvaćenih i dogovorenih načela.

Tržišna ekonomija, efikasan način distribucije resursa, funkcionira uz nužnu pretpostavku da u nju vjeruju svi sudionici, što znači da su minimizirani izmotavanje, otezanje i - u krajnjem slučaju - prijevare. Onoliko koliko se zasniva na razumu, tržišna se ekonomija zasniva i na vjeri, u ovom slučaju u obliku povjerenja. Ima li se to u vidu jasno je zašto je već propala serija “jedinih mogućih” planova za rješavanje problema eurozone iako su i njih oblikovali lideri i eksperti. Je li u grčkom slučaju povjerenje moguće steći referendumom ili je to premijerov politički trik, drugo je pitanje. Referendumi, izbori, pa čak i ankete, tehnike su potvrde povjerenja. Pitanje kako ga steći upravo muči i hrvatske političke stranke. Većina njihovih ekonomskih programa ističe poticanje gospodarskog rasta, uglavnom putem domaćih i stranih ulaganja, čime očekuju da se riješi najveći hrvatski ekonomski problem – problem zaposlenosti.

Međutim, istraživanje “Dijagnostika rasta”, koji financira HUP, a organizira časopis Banka otkriva da i kad bilježi snažniji gospodarski rast, Hrvatska ne zapošljava: na primjer, da je od 2002. do 2008. zapošljavala kao Europa uz iste stope rasta, imala bi 190 tisuća zaposlenih više, izračunali su istraživači. Podatak potiče pitanje, je li prioritet cijele hrvatske ekonomske politike posljednjih dvadeset godina bio rast ili zapošljavanje? Da li se u tom pogledu s ovim izborima nešto uopće mijenja, i je li tu uopće nešto moguće promijeniti? Profesorica Pusić očito osjeća problem participacije i potpore. No, teško da će je steći ako cilj ne bude prihvatljiv i onima o čijem uključivanju ovisi uspjeh bilo kojeg programa. Ako se i ne budu opirali, šmirat će. U tome je Hrvatska sličnija Grčkoj nego po podacima o zaduženosti.