Izdanje:
Dugo je vremena George Harrison slovio kao “tihi Beatle”, a to je slika koja na desetogodišnjicu obilježavanja njegove smrti (29. studenog) dobiva svoju prijetnju. Harrison ponovno postaje tema ne samo zahvaljujući tužnoj obljetnici, nego i dokumentarcu Martina Scorsesea “Living In The Material World” koji je prošlog mjeseca okupio svjetsku glazbenu i filmsku elitu. No, sve je to hrvatskim distributerima manje važno od činjenice da dokumentarac traje tri i pol sata, zbog koje teško da će se film ikada naći u domaćim kinima, pa makar i na nekoj prigodničarskoj projekciji. (Neko se vrijeme razmišljalo o tome da dokumentarac bude uvršten u program aktualne revije “Na rubu svijesti” u Cinestaru, da bi u ovom trenutku njegova sudbina ovdje bila potpuno neizvjesna.) Ali zahvaljujući današnjoj tehnologiji film je doslovno udaljen od nas jedan “klik”, pa je to opcija koja rješava sve probleme. Kada je riječ o filmu u čijem je slučaju najmanje važno to da ga je radio Martin Scorsese, onda znate da imate posla s vrhunskom materijom. Po čemu je to Harrisonov imidž tihog dečka uzdrman? Koliko je biti jedan od Beatlesa bio privilegij, toliko mu je to bio teret s kojim se teško nosio u bendu i nakon njega podjednako. Supruga Olivia kaže da je postao frustriran jer je “znao”, a nešto ga je vrlo zemaljsko sputavalo da to svoje znanje upotrebi za sreću. Na pitanje što ga je to sputavalo, Olivia kaže: “Preostala tri Beatlea. Dok su oni gradili carstvo, on je meditirao.” Film govori i o njegovoj ovisnosti o kokainu, osobito izraženoj sredinom sedamdesetih kada je nakon trostrukog albuma, remek- djela “Living In The Material Word” počeo snimati osrednje, pa i slabije ploče (“transcendentalno mediokritetstvo”, kako je rekao kritičar Sunday Timesa). Duboko podijeljen između posvećenosti (istočnjačkoj) duhovnosti i materijalnog svijeta, želio je uspjeh, ali ne i slavu, Harrison je imao svoja “crno-bijela” stanja (Ringo Starr), možda nije bio tak “tih” ili blag kako ga se tituliralo ili kako bi se dalo zaključiti iz njegovih sjetnih i melankoličnih melodija koje su uvijek bile posebni dragulji među dominirajućim pjesmama Lennona i McCartneyja. No, nije bio ni “zao” kao što je tvrdila Lauren Bacall jer je Harrison jednom zgodom bio previše zauzet da bi se bavio njezinom djecom koju je dovela na upoznavanje s Beatlesima. Uostalom, koji to zao čovjek prepusti svoju ženu dragom prijatelju i suradniku, a onda se nastavi družiti i raditi s njim (uzgred, Patti Boyd i Clapton, druga dva kraka toga trokuta, imaju pomalo različite verzije te zgode; Clapton da je uredno pitao i dobio pristanak Harrisona, a Patti da je saznao kad su već počeli mutiti).Osim što smo dobili najpotpuniji pogled na Harrisona, ovaj film nije važan samo kao portret njega samoga. Film pokazuje da nekadašnje superzvijezde (neke, naravno, ne sve) nisu bili samo bogomdani talenti za glazbu, nego osobe s jakim filozofskim i životnim stavovima. Nešto što baš ne osjećate u današnjim superstarovima. I zato što njihovi životi nadahnjuju danas, makar se može činiti koga više briga za Beatlese, ovakvih filmova nikada dosta.