Pisanje uz vjetar

‘Glavu nikad ne držite uspravno. Ostavljate preveliku površinu neprijatelju za udarac’

Četvrtak 26.Srpanj 2012.

Istina se ne može granati na lijepu i ružnu. Ona je takva kakva je. Ili je nema. Dodatno je ružiti bilo bi neumjesno, uljepšavati je trebalo bi biti kažnjivo. Prepoznati je minimum je odgovornosti pred svakim tko si zakolča parcelu javnog prostora i na njemu iznosi svoje pravo na spomenutu istinu

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Napiši nešto lijepo, rekla je i izašla iz sobe, ostavljajući iza sebe moju glavu punu tišine i svoju, nezaobilaznu, udicu ljepote, pameti i dobrote na koju se bespogovorno lovim, eto, već 25 godina. Bio sam na mukama, uvjeren kako cijelo ovo vrijeme baš lijepo pišem i to do te mjere da bi mi, da kojim slučajem pišem rukom, i rukopis bio lijep. I jezik na kojem sam pisao, hrvatski jezik, jedan je od najljepših na svijetu. I zemlja u kojoj živim jednostavno je prekrasna. I stvarnost u kojoj sve to nastaje neumjereno je lijepa. I ljudi koji nas vode pravi su ljepotani, a bogami i sam sam neobično lijep čovjek. Sve u svemu toliko ljepote svuda uokolo da sam mislio kako je predodređeno da i moja literatura bude isto tako lijepa. Lijepo je i vjerovati u nešto takvo; u mogućnost da život konačno opravda naša očekivanja, da se prekine kontinuitet iščekivanja boljih vremena i da ta bolja vremena budu sada. Pisati lijepo u Hrvatskoj više je stvar percepcije nego objektivnog odnosa prema stvarnosti. Kada govorim o percepciji ona se pak modificira interesno, prema tome tko upravo treba ovakvu ili onakvu stvarnost. Unikatnost života, pak, ne dozvoljava mu da bude ružan.

Čak ni u Hrvatskoj. Zapravo, ne bi mu smio to dozvoljavati. Samo ono što nazivamo sudbinom ima neku vlastitu režiju koja nije baš uvijek usklađena s našim očekivanjima. Greška je u tome što smo pod nasrtajima holivudske propagande navikli da film u pravilu završava u savršenoj točki sreće nakon koje nema dalje. Tu sve staje. Život pak tek ovlaš, u rijetkim trenucima nezaustavljivog mimohoda dotakne te točke, ali se nikada ne sublimira u jednoj od njih. Zbog toga prepoznavanje trenutaka ljepote može jamčiti i trenutke sreće. Jeste li u ovoj novini prepoznali te trenutke? Trenutke ljepote iskrenog intelektualnog davanja i sreće da ih možemo zajednički dijeliti. Možda ostavljanje traga u vremenu nije najlukrativnija uloga koju si čovjek može namrijeti u odnosu na suvremenike, ali činiti iskorake u budućnost puno je važniji zbog onoga što će biti, kad već ne možemo mijenjati ono što je bilo. “Zarađivati u novinama, to u nas znači biti slobodan prema nezaštićenima”, napisao je prije gotovo pola stoljeća Vlado Gotovac i raskrinkao postojanje trajne lovostaje na krupnu divljač, kapitalce koji nas snagom svog društvenog položaja uvjeravaju u istu tu društvenu predestiniranost. Određivati se u odnosu na njih nije pitanje inata kao glavne odlike inferiornih duša, nego je pitanje principijelnosti, pitanje istine zbog koje su, recimo, Sanader i njegov model bili presudno važni u trenucima boravka na vrhu piramide vlasti, da bi danas bili tek epilog općeg medijskog felacija kojim se novinarstvo samo gurnulo u pasivu, klečeći pred tadašnjim gospodarom Hrvatske, sada lutkom ovog karnevala koju svatko živ potpali kao jedinog krivca za korupciju u ovoj državi. Jer u Hrvatskoj je jedino Sanader korumpiran, jedino je Čačić bahat i bezobrazan, jedino Milanović slabo poznaje materiju, jedino Jadranka Kosor nema kancelariju i službeni auto, jedino Jovanović gazi vlastito obećanje, jedino Mirela Holy intervenira za prijatelje i svojtu, jedino se Kutle okoristio u pretvorbi...

Lako je živjeti u takvoj sredini u kojoj tek par pojedinaca kvari pastoralu. Sanader je u jednom trenutku bio lijepo, prihvatljivo lice Hrvatske. Danas je utjelovljenje svake nakaznosti, a zapravo je puki odraz naše sklonosti bezrezervnog prihvaćanja autoriteta vlasti. Zbog svega toga bilo bi previše lako pisati lijepo, premda se slažem da ponekad u svemu treba pronaći onu manje ružnu stranu. No, pisati dobro znači stvarno pisati i lijepo, ali pisati lijepo ne implicira automatski i da (nam) se piše dobro. Istina se ne može granati na lijepu i ružnu. Ona je takva kakva je ili je jednostavno nema. Dodatno je ružiti bilo bi neumjesno, uljepšavati je trebalo bi biti kažnjivo. Prepoznati je minimum je odgovornosti pred svakim tko si zakolča parcelu javnog prostora i na njemu odluči iznositi svoje pravo na istinu. Vrijeme u kojem živimo daleko je od lijepog. Ono čak nije niti ružno. Nekako je najviše bezlično, lišeno svakog karaktera, svake prepoznatljivosti tako da u rasponu lepeze estetike krajevi ne izgledaju toliko različito da ih se ne bi moglo spojiti. Prepoznali smo takvo vrijeme, pokušali mu udariti malo farbe u obraze, obojiti ga vlastitom osobnošću, beskompromisno izreći stav o njemu bez namjere da se nekome takav stav i svidi. Računam, ljudi su dovoljno odrasli da svijet oko sebe promatraju, istovremeno, dječjim očima kada se nadaju i očima velikog čovjeka kada se realiziraju. Jer snovi se ostvaruju tek kada se usudiš sanjati i u ovako grubim vremenima, kada pomisliš da pojedinačni rizik može značiti društveni dobitak i kada ljude odlučiš uvjeriti u to da tvoja istina nije njihov imperativ, ali tvoj imperativ jest njihova istina.

Osobno su mi oduvijek najgori tekstovi bili oni koji su završavali rečenicom “Vrijeme će pokazati”. Ma neće, vrijeme nikada neće ništa pokazati ako odbijamo vidjeti ono što nam se odigrava ispred nosa. Suočavanje s istinom i suočavanje s ljepotom nisu nužno dvije radnje, čak niti onda kada se “glava ne smije držati uspravno jer dužina između ramena i glave nudi protivničkom udarcu pretjerano veliku površinu”. Zato sam ipak odlučio napisati nešto lijepo; makar lijepi rekvijem.