Tehnologija

Granica između ljudi i strojeva nestat će, a savršeni android nadilazit će čovjeka

Petak 25.Studeni 2011.

Čini se da je budućnost kakvu smo s čuđenjem gledali na filmskim platnima i prije roka stigla u našu stvarnost. Imati svoj androidski alter ego više nije fantastika već zapanjujuća realnost

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Pogledate li pozornije, u jednoj od kratkih uvodnih sekvenci, prije dvije godine snimljenog filma Surogati, primijetit ćete dvojicu ljudi za koje ćete na prvu zaključiti da su blizanci. Osim što to nisu. Barem ne u biološkom smislu. Hollywoodski uradak koji nikada nije dosegao razinu blockbustera iako je glavnu ulogu tumačio Bruce Willis na prilično je uznemirujuć način prikazao jednu od vizija bliske budućnosti. Onu u kojoj nas u svakodnevnom životu zamjenjuju roboti. Ne pomažu nam u svakodnevnim zadaćama već nas doslovno zamjenjuju. Čovjek s početka filma zove se Hiroshi Ishiguro, a najpoznatiji je po izumu nečega što se zove Geminoid, njegova elektronskog alter ega kojim se upravlja iz daljine. Njegovo je zanimanje za robote višestruko kao što je i njegovo istraživanje slojevito. Međutim, jednu stvar on ne dovodi u pitanje – roboti ovog tipa naša su sigurna budućnost. U tome Ishiguro ne vidi nikakvog problema, za njega je osnovno pitanje kako robote uklopiti u ljudski okoliš na najbezbolniji način, onaj koji kod ljudi neće izazivati jezu što je danas ipak slučaj. Njemački filozof Ernst Jentsch još je 1906. osmislio riječ “uncanny” ili “unheimliche”, pridjev koji označava osjećaj neugode kada se nalazite u nečijoj blizini. Pojmom se bavio i sam Sigmund Freud deset godina kasnije, a u svijet robotike uveo ga je još jedan Japanac, profesor Masahiro Mori. On je tom pridjevu dodao i riječ “valley”, označavajući tim složencem, “uncanny valley”, trenutak u kojem nam robot više ne izaziva simpatije već odbojnosti. Time se bavi Hiroshi Ishiguro, inače po anketi provedenoj na uzorku od četiri tisuće ljudi u Velikoj Britaniji proglašen 26. živućim genijem, mjesto koje dijeli ni sa kim drugim doli s Dalaj Lamom. Ishiguruova vizija sasvim je jasna, vrlo uskoro čeka nas budućnost u kojoj ćemo biti okruženi robotima, na ovaj ili onaj način, a njegov je najslavniji izum, Geminoid, tek najeklatantniji primjer jednog sasvim novog društva u kojem bismo prema njemu trebali živjeti.

Uvijek isto pitanje

Sam Ishiguro, osim u Surogatima, pojavio se i u još nekoliko emisija s tematikom robotike. Bio je gost i u sklopu emisije Big Ideas popularnog BBC-jeva voditelja Jamesa Maya pa onda i u danskom dokumentarcu Mehanička ljubav gdje je, sa svojim Geminoidom, jedna od dvije glavne uloge. I u jednom i u drugom slučaju dilema je kod stvaratelja emisija bila ista – je li to put kojim se treba krenuti, želimo li doista da se oko nas šeću elektronske naprave koje izgledaju gotovo identično nama samima? Japanski je znanstvenik bio zagrebačkim gostom prošlog tjedna što je bila divna prilika da se iz prve ruke čuje sve o možda i najkonkretnijoj viziji bliske ljudske budućnosti. – Više za mene nema dileme, mi smo premostili jaz neugode koji je pojava robota u ljudskoj blizini izazivala. Ljudi će se na robote priviknuti isto kao i što su se priviknuli na mobitele ili računala. Mislim da je film Surogati najzornije opisao kako bi sve to moglo izgledati. Da, ja doista mislim da bi naš svijet uskoro mogao izgledati kao neki od tih filmova – rekao nam je u kraćem razgovoru koji smo s Ishiguruom vodili prije njegove prezentacije na Fakultetu elektronike i računarstva. Više puta japanskog su znanstvenika prozivali zbog mogućeg zatomljivanja humanosti u ljudima. Tu raspravu on kategorički odbija. – Zamislite nekoga tko nepokretan leži u bolnici i nema apsolutno nikakve mogućnosti kontakta s vanjskim svijetom. To mu se sada, putem Geminoida, može omogućiti. Čak i ja sam jednom održao predavanje na svojem sveučilištu u Japanu, iz svoje sobe, pušeći cigarete, komunicirao sa studentima preko Geminoida! Pušiti ne bih mogao sjedeći na licu mjesta – kaže Ishiguro.

Internet je i ovdje ključ

Vjerujte mi, osjećaj je isti kao da ste tamo, podjednako se osjećam, pogotovo ako netko dotakne Geminoida. Dolazimo gotovo do efekta razdvajanja uma i tijela što prije nije bilo moguće. Naime, istraživanjem smo došli do fascinantnog zaključka. Ako čovjek podsvjesno prepozna androida kao ljudsko biće, prihvatit će ga kao socijalnog partnera iako je svjestan da se radi o robotu – tvrdi znanstvenik. – Zloupotrebe se ne bojim, jer to sam zapravo ja i zbog osobina koje sam dodijelio svom Geminoidu teško će me zamijeniti netko drugi. Čovjek je zapravo najbolji interface. Ljudski mozak nije dizajniran da komunicira s tastaturom ili mobitelom, već s drugim čovjekom – pojašnjava. U tu svrhu u Zagreb je Ishiguro donio i svoj posljednji izum – telenoida. – Ovo će vam biti novi mobitel – izjavio je pred okupljenim auditorijem izazvavši nejasne reakcije prisutnih. – Stvar je jednostavna. Ukoliko napravimo unisex interface na kojem će svatko moći bez previše napora vizualizirati osobu s kojom komunicira, ljudi će lakše komunicirati! Pokazalo se da su razgovori kroz telenoida koji poprima zamišljeni oblik osobe s kojom razgovaramo puno topliji i tečniji od onih koji se odvijaju preko mobitela – kaže Hiroshi Ishiguro. Kada se govori o budućnosti čiji su neminovni dio roboti, logično je postaviti i pitanje umjetne inteligencije. – Autonomne funkcije poput refleksa prije ćemo implementirati nego umjetnu inteligenciju. Ne držim da je ona nužna da bi roboti zaživjeli kao dio ljudske okoline – kaže Ishiguro. Robot može imati svijest, ali ne prije negoli prenesemo ljudsku svijest na njega. Ne znamo kada bi se to moglo dogoditi, ali tome se nadamo. Osnovno je i ključno pitanje što nas zapravo čini osobama, veli znanstvenik i dodaje kako istražujući androide zapravo istražuje ljudsko ponašanje. Što nas čini osobom? Je li to podsvjesan treptaj okom, nesvjestan pokret ruke? Ljudske reakcije znatno su kompliciranije jer imaju svjesno stanje. – Cijeli je moj rad zapravo studija u kognitivnim i psihološkim znanostima, riječ je o interdisciplinarnosti robotike i psihologije. Što bliži budemo implementaciji takvih funkcija u čovjekolikog robota, to će više on biti nalik čovjeku samom – tvrdi. Ishiguro je na prezentaciji pokazao na što zapravo misli. Video je prikazao ponašanje čovjeka s njegovim geminoidnim klonom. Usprkos uzastopnom tapšanju, Gemionid ne reagira i tu je ta razlika za koju ne postoji vremenski rok ili očekivanje kada će biti premoštena. Savršeni android imat će čovjekoliku pojavu, pokrete i govor, a nadilazit će čovjeka u nekim situacijama. Kako je njegov Geminoid zapravo cijela mašinerija, Ishiguro ga nije mogao donijeti u Zagreb. Je li onda uopće moguće u nekoj bližoj budućnosti očekivati da će se oko nas kretati kakvi humanoidi, ako ih je sada problem prenijeti iz sobe u sobu. – Svojim Geminoidom ja upravljam preko interneta. Sam internet se danas koristi ponajviše za sadržaj za odrasle i to u omjeru od nekih 70 posto. Znači, prostora ima dovoljno da se na mreži pojavi bezbroj ovakvih Geminoida. Radimo i na razvoju senzorskih mreža koje su nužne za bezbolno funkcioniranje robota u ljudskoj okolini u smislu da se oni kreću bez sudaranja s ljudima i uoče njihove zahtjeve prema njima. Te senzorske mreže nisu ništa drugo negoli senzorski tepih u kombinaciji s kamerama putem kojih mreža dobija podatke o kretanju ljudi i njihovim gestama što robotima daje moć percepcije bez suvišnog kompliciranja – pojašnjava. Iz naše perspektive logično je bilo upozoriti na problem logistike. Japan je ipak tehnološki najrazvijenija nacija, ali kako će takvu tehnologiju prihvatiti zemlje trećeg svijeta, pa i Hrvatska. – Ne vidim uopće problema. Internet sada postoji svugdje, a svaki je aerodrom premrežen po prirodi stvari. Zato smo naša testiranja i vršili na aerodromima. Postaviti mrežu po kojoj će se roboti kretati zaista nije nikakav pothvat – uvjeren je.

Što je s kretanjem?

No, Ishigurini humanoidi nisu i jedino što se radi na Advanced Telecomunications Institutu gdje se nalazi njegov laboratorij. Uz ponašanje robota u blizini ljudi podjednak je problem postići da njegovo kretanje bude što više nalik čovjekovu. Primjerice, oko dvadeset godina trebalo je tamošnjim znanstvenicima da “natjeraju” svojeg robota da pokuša bejzbol palicom udariti bačenu lopticu. Još je teže natjerati ga da u tome i uspije. Koliki je problem postići da se mašina kreće poput čovjeka svjedoči i činjenica da na svijetu danas postoji tek jedan robot čije su kretnje barem malo nalik čovjekovima. Budete li u prilici posjetiti originalni Disneyland tamo ćete vidjeti poznati Hondin Asimo koji hoda pa čak i trči poput čovjeka a moć zapažanja mu je razvijena dovoljno da se nigdje ne zaleti. Ostaje ipak pitanje trebamo li uopće budućnost koja nas čeka ili je ona zapravo već ovdje pa je ne percipiramo u dovoljnoj mjeri te hoćemo li doista izgubiti svoju osobnost ukoliko njezin dio prenesemo na robota? No, opet, silikoni, kolageni, botoks... jesmo li to uopće više mi?