M. Bertoša: Doba nasilja, doba strasti

Hajduci i u Puli

Petak 09.Prosinac 2011.

Opisujući razbojnike i nasilnike 16. i 17. stoljeća u Istri Bertoša je potvrdio odlike škole analista

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Pulski povjesničar Miroslav Bertoša jedan je od najuglednijih hrvatskih predstavnika historiografske metode “škole analista“. Opis “ondašnje svakidašnjice” (regbi, gotovo - virtualno) suvremenom čitatelju temeljna je metoda “analista” i smisao povjesničarskog zanata. Bertošina knjiga “Doba nasilja, doba straha”, koju je izdao zagrebački Durieux upravo je ogledan primjer vrsnoće ove škole/metode. Tema i motivi vezani su uz Istru u 17. i 18. stoljeću. Ona istražuje život i strah zbog onoga što su činili vojnici pljačkaši, seljaci razbojnici i doseljenici nasilnici. U tom su se razdoblju izdogađali Uskočki rat (1615-1618), gospodarski sukobi, razbojništvo koje se razmahalo i u Europi, lutajući zlikovci i njihovi jataci u južnoj Istri. Vrijeme je to kad je teritorij današnje Istre oštro podijeljen na mletački dio i onaj pod austrijskom, habsburškom vlašću. A ta je podjela, u obje sastavnice, bila bolna. Stanovnici Istre su se, ovisno po čijom su vlašću, kod Slavena (Hrvata i Slovenaca) zvali Benečani i Kraljevci, a kod Talijana Veneti i Arciducali. Kunfini (graničnici) dviju država bili su i granice dva društvena uređenja, mletačke Republike i habsburškog Carstva. Nažalost, podaništvo stranom gospodaru bilo je i čest razlog bratoubilačkih sukoba i ratova pod različitim stijegovima. Unutar Mletačke Pokrajine Istre djeluju i seljačke gerilske skupine, a ratni okršaji u koji ulaze protiv vlasti odnosi uza se nose i fenomen “puste zemlje”. Posebno zanimljivo poglavlje je ono o hajducima u Puli i Puljštini. Riječ je o boravku peraštanskih hajduka od 1671 do 1675. godine, a među njima i proslavljenog hajdučkog vođe Baje Nikolića Pivljanina. Dolazili su u sukobe i s mletačkim vlastima i starosjediocima. Dobrim poznateljima Pule posebno su živopisni pasaži o željama hajduka da pasu konje i stoku na Mužilju i zaljevu Verudi kao utočištu za brodove tijekom nevremena. Zanimljivi dijelovi knjige su i opisi i orisi oružja, a i surovih kažnjavanja razbojnika. Dakako, knjiga ne registrira samo puki tijek historijske događajnice već razotkriva društvene korijene razbojništva. U svojoj je istraživačkoj temeljitosti autor pohodio brojne francuske, talijanske i hrvatske biblioteke i arhive. Ovo Bertošino istraživanje ide u red najboljih autorovih knjiga (uz djela ”Proština 1921.”, “Istarsko vrijeme prošlo”, “Etos i etnos zavičaja”, “Istra: Doba Venecije”, “Izazovi povijesnog zanata”, “Lokalna povijest i opći modeli”, “Sredozemlje: Identiteti i imaginariji”, “Kruh, mašta & mast”). Bertošina knjiga je, kako su u današnje vrijeme učestali bestseleri čija se naracija odvijaja ranijih stoljeća, i potencijalni bedeker za romaneskne avanture. No, i kao historiografska knjiga čita se odista nadušak dok uranja u burnu istarsku svakidašnjicu prije nekoliko stoljeća. A svi oni opisi razbojničkih i nasilničkih nedjela djeluju veoma suvremeno, gotovo pa reporterski...