Bez anestezije

Hoće li Darko Milinović pozvati i J. Kosor da ode ako izgubi izbore

Petak 02.Prosinac 2011.

Milanović bi, da ima imalo morala, odstupio nakon izgubljenih izbora, poručio je Milinović 2007. Sad mu se sve vratilo kao bumerang, ali u Hrvatskoj se, zbog loših rezultata ostvarenih na izborima, ne odlazi

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Da je imao imalo morala odstupio bi nakon izgubljenih izbora s mjesta predsjednika stranke i prepustio ga nekome tko bi eventualno mogao stranku za jedno 15-ak godina odvesti na čelo države. To je Darko Milinović svojedobno poručio Zoranu Milanoviću koji se nakon izgubljenih izbora 2007. nije povukao. I bio je jako zadovoljan svojom izjavom. No hoće li je biti spreman ponoviti, ako HDZ prekosutra izgubi izbore? Jadranka Kosor je najavila da će se kandidirati za predsjednicu stranke. Hoće li je Milinović javno proglasiti nemoralnom? Hoće li i sebe proglasiti nemoralnim ili će pošteno dati ostavku na mjesto zamjenika predsjednice stranke, jer i on će u tom slučaju izgubiti izbore? Ili će tvrditi da je njegov uspjeh u njegovoj izbornoj jedinici dovoljan da ga poštedi i možda čak unaprijedi u nekoga tko bi, možda i prije isteka 15 godina, mogao vratiti HDZ na vlast? Hoće li imati petlje? Ili će javno podržati predsjednicu kao najbolje moguće rješenje? Bolje i od njega samog. Citat je samo dokaz da se u politici izrečeno na tuđi račun najčešće vraća poput bumeranga u crtiću. Ispališ, zaboraviš, a onda te tresne kad se najmanje nadaš. U Hrvatskoj se zbog loših rezultata na izborima, naime, ne odlazi. Nije otišao ni Račan 2003., ni Đapić kada je HSP sveo na jednog zastupnika, ni Milanović kada je 2007., izgubio praktično dobivene izbore, pa neće ni Jadranka Kosor otići zato što je HDZ izgubio vlast. Okolnosti su u svakoj od ovih priča bile drugačije i svatko je imao svoje razloge da ne ode. Račan je mislio da SDP nakon gubitka izbora nije bio zreo za mijenjanje predsjednika. Đapić je, nakon što je izgubio i izbore za gradonačelnika, zaključio da je ‘pogrešno promatrati njegovu ulogu i poziciju predsjednika stranke samo kroz rezultat izbora’. Milanović je 2007. bio političko mladunče koje nije željelo napustiti arenu nakon prvih batina, a ni SDP nije znao kime ga mijenjati. Pa tako i Jadranka Kosor može reći da je ona do sada bila samo v.d. predsjednice stranke i da joj je ovo prvi pravi pokušaj da pokaže što zna i umije. Nije ni ona valjda najgora, dvije godine je potrošila da isplete svoju mrežu, namjestila svoje ljude, omogućila im da uđu u Sabor pa nije vrag da bi baš ona trebala otići nakon poraza, kojeg su zajedničkim snagama zamijesili neki drugi: Sanader, Bajić i, kako kaže, sveprisutna UDBA. I, pride, spremna je ona i za demokratske izbore u stranci. Ne baš po principu ‘jedan čovjek -jedan glas’ već prije po sistemu da se o tome hoće li ona imati protukandidata ‘dogovori rukovodstvo stranke’. Škaklja zato pitanje hoće li, recimo, Milinović pristati da bude njezina Vesna Girardi Jurkić, koja je glumila protukandidatkinju Franji Tuđmanu? Istina o žilavosti političara, osobito onih koji se dočepaju ključnih pozicija, jednostavna je. S jedne strane profesionalni političari u pravilu nemaju kuda otići. Ako nisu u stranci nisu nigdje. Što bi Jadranka Kosor mogla raditi da ode iz politike? Biti pravnica, novinarka, penzionerka? Čak i kada im istekne rok trajanja stranački lideri se u pravilu bore za mjesta počasnih, doživotnih i sličnih predsjednika. Pokrivaju to svojom velikom zabrinutošću za budućnost stranke, jer bez njih bi, eto, sve propalo. S druge strane, stranačka tijela su u pravilu pasivna, formalna i ovisna o vođi, nastala su kao projekcija njegovih želja i potreba, i nikakva demokratiziranja stranaka ne idu dalje od riječi. I unutarstranački izbori se odvijaju uvijek na isti način: osluhne se što vodstvo stranke želi i tako se glasa. Neposlušnima nije mjesto u strankama, zasluge se ne stječu stranačkim radom već dobrim odnosima s predsjednikom stranke. Mjesto na listi za Sabor je posljedica matematike u kojoj predsjednik stranke bira svoje pulene tako da bi oni kada treba izabrali njega. Utoliko je pitanje jedne SDP-ovke na nedavnom Glavnom odboru stranke, koji je aklamacijom prihvatio listu koju je predložio predsjednik stranke, o tome što sve čovjek mora napraviti u toj stranci da bi došao na listu za Sabor, koliko pametno, toliko i deplasirano. I zato je i ostalo bez odgovora. Žena je godinama članica SDP-a, prošla je sve faze, predsjednica je lokalnih organizacija, vjerna, lojalna i sve ostalo što dobro zvuči u stranačkoj biografiji, ali za nju mjesta na listi nije bilo. Ako do sada nije shvatila što je trebala učiniti nema joj pomoći. Na listu su prvo ušli neki koji su šefu dragi, potrebni, korisni ili kojima je dužan. I onda su oni predlagali one koji su njima dragi, potrebni korisni ili dužni. Jer u hrvatskoj političkoj priči lideru nije lider zbog njegove stvarne sposobnosti pa ni izbornog uspjeha, već zbog pojedinačnih interesa. Predsjednik stranke ima najjaču neformalnu mrežu, njegova je moć neupitna, jer svaki od njih vrlo brzo nauči da je svijest članova stranke jednaka svijesti prosječnog hrvatskog birača: mijenjaju samo ako im voda dođe do grla. A Kosorova zna da ako vodu do grla nije podigao USKOK u HDZ-u, neće je podići ni gubitak vlasti, njezini će ljudi nju izglasati. Usprkos Milinovićevoj smiješnoj lekciji o moralu.

Povezani članci