Skoči na glavni sadržaj

Hrvatska će biti zemlja bez mirovina

Analiza

Izdanje:

Lažne povlaštene mirovine, kupljene invalidnine, previsoke i brojne privilegirane mirovine, isplate plaća na crno... uništavaju proračun i mirovinski sustav. Samo za povlaštene mirovine, koje u većini znatno premašuju prosječne, iz državnog se proračuna mora isplatiti godišnje više od 8 milijardi kuna.
hrvatska_ce_biti_zemlja_bez_mirovina-mirovine-295.jpg

Ovaj put nisu bili potrebni izbori da bi se zaoštrilo pitanje mirovina. Gospodarska kriza ubrzava urušavanje ionako neodrživog mirovinskog sustava tako da i preniske penzije postaju prevelik teret za ovu državu. Godišnji račun je ogroman: 35 milijardi kuna, što je otprilike 10 posto onog što privredimo kroz cijelu godinu. Kad se u cijelu priču doda i otkrivanje “afere Rubala” koji je sređivanje mirovine naplaćivao po pet tisuća eura, jasno je da nervoza postaje sve veća. Branitelji opet skidaju proteze i upozoravaju da neće šuteći gledati kako im se krešu prava, dok stručnjaci tvrde da s reformom mirovinskog sustava konačno treba krenuti jer uskoro mirovine neće biti dovoljne ni za kruh i mlijeko, ako će ih uopće i biti.

Prosječno nešto više od 1,2 milijuna korisnika mjesečno prima prosječnu mirovinu od 2352,69 kuna. Više od 830 tisuća njih prima više od doprinosa koje su uplatili. U idealnim uvjetima, kada bi mirovinu primali samo umirovljenici koji su odradili 35 i više godina staža, prosječna penzija iznosila bi nevjerojatnih 7049 kuna. Naravno, izračun je paušalan jer smo do njega došli na temelju ukupne novčane mase od 35 milijardi kuna koja ide Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, raspoređene na nešto više od 400 tisuća građana koji su uspjeli odraditi tolike godine. Ako bi se pak “izbrisali” korisnici povlaštenih mirovina, njih više od 170 tisuća, prosječna penzija skočila bi na 2749 kuna, dok bi ukidanje još 255 tisuća invalidskih dovelo do za umirovljeničke uvjete vrlo solidnih primanja od 3652 kune. Ovaj smo račun namjerno doveli gotovo do apsurda jer se te kategorije neće ukidati, ali zanimljivo je vidjeti barem otprilike kakvo bi stanje bilo da devedesetih godina politika nije umiješala prste.

Tih je godina odlazak u mirovinu zapravo bio socijalno spašavanje onih koji nisu imali gdje raditi. Problem je, po staroj navadi, riješen kratkoročno po onoj “drži vodu dok majstori odu”. Tako je i bilo, pa je, primjerice, broj umirovljenika od 1996. godine skočio sa 888 tisuća na više od 1,2 milijuna, koliko ih je sada. Danas je jasno da se sustav više ne može održavati. Došli smo do kraja i sve što budući umirovljenici mogu očekivati je da će im biti gore nego što je njihovim roditeljima. Kako vrijeme bude prolazilo, sustav će se sve više urušavati. Analiza zagrebačkog Ekonomskog instituta pokazala je da je lani omjer prve mirovine onih koji su ispunili sve uvjete (65 godina i 40 godina staža) prema posljednjoj plaći iznosio 55 posto. Nesretnicima koji odu u mirovinu 2050. godine taj omjer će biti 38 posto što će biti najmanje u Europskoj uniji! Neke prognoze su još surovije pa idu do 30 posto. Oni koji neće imati ta dva kriterija, a u Hrvatskoj su takvi u većini mogu računati na starosna primanja koja će se teško i zvati mirovina.

Treba pomoći sam sebi
Jedan od autora istraživanja Danijel Nestić kaže da je moguće spriječiti daljnji pad relativnih mirovina u Hrvatskoj, ali da to zahtijeva ozbiljne napore i reforme čiji teret ne smije isključivo ležati na državi koja je odgovorna za razvoj uspješnog gospodarstva, stvaranje uvjeta za gospodarski rast i posebno za povećanje zaposlenosti. Kako građani mogu pomoći sami sebi? Nestić navodi da će trebati duže raditi čime će se automatski povećavati mirovina. Također će se morati više štedjeti za starost putem trećeg mirovinskog stupa, životnog osiguranja, banaka... Međutim, moguće je da niti to neće biti dovoljno za pristojnu mirovinu. Tada treba, kaže Nestić, razmisliti i o povećanju stope obveznog doprinosa za mirovine. Iako je riječ o nepopularnoj mjeri kojom bi se za koji postotak smanjile plaće - možda zadnjoj o kojoj treba danas razmišljati - od nje ne treba bježati jer osigurava stabilan priljev sredstva u mirovinski sustav.

Međutim, Svjetska banka ide korak dalje. Predlažu dodatne restrikcije, prije svega prema najnižim mirovinama od 1134 kune koje bi srezali za pola jer ne odgovaraju uplaćenim doprinosima za njih. Željko Šemper, stručnjak iz Hrvatske stranke umirovljenika, kaže da od ekonomista ne treba očekivati ništa drugo nego restrikcije. - Svi bi rezali rashode, a nitko ne misli kako povećati prihode. Iznos mirovina je i tako na najnižim granama - tvrdi Šemper i dodaje da se treba ići prema poboljšanju gospodarskih uvjeta. Ipak, rezati se mora, priznaje i on. Prije svega određene povlastice i socijalu, te posebno dužnosničku stavku u povlaštenim mirovinama.

Mirovinu po povoljnijim uvjetima prima 70 tisuća hrvatskih branitelja čiji je prosjek 5,3 tisuće kuna. Tu je i 158 članova HAZU-a sa 7,9 tisuća kuna te najspornija kategorija državnih dužnosnika koji će ovu povlasticu vjerojatno nakon izbora izgubiti. Bivšim zastupnicima i ministrima kao obračunska stavka za mirovinu uzima se zadnja dužnosnička plaća, a običnim smrtnicima prosječna plaća za vrijeme cijelog radnog staža. Takav izračun doveo je do toga da njih 540 prima 8931,39 kuna što državu godišnje košta 60 milijuna kuna. - Ta svota nije dovoljna da se napravi nešto bitno u mirovinskom sustavu, ali je iz moralnih razloga važno da te mirovine više ne budu povlaštene - isključiv je Šemper. Na braniteljske mirovine idu 4,4 milijarde kuna, na partizanske 1,1 milijardu kuna, a na HVO 223 milijuna kuna.

Ukupno račun u 2011. za povlaštene mirovine iznosi 8,1 milijardu kuna godišnje. - Mora se priznati da država izravno iz proračuna u mirovinski sustav uplaćuje određenu svotu na ime ovih mirovina, tako da je prošle godine uplaćeno 5 milijardi kuna za braniteljske mirovine te 2,2 milijarde kuna za ostale prema posebnim propisima, što bi značilo da se one ne isplaćuju iz doprinosa zaposlenika, već na teret poreza i drugih prihoda proračuna. Država koja je donijela posebne zakone za ove skupine korisnika, na taj je način preuzela odgovornost za pokrivanje troškova. Može se razgovarati u kojoj je mjeri takvo reguliranje prava društveno prihvatljivo i opravdano - kaže Nestić.

Polovica bez staža
Idući problem koji muči mirovinski sustav je prevelik broj invalida. Hrvatska je, naime, europski lider po broju invalida u mirovini gledano na ukupan broj stanovnika. Primjerice, 1999. godine koja je ključna po tom pitanju, pojavilo se 37 tisuća novih invalidskih umirovljenika što je bilo 45 posto od ukupnog broja penzionera te godine. Kako je izračunala Marijana Bađun s Instituta za javne financije, njih je 27 posto u ukupnom broju umirovljenika, a kad se toj brojci pridoda još 17 posto povlaštenih, ispada da gotovo polovica korisnika prima mirovinu, bez obzira na staž i količinu novca koju su uplaćivali u mirovinski fond. Bađun to tumači podacima po kojima je broj hrvatskih ratnih vojnih invalida od 2003. do 2010. godine povećan tri puta.

Također je povećan i broj prijevremenih starosnih mirovina kojih je 2000. godine bilo tri posto, a 2010. godine 10 posto. Takav skok pripisuje se sve lošijim gospodarskim prilikama i novom valu gubitka radnih mjesta zbog čega građani “bježe” u invalidske mirovine čime se događa dvostruka šteta: s jedne strane gubi se radno mjesto, a time i uplata doprinosa, dok se s druge strane povećava broj korisnika. Bađun misli da će se pritisak pojačati dodatnim “kažnjavanjem” prijevremenog umirovljenja preko nižih penzija. Ključnu ulogu u lažiranju invalidnosti kod nas imaju mešetari poput nedavno uhićenog televizijskog voditelja Drage Rubala i ovlaštenog vještaka varaždinskoga HZMO-a Ivana Ostoića. Rubala je kao bivši načelnik Odjela medicinskog vještačenja HZMO-a bio do detalja upućen u tajne dobivanja mirovine. Cijena se kretala od dvije do pet tisuća eura. Rubala je vrijedno prikupio četverosobni stan i katnicu u Poreču, kuću u Velikoj Gorici, stan u središtu Zagreba, umjetničke slike, stilski namještaj što je samo dio njegova bogatstva.

Utvrđeno je da je skupina u posljednjih mjesec dana uzela oko milijun kuna. A svaki područni centar HZMO-a ima svoga “Rubalu” za kojeg svi znaju i preko kojih se, uz znatnu naknadu,lako može ući u povoljniju umirovljeničku skupinu. Premda svi sve znaju, rijetko se događa da bude sankcija. Tek povremeno, kao što je bilo na području Splita kada je uhićen imotski liječnik Damir Rebić sa svojom grupom koja je lažirala statuse vojnih invalida. Rebić je sakupio 28 kaznenih prijava, uglavnom zbog lažiranja mirovina, a upućeni tvrde da ima barem toliko i nekretnina. Rezultat rada ovih majstora od penzija je porazna statistika koja najviše košta “prave” invalide i branitelje. Hrvatska, naime, za invalidske mirovine izdvaja 26,2 posto od ukupnih mirovina, dok je u državama EU ta brojka znatno niža i iznosi 15,9 posto.

Hrvatska na 100 tisuća stanovnika ima 12 tisuća korisnika invalidskih prava. Drugi su Turci sa 11 tisuća, slijede već debelo zaostali sa 8 tisuća Estonci i Nijemci. Belgija ima, za usporedbu, tek nešto više od 2000 korisnika. Teško je za povjerovati da smo nacija tako bolesnih i nesretnih ljudi posebno što se veliki udjel odnosi na psihičke bolesti. Pogoršanju stanja, sasvim razumljivo, pridonio je i Domovinski rat jer čak 87 posto umirovljenih ratnih vojnih invalida, od njih 57 tisuća, prima invalidsku mirovinu s tim da njih 80 posto ima oštećenja organizma od 20 do 40 posto. Podaci su Bađun doveli do zaključka da najviše HRVI ima zapravo PTSP. Savjetnica u RRiF-u Lucija Turković-Jarža problem vidi i u plaćama koje su prijavljuju na minimalac te u neplaćanju doprinosa. S obzirom da pravih kontrola nema, kaže ona, neplaćeni doprinosi idu u zastaru što će dovesti do manjka novca u proračunu pa uskoro, bojim se, neće biti ni mirovina. Glavni uzrok su, dakle, preniske plaće. Kad bi one bile primjerene, tvrdi Lucija Turković-Jarža, prosječna mirovina trebala bi iznositi barem pet do šest tisuća kuna.

Gotovo svako stariji od 85 godina sudjelovao u ratu
Mirovine prema povoljnijim uvjetima prima i više od 50 tisuća sudionika Drugoga svjetskog rata: 35,6 tisuća partizana i 16,9 mobiliziranih domobrana i ustaša. Prvi imaju prosječna primanja od 2,7 tisuća, a drugi 2,2 tisuće kuna. S obzirom da je Drugi svjetski rat završio prije 66 godina te brojke izgledaju pomalo nevjerojatno, posebno kad se vidi da je sveukupno među korisnicima mirovine starijih od 85 godina tek nešto više od 60 tisuća. To bi značilo da gotovo svatko od njih prima mirovinu za sudjelovanje u ratu. A tu je i 16,3 tisuća “radnika na određenim poslovima u unutarnjim poslovima i pravosuđu”, 5 tisuća bivših političkih zatvorenika, 10,4 tisuće pripadnika bivše JNA, 71 “savezni kadar”...