Arhitektura

Hrvatska je zrela za reciklažu prostora

Petak 02.Prosinac 2011.

Prvi smo bili na prezentaciji 350 studija i projekata kojima se u proteklih 20 godina oblikovala i organizirala hrvatska arhitektonska i urbanistička stvarnost

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Razmišljanje o tome kako je Bog stvorio idilično selo i skladan krajolik, a čovjek grad i urbane strukture, slikovito bi se možda mogla primijeniti i na razmišljanja o našem urbanizmu i organizaciji prostora. Možda neka hrvatska naselja i povijesni gradovi i jesu u skladu s božanskim i rajskim postignućem koje nam propagiraju turistički slogani, no naša je stvarnost bitno drukčija. Uza svu hvalu onome što smo baštinili, došlo je vrijeme za “Sezonu urbanizma”, analizu dvadesetogodišnjih postignuća i urbanističkih zahvata koji su jednim dijelom izvedeni, a drugi su proizvod brojnih natječaja te su, nažalost, ostali samo u “papirima”. Prvi smo zavirili na uvodnu prezentaciju slajdova s više od 350 projekata predstavljenih u Udruženju hrvatskih arhitekata u Zagrebu. Upoznajemo, među ostalima, izuzetni potencijal mogućega prevrednovanja istarskog mjesta Bale s uvalama i netaknutom prirodom, šumama i fortifikacijama. Autori projektne studije su 3LHD. Projekt Baljanskoga priobalja u svojoj ideji odudara od svih poznatih preizgrađenih i apartmaniziranih mjesta na kakva nailazimo uz jadransku obalu. Arhitekti u toj studiji nisu “naštancali” zgrade, već su poštovali iznimno očuvanu prirodu. Zato su je i mogli podcrtati botaničkim vrtom uz maslinu iz 16. stoljeća, konjičkim i ronilačkim centrom ili uzletištem za balone.

Bez betonskih plaža

Sve to s ciljem da novu vrijednost najboljega turističkoga sadržaja dobije idilični pojas pomorskoga dobra koji nema ni stope betonske plaže. U hotel bi se preuredila tvrđava Forno, dodala dva hotela do kojih se stiže električnim vlakićem, te sportski i rekreativni sadržaji. Sav je automobilski promet zadržan uz Bale. Za razliku od te sjajne ideje koja čeka novce za realizaciju, novi je primjer kvalitetnoga gradskoga življenja ostvaren u naselju Špansko/ Oranice (Pavlenski put) sa 750 stanova u projektu Zorana Boševskog i Borisa Fiolića. Naselje je drukčije od ostalih po tome što svi automobili “spavaju” u podzemnoj garaži, a između zgrada su parkovi i zelene površine. Što bi danas učinili primjerice Barcelona ili Beč sa sivim prašnjavim vojarnama? Vjerojatno bi ih uredili u najljepša gradska dvorišta, dvorane, restorane, vrtiće, domove za starije, za zabavne ili sportske sadržaje. Svojedobno smo čuli kako tako velika cjelina kao što je vojarna na zagrebačkom Borongaju - ne postoji više nigdje u Europi. Zato je više nego poželjno da se tu, korak po korak, konačno uredi studentski kampus. Imamo i projekt koji su napravili Njirić + arhitekti (šteta što su ga povukli s ove prezentacije). A jedan riječki “papirnati” primjer prenamjene vojarne Sv. Katarine, s nizom mješovitih sadržaja od stanovanja do kulture, izradili su arhitekti Saša Bradić i Ines Nizić kao projekt na Europanovu natječaju. Podsjetit će se naša javnost i na prometnu studiju sjeverne cestovne poveznice istočnoga i zapadnoga podsljemenskoga Zagreba u prijedlogu Branka Kincla. Pitanje je hoće li se ikad realizirati, kao i most koji bi povezivao Split i Kaštela, koji je studijom osmislio Ante Kuzmanić sa suradnicima. Kroz dva desetljeća dogodila nam se i loša organizacija prometa i graditeljska nagruvanost. Nitko više ne pita stanovnike što im treba, nema suradnje s urbanistima. Zato se interdisciplinarna grupa stučnjaka Sirovec/Doklestić/Čaldarević, bavila poboljšanjem okoliša i življenja na Trešnjevci. Upozorili su da je nekadašnja omiljena radnička četvrt preizgrađena i neuredna, bez parkova za djecu, zagušena automobilima, bez socijalnih sadržaja za sve generacije. Mnogi projekti pokazuju kako je cijela Hrvatska zrela za reciklažu urbanoga prostora, u svim zonama od obale, preko Zagreba do Slavonije. Gradilo se mnogo, ali još je više zapuštenih kvartova. Izdvojeni bolji primjeri su regenerirani mikro prostori splitske Rive, Most branitelja u Rijeci, a definitivno je najviše učinjeno u Zadru gdje se uređuje Forum, nedaleko Bašićevih Morskih orgulja. Nekoliko je malih trgova revitalizirano u Istri, u gradu Pagu, te u Samoboru. Imamo i prekogranične uspjehe, jer se uređuje Trg Waldeck-Rousseau u francuskom gradu Saint-Etienneu prema projektu arhitekata Penezića i Rogine. Ipak, sve te realizacije su kap u moru razmišljanja o okolišu i vrednovanju prostora. Disciplina urbanista u Hrvatskoj daje znak da postoji, ali je jače od nje loše gospodarenje prostorom.

Eksplozija gradnje bez kontrole

Imali smo rat i rušenje, a onda i ekspanziju nekontrolirane izgradnje. Pod kontrolom struke bila je tek izgradnja POS-ovih stanova, Špansko i nedavno Sopnica. Postoji i nekoliko većih stambenih naselja izgrađenih s privatnim investitorima poput Odre, Sesvetskog Kraljevca, Samoborskih vrtova. Zaživjelo 50 je luksuzno stambeno naselje u Zagrebu (Babonićeva ulica) Tomislava Ćurkovića i Zorana Zidarića. Ne biramo lijepe kuće, kažu arhitekti, već je cilj potaknuti razgovor o tome što za jedno naselje znači izgradnja master plana ili kakvo značenje za Istru ima revitalizacija prastare kaverne kamenoloma Vinkuran u kojemu se predlaže izgradnja muzeja kamena. Možda je pomalo čudno, ali istinito: u Hrvatskoj tijekom 20 godina nije bilo niti jednoga skupa koji bi široko analizirao urbanističke teme. Tri dosadašnja kongresa arhitekata odredila su se o hrvatskom prostoru kao dragocjenom resursu, ali nisu “zagrebli” dublje u sadržaje koji ga oblikuju. A mi nemamo neki drugi, rezervni prostor za život. Ostaje nam da ove financijski škrte godine iskoristimo za vraćanje urbanizma na društvenu scenu.