Kultura

Hrvatski je strip preživio zato jer mu je država uzela sav novac

Petak 11.Studeni 2011.

Od male, jeftine sveščice žućkastog papira, postao je knjiga tvrdih korica koja se prodaje u knjižarama. Tako je on u postliterarnom svijetu uzbudljiv medij koji može infiltrirati i utjecaje filma, videoigara...

Izdanje

Broj 9, 11.11.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Hrvatska ima prekrasnu tradiciju stripa koji je relevantan kojim god ga svjetskim kriterijem mjerili. Naprosto, sedamdeset i više godina ovdje se crtaju odlični stripovi, koji su uvijek korespondirali sa svjetskim strujanjima. Ali, postoji ta jedna prokleta stvar koja se u redovitoj, šizofrenoj maniri ponavlja svakih petnaestak godina: prekid, rupa, vakuum, kao da netko sjekirom presiječe riječ “kontinuitet” na pola. Primjerice, Maurovićevoj i Neugebauerovoj generaciji stripaša bilo je zabranjeno proizvoditi stripove nakon 2. svj. rata zbog ideoloških problema; strip je bio označen kao revolveraški, kapitalistički šund! Zatim, generaciji stripaša okupljenih oko “Plavog Vjesnika” (Delač, Dovniković, Beker...) dogodio se drugi problem: strip nitko nije branio zbog ideologije, ali domaći izdavači počeli su hrpimice kupovati strane (i loše) stripove. Pa je stripa bilo, ali je bio loš. A domaći crtači nisu mogli raditi. Reakcija na takvo stanje zvala se “Novi kvadrat”, strip koji se ukazao u studentskim novinama, a stripaši su postali poput rock zvijezda.

Osamdesete su donijele zlatno doba; stripa je bilo svakakvog - taksisti su čitali Zagora, studenti su čitali Corto Maltesea, a svi skupa su čitali Alana Forda. A onda su došle devedesete i uslijedio je opet prekid, grub i vrlo destruktivan. Tržište, magazini, poslovi... sve je bilo zbrisano. Tih godina, strip je hranjen isključivo entuzijazmom i čistom željom da se strip crta. Samoizdati fanzini napravljeni manufakturno, uz pomoć kopirke i klamarice, odisali su svježinom i romantičnošću jedinstvenoj u povijesti medija. A opet, situacija je bila tragikomična: recimo, u devedesetima imali smo ozbiljan časopis o teoriji stripa “Kvadrat” (upravo proslavio dvadeset godina!), ali nismo imali - strip-magazin!

Crtači stripova su se okrenuli stranom tržištu, poput Esada Ribića, Gorana Sudžuke i ostalih, a količina nerazumijevanja stripa u domaćoj okolini povremeno je bila groteskna. Pamtljiva je epizoda Esada Ribića koji je otišao unovčiti Marvelov ček u jednu od naših banaka. Kada je službenica na čeku vidjela nacrtanog Spidermana, nije ga željela unovčiti. Potom to nije htio napraviti ni njezin šef, koji je strogo pozivao Esada na ozbiljnost... Na kraju se zvalo u Marvel, pa je ček ipak dobio zeleno svjetlo.

Izgubili tržište, izgubili scenu...
Doista, krajem devedesetih činilo se da stripu nema spasa. Darko Macan, naš jedini afirmirani strip scenarist, napisao je u to vrijeme: “Hrvatski strip, pak, u nedostatku sadašnjosti, opsjednut je prošlošću (bila ona predstavljena Maurovićem ili Novim kvadratom, svejedno je), sputan u razvoju i, faktički, mrtav.” Izgubili smo tržište, izgubili smo scenu, nije bilo nikakvih magazina, a strip je iz novina praktično protjeran. Smrt Eddyja Biukovića bila je poput finalnog udarca - njegov prerani odlazak za domaći strip bila je poput smrti Dražena Petrovića za košarku.

Većina je sumnjičavo vrtjela glavom, a oni najglasniji su proklinjali sudbinu, kao da je sam Bog odlučio dokrajčiti strip. Oficijelna kultura tadašnje Hrvatske nije ni htjela čuti za strip - nikome u našim velebnim ministarstvima i gradskim uredima za kulturu nije bilo jasno zbog čega i zašto trebaju dati stripu novac. U taj čas, kad je postalo jasno da za strip nema državnih novaca, ta činjenica činila se smrtonosnom, no iz današnje perspektive čini se da je to najbolja stvar koja se u dogodila stripu! Domaći strip je bio prepušten sam sebi, ostavljen onima koji ga čitaju i stvaraju. Malo ljudi je u to vrijeme primijetilo pokretanje festivala stripa u Zagrebu pod egzotičnim nazivom CRŠ (Crtani Romani Šou) 1998. godine.

Nastao iz emisije koja se bavila stripom, a koja je išla na Radiju 101. Danas, CRŠ je ostao jedini preživjeli event koji je potekao sa Stojedinice. U prvi mah CRŠ nije bio bogzna kakav festival, ali je bio ono što smo trebali - mjesto za okupljanje. Tri godine kasnije, 2001. godine, pokrenut je web-site stripovi.com. Na sajtu se nalazio forum koji će odigrati revolucionarnu ulogu: ljubitelji stripa s nekad zajedničkog tržišta počeli su komunicirati, a konačno se dogodio bliski susret čitatelja, autora i izdavača. Strip scene su se polako počele dizati - surađujući, pa je tako strip izdavač u Novom Sadu izdavao časopis “Mister Mačak” koji se kompletno crtao u Zagrebu!

Najvažnije je to da se tržište uspostavljalo na realan način u odnosu na novonastale okolnosti. Strip je, osim u rijetkim inercijama, definitivno izgubio mjesto na kioscima i od male, jeftine sveščice sa žućkastim papirom postao je knjiga tvrdih korica i atraktivnog izgleda koja se prodaje u specijaliziranim knjižarama. To je promjena koja odgovara i onome što je u međuvremenu strip u postliterarnom svijetu postao - uzbudljiv i još uvijek mlad medij koji je sposoban u sebe infiltrirati sve utjecaje koji se oko njega događaju (film, video-igre...). Proteklih deset godina u nas su izdani svi oni kultni stripovi koje smo propustili čitati. Teme koje strip obrađuje nisu nimalo naivne: Spigelmanov “Maus” je možda najbolje djelo o holokaustu uopće, Mooreov “Pakao” kroz prizmu Trbosjekovih ubojstava obrađuje glavnu osobnost prošlog stoljeća - realizirani fašizam, zatim, možete čitati stripove o problemu pedofilije, o životu s ljudima koji imaju HIV, o umirovljeničkim danima ili o socijalnoj slici Sarkozyjeve Francuske kroz prizmu propalih brodogradilišta (sjajna “Svagdanja borba”). Strip je postao “grafička novela”, kako mu tepaju na Zapadu ne bi li se maknuli od te nesretne i ponižene riječi “strip” (na engleskom jeziku stvar je još gora: riječ za strip je “comic”).

Domaći čitatelji posljednjih godina uživaju, a jedini je problem kako pronaći pare za one stripove koje nemate. Autori stripova nikad nisu gajili iluzije o nekakvom životu superzvijezda i o enormnim parama. Stripove objavljuju gdje mogu, većina ih aplicira u inozemstvu, a za režije zarađuju ilustriranjem, dizajnom i srodnim aktivnostima. Izdavači na domaćoj strip sceni su se profilirali u posljednih deset godina, a male svađe i trvenja upućuju na postojanje novca u branši, što je zdravo i poticajno. Država je konačno počela izlaziti u susret suvislim radovima davanjem poticaja i otkupima knjiga, no to je još uvijek skromno, što s druge strane i nije tako loše. Naime, “obični” izdavači knjiga su poprilično autistični prema čitateljima i autorima, a cijela stvar se svodi na poticaje i otkup ili poslove s udžbenicima. Znači, sve skupa je jako daleko od tržišta.

Stigao čopor
Za razliku od njih, strip izdavači, čitatelji i autori još su uvijek upućeni jedni na druge na realnoj osnovi. Sadašnja kriza se reflektira i na segment stripa, iako kod stripa cijela recesija prolazi pod “normalno”. Što zbog iskustava iz prošlosti, što zbog opisanog odnosa i realnosti strip tržišta. Devedesete su obilježili fanzini i romantična ljubav prema stripu, nulte su afirmirale izdavače, a samim time se stvorila i čitateljska jezgra. Desetljeće u kojem smo odradili, evo, prvu godinu mora donijeti okretanje izdavača domaćim autorima i afirmiranje onoga što se naziva “scena”. Festivali su već tu: u proljeće je stripovski čopor u Makarskoj, a u jesen u Zagrebu. Svi festivali stripa u regiji se redovito posjećuju, a zadnje dvije godine u Zagrebu, Splitu, Osijeku se organizira i 24-satno crtanje stripa.

Ove godine je stripove crtalo sedamdeset ljudi, a za tih 24 sata, koliko maraton traje, nacrtano je više od tisuću stranica. U ovom trenutku ne treba zaboraviti ni internet koji je savršeno mjesto za nove stripove i direktni kontakt stripaša i čitatelja. Dakle, o stripu ćete čuti štošta, no, ako u Hrvatskoj na strip otpada desetina svih izdanih knjiga i ako postoji sedamdeset ljudi koji su spremni 24 sata crtati strip (bez nagrade ili natječaja!), onda mirno možemo ustvrditi da je strip u Hrvatskoj - apsolutno živ.