Izbori 2011

Hrvatski problem broj 1 tek na 10. mjestu Plana 21

Petak 02.Prosinac 2011.

Uz točku rad i radništvo veže se katastrofalan podatak: broj registriranih zaposlenih prvi je put pao ispod 1,4 milijuna. Po radnoj aktivnosti stanovništva starijeg od 15 godina Hrvatska je među najgorima u svijetu. Od 185 zemalja samo ih je 11 slabije od nas

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Prvi zadaci s kojima će se uhvatiti u koštac vlada vjerojatnog novog premijera Zorana Milanovića nisu najznačajniji problemi s kojima se suočavaju hrvatsko gospodarstvo i hrvatsko društvo. Najveći hrvatski gospodarski i socijalni problem je ekstremno niska stopa zaposlenosti, ali nakon što Kukuriku vlada preuzme vlast, prvi potezi sigurno neće biti aktiviranje neaktivnih hrvatskih ljudskih resursa. Tome je cijela serija razloga od kojih neki čak imaju i težinu. Do kraja ožujka vlada mora izraditi proračun kojim će pokušati steći povjerenje u domaćoj javnosti i pred svjetskom financijskom zajednicom, kojim će pokazati svoje kapacitete, izraziti stvarne namjere te pokušati izbjeći da val snižavanja kreditnog rejtinga zahvati i Hrvatsku. To su, naravno, tekući poslovi svake vlade. S obzirom na činjenicu da će, prema posljednjim spekulacijama, u vladu ući ipak iskusni političari (Opačić, Čačić, Mimica, Pusić, Komadina, Linić, tri Ostojića, Grčić, Bauk, itd.) te s obzirom na entuzijazam i ambiciju koji neskriveno probijaju iz izjava kandidata za premijera, prvi posao ima šanse da uspije. Dobra je okolnost činjenica da sljedeće godine ne dospijeva na naplatu nijedna državna obveznica. Ne sasvim nepovoljna je i činjenica da hrvatski BDP u posljednjih dva tromjesečja ne klizi nego barem stagnira, no mogućnost novog poniranja nije isključena. Iako nakon proračuna dolaze proljeće i ljeto, tek će onda zapravo trebati zasukati rukave. Prema svim vijestima iz svijeta, slijedi razdoblje visokih oscilacija na tržištima, iznenadnih zaokreta, i ozbiljne neizvjesnosti.

Iznenadna erupcija

Zasad ne izgleda da će se aktivnosti vlade reducirati na rješavanje pitanja koja dođu sama po sebi, da nema ambicije nametati vlastiti tempo. No, kojim će se redom i koji potezi povlačiti, nije lako ustanoviti. Ni iz Plana 21, ni iz izjava stranačkih prvaka. Ovdje nema mjesta za diskusiju kadrovskih promjena u administraciji, ali odluke u tom području, kakve god bile, zacijelo će snažno obilježiti atmosferu. Investicijski planovi kojima se maše pročitana su knjiga. Reforma javne uprave i druge strukturne reforme poslovi su za koje treba cijeli mandat, za neke i dva. Što će, dakle, osim tekućih i jako dugoročnih poslova raditi nova vlada? Na koji će još način stjecati povjerenje koje Milanović u kampanji toliko snažno ističe i priziva? Uz spomenuti problem zaposlenosti, ovdje ću kratko prodiskutirati još jedno pitanje: nelikvidnost, o kojem svi govore, a ističu ga i kandidat za premijera i potencijalni članovi nove vlade. Nisam siguran da je pristup adekvatan problemu. Kad je 2000. godine Ivica Račan postao premijer, nelikvidnost je zaista harala, no tad je imala drugačije karakteristike. Prije svega što se tiče iznosa. Iako je danas nelikvidnost nominalno veća, proporcionalno, kao udio u BDP-u, situacija je ipak bolja. Također, prije jedanaest godina glavni uzrok nelikvidnosti bio je javni sektor. Stvar je zato riješena jednostavno: država se zadužila i platila obaveze (i kome je trebala i kome nije, na žalost). Napokon, prije 11 godina nelikvidnost je eruptirala naglo. Danas je većina registriranih nenaplaćenih potraživanja starija od jedne godine, pa su ih vjerovnici, ako su živi, u svojim knjigama nekako pokrili (iako od njih nisu odustali). Sve u svemu, registar nelikvidnosti danas je registar gubitaka, a ključ problema je u katastrofalno neefikasnom pravosuđu, koje je urgentni hrvatski gospodarski problem, a o kojem se i u kampanji i u javnosti gotovo uopće ne govori. Pravosuđe se, na žalost, potpuno svelo na Državno odvjetništvo i borbu protiv korupcije. Ne otkloni li se taj propust, vlada Zorana Milanovića imat će velikih problema da u dobivanju snažne vjerodostojnost. Pitanje niske stope zaposlenosti, po kojoj se Hrvatska u svijetu beskrajno sramoti, ne dobiva, na žalost, tretman koji zaslužuje, ni u široj ni u političkoj javnosti. Vjerojatno zato što nitko ne zna kako bi se s time uhvatio u koštac. U utorak, 29. studenog, upravo na dan nekadašnje republike, Državni zavod za statistiku opet je objavio katastrofalan podatak - broj registriranih zaposlenih prvi je put pao ispod granice od 1,4 milijuna, na 1,391 milijuna. Onih koji rade bilo kako, kao registrirani ili neregistrirani (na crno), ima osamdesetak tisuća više, ali i taj se broj u samo godinu dana smanjio za strašnih pedeset tisuća i spustio ispod bijedne granice od milijun i pol ljudi. Prema radnoj aktivnosti stanovništva starijeg od 15 godina Hrvatska je među najgorima na svijetu. Od 185 zemalja o kojima je Svjetska banka 2009. godine prikupila koliko toliko usporedive podatke, od Hrvatske je bilo slabije samo 11 zemalja. Po tom pokazatelju Hrvatska na svjetskoj gospodarskoj ljestvici stoji lošije nego po bilo kojem pokazatelju koji naglašavaju poslodavci, odnosno Nacionalno vijeće za konkurentnost, a koji se nameću kao glavni hrvatski ekonomski problemi; niska učinkovitost javne uprave, porezno opterećenje, radno zakonodavstvo, korupcija. Iako Plan 21 Kukuriku koalicije podizanje stope zaposlenosti izrijekom proglašava prioritetom, riječ prioritet u dokumentu se spominje više od 15 puta. Prioritet je, među ostalim, “radikalno uklanjanje barijera za nova ulaganja”. Prioritet je također “usmjeriti javna ulaganja prema projektima u energetici, transportu i logistici” te “minimizirati utjecaj političkog klijentelizma i populizma na raspodjelu proračunskih sredstava”. Poljoprivreda je svrstana u “prioritetnu i stratešku gospodarsku granu”, “u urbanistička i imovinsko pravna rješenja uvest će se prioritetna procedura” i sl. Od 21 poglavlja Plana 21 “Rad i radništvo” dobili su redni broj 10. Prije se obrađuju regionalni razvitak, poljoprivreda, turizam, kultura, obrazovanje, znanost, zdravstvo... sve nesumnjivi prioriteti.

Kad radnici dođu na red

No, kada “rad i radništvo” i dođu na red, u prvom planu nije problem niske zaposlenosti, nego participacija, ravnopravnost, radno zakonodavstvo i slične teme. Čini se da se problem zapošljavanja potiskuje iz dva razloga. Prvi je vjerojatno to što nitko ni s minimalnom pouzdanošću ne zna kako povećati zaposlenost, ne samo u kratkom nego ni u dugom roku (ne računajući, naravno, instant rješenja i statističke varke). To je uostalom pitanje svih ekonomskih pitanja, i kad bi za njega bilo lakih rješenja, ostali problemi ne bi izazivali nervozu. Problem pada stope zaposlenosti zahvatio je cijeli zapadni svijet i vjerojatno je u uskoj vezi s promjenom strukture svjetskog gospodarstva. Plan 21 oslanja se na tradicionalni pristup; zaposlenost će se pokušati riješiti posredno, mehanizmima poticanja gospodarskog rasta te hvalevrijednim zakrpama kao što je cjeloživotno obrazovanje. Naravno, to je wishful thinking. Fenomen rasta bez zapošljavanja potresa Zapad duže od desetljeća, a u Hrvatskoj je u tom pogledu stanje još i gore (ustanovili su istraživači koji rade na projektu Dijagnostika rasta). No, to ne bi trebao biti razlog da zapošljavanje ne bude u fokusu. Dapače, to je razlog više da nova vlada sve svoje snage usmjeri upravo najteže rješivom pitanju. Drugi razlog zbog kojega se pitanje zapošljavanja ostavlja za kasnije jest činjenica da se u tom području ne može postići quick win – brzi vidljivi rezultat. Povjerenje kojem Zoran Milanović, razumljivo, tako snažno teži, može se steći kratkoročnim uspjesima. Pitanje je međutim kvalitete tog povjerenja ako će se kratkoročnim pobjedama i održavati.