Drago Buvač

I najcrnji scenariji raspada EU prelomit će se preko Balkana

fotografija

Tomislav Miletić / Pixsell
Četvrtak 05.Siječanj 2012.

U Hrvatskoj će osim ekonomskih rezova biti potrebne i velike promjene u ideologiji. Čitava generacija zatrovana je iskrivljenim stavovima o našoj povijesti i nekim događajima

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Za novinare je bio ekonomist, a za ekonomiste novinar. Za srpske unitariste bio je hrvatski nacionalist, a za njih jugonostalgičar. Dogmatski komunisti vidjeli su ga kao prozapadnog kapitalističkog tržišnog liberala. – I svatko je od njih imao pravo. Zaista, nisam čitav pripadao ni jednima ni drugima, jer sam želio biti samo promatrač – konstatira Drago Buvač u svojoj novoj knjizi “Treći krug - javna ispovijest o novinarskim tajnama”. Knjiga u izdanju Plejade obrađuje njegov novinarski put od početaka 1962. u Novom listu, preko mjesta dopisnika Vjesnika iz Moskve i Tanjuga iz Japana u sedamdesetima, do vrhunca njegove karijere u 80-ima s kolumnama “Ekonomski antibarbarus” i “Mjerenje SIV-ovih mjera” u Vjesniku i Danasu. Buvač je u freelancere otišao nakon što je Miroslav Kutle preuzeo Slobodnu Dalmaciju, što ga je zateklo na dopisničkom mjestu lista u Bruxellesu. Iz knjige se u WikiLeaks maniri može iščitati kako su neka donedavno važna imena novinarske branše zaradila svoje pozicije izdajom maspokovaca nakon 1971., kako su ga neki sadašnji novinski menadžeri i magnati svojedobno ostrašćeno napadali s pozicija “mladošuvarovaca” te kako su zbog politike pucala novinarska prijateljstva. Kao ekonomist Buvač ne strahuje zbog sadašnje globalne krize. Podsjeća na veliku naftnu krizu 70-ih, pa potom dužničku krizu 80-ih...Svaka kriza dođe do svog vrhunca, pa pukne, a svijet nađe rješenje kako dalje.

f: Zašto knjiga nosi naslov Treći krug?

Želio sam prikazati životni put novinara koji je prošao kroz razna razdoblja bivšeg socijalizma, rata i poslijeratnog razdoblja, a kao zgodna metafora mi se učinila jedna istočnjačka teorija kako se povijest obnavlja u krugovima. Moja generacija preživjela je Drugi svjetski rat i iz rata proizišlu autoritativnu vlast predsjednika Tita, oko kojega se okupila birokratska i vojna elita. Zatim su opet trebali stupiti na vlast bogataši, a sistem to nije dozvolio. Stvorila se anarhija, ušli smo u novi rat te su ponovno ratnici počeli krojiti društvo, stvorio se novi autarh i oko njega novo društvo ratnih profitera, a sad se nalazimo u trećem krugu, da vidimo kuda sve to vodi. Moj me životni put podučio da nema vječnih istina, da se u životu stvari ponavljaju. Marx je podsjetio da je Hegel negdje zapisao kako se veliki događaji i ličnosti u historiji ponavljaju dva puta, ali je dodao: prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa.

f: U svojim ste se poznatim kolumnama iz osamdesetih, u doba dogovorne ekonomije, iskristalizirali kao jedan od glavnih zagovornika tržišta. Gdje se danas globalno nalazimo s tržištem i sa samim kapitalizmom?

Kapitalizam je usavršio tržište, ali ga je istovremeno i degradirao kroz monopole i dominaciju pojedinih nacionalnih ekonomija koje drugima nameću pravila ponašanja. Današnji kapitalizam više nije klasični kapitalizam, to nije ni Lenjinov imperijalizam, mada ima i tih oznaka, on tehnološki ide u postindustrijsko društvo, ali za tim zaostaju društvene institucije i promjene. Danas živimo u vremenu tehnologije i informacijske revolucije, visoke produktivnosti i novih znanja, ali mnoge društvene institucije tome više ne odgovaraju. Sve zemlje su zapravo u preispitivanju, čak i uz klice samoupravljanja. Što se tiče onog našeg samoupravljanja, ja sam s time davno u temelju raščistio. Jugoslavija kao mala zemlja razvojno nije mogla biti neki nositelj samoupravljanja, niti rješavati vlastite probleme kroz samoupravljanje. Naročito zbog problema vlasništva. Ne možete živjeti kao oaza, kao Sjeverna Koreja, u svijetu koji se globalizirao preko kapitala. Kapital još ima svoju pozitivnu funkciju. Mnogi mudraci o tome sada stvaraju zanimljive teorije, međutim, za sada nema dobrih odgovora, niti ih može biti. Isto je i s demokracijom. Vidimo da demokracija, kao najbolji do sada pronađeni sistem, ne funkcionira. Stvaraju se novi pokreti, nevladine organizacije, otvaraju se informacije - vidite kakvu je samo WikiLeaks revoluciju napravio u informiranju o zatvorenim birokratskim sistemima. Dobar je primjer i Obama. Mi smo ga, čitav svijet, čekali kao novog velikog izbavitelja. S čim je on dočekan? Dočekan je s velikim dugovima financijskog sektora i rečeno mu je: ako to nećeš pokriti, nastat će kaos. I on je odustao od svojih demokratskih, pomalo ljevičarskih ideja. On je u službi financijskog kapitala. Što je danas kriza eura? Isto to. Nitko nema snage banke istjerati na tržište. Zakon tržišta nalaže svima da snose rizik za svoje odluke, a mi smo kod banaka socijalizirali rizik. Ako dobiju veliki profit, trpaju ga u džep, a ako imaju gubitak, onda ih mi moramo podmiriti jer drže sve konce u rukama i prijete da ćemo pretrpjeti štetu jer država garantira štednju.

f: Obama je shvaćan kao savršen čovjek koji je došao na poziciju najmoćnijeg čovjeka na svijetu i - ne može napraviti ništa. Kakvo je naravoučenje? Sistem drži sam sebe i nesalomljiv je?

Svaki takav veliki čovjek je ograničen vremenom i sistemom u kojem živi. Ja nisam nikada dijelio oduševljenje za idole. Suočen s bankarskim kapitalom, koji je zapravo u funkciji i unutrašnjeg privrednog razvoja i međunarodne dominacije, suočen s vojno-industrijskim kompleksom, ne treba se čuditi da Obama vodi ratove, jer on to ne može spriječiti. On može samo taktizirati, učiniti neki korak naprijed. Isto je i kod naših očekivanja od nove vlade. Nova vlast će biti ograničena unutrašnjim interesima. Kao prvo, ja nikada nisam saznao koja stranka zastupa koju klasu i zašto. Mi, na primjer, nemamo modernu konzervativnu stranku. HDZ to nije. Margaret Thatcher ili Ronald Reagan, koji su bili u modernim neokonzervativnim strankama, u vrijeme recesije vodili su politiku smanjivanja budžetskih deficita. Kod nas je, naprotiv, Šuker uvodio poreze, harač, a gospođa premijerka je okolo dijelila plaće i deficit je rastao - to je čista politika socijaldemokracije. S druge strane, imate socijaldemokratsku stranku koja će danas u velikoj mjeri biti ovisna o krupnom kapitalu. Nije onda ni čudo da su laburisti dobili puno glasova. Radničke klase nema više puno, a i ono malo što je ima je periferizirana. Koga zastupaju sindikati? Oni zastupaju administraciju, i to neefikasnu i skupu administraciju. I iz toga se može vidjeti koliko će biti teško voditi ekonomsku politiku i očekivati nekakvo čudo.

f: Imate li kakvih savjeta za novu vladu?

Model kojim oni žele riješiti recesiju je uglavnom ono što treba raditi. U vrijeme recesije - a ja sam se time dosta bavio osamdesetih godina - ne možete ići u velike kredite i na veliku emisiju novca, jer će vam se vratiti inflacija, a ako stišćete kreditnu politiku, sve veća vam je recesija. Dakle, treba oslobađati privredu od troškova poslovanja, smanjivati porez. Problem budžetskog deficita treba riješiti rezanjem administracije koja je kod nas velika, a čime oslobađate sredstva u privredi. Tako postižete ravnotežu jer za svoje novce oni stvaraju robe i usluge i onda nemate inflacioni pritisak kao što ga imate kad financirate jedan sterilni, neefikasni sektor. Jer, u biti, naša situacija je ono što smo nekada zvali stagflacija - znači imate i stagnaciju i inflaciju. Naša je inflacija sada skrivena u deficitu državnog proračuna i u zaduživanju. Kad bismo umjesto toga štampali tu količinu novca vidjeli biste da smo u hiperinflaciji. Nešto se može dobiti i kroz drukčiju monetarnu politiku. Guverener Rohatinski je ipak pokrivao državni deficit. Drugo je pitanje po meni problem kursa. Ne navijam za devalvaciju i slažem se da je potreban stabilan kurs, ali stabilan kurs koji će biti realan. Naš kurs nije realan, što se pokazuje u velikom trgovinskom deficitu.

f: Koji bi kurs bio i stabilan i realan?

U svakom slučaju bi ga trebalo za kunu korigirati. Predugo precijenjena valuta je štetila privredi. Međutim, mene, ovako sa strane, u vođenju ekonomske politike najviše smeta fetišiziranje. Sada se fetišiziraju investicije i rast. Nije sporno da nam trebaju i investicije i rast, ali pitanje je rast čega? Kroz monetarne stimulacije možemo postići stopu rasta od pet posto. Ja zastupam drugo: neka 50 posto privrede raste 5 posto, a 50 pada za 5 posto - imat ćete rast od nule, ali možda ćemo dobiti bolji temelj za oporavak. Isto je i s investicijama.

f:Koje bi to bile grane u koje treba investirati?

Svaki sektor je perspektivan ako koristi moderna sredstva proizvodnje, ima sposobni menadžment i marketing. Koja se poduzeća trebaju održati, mora odrediti tržište. Ključni zadatak vlade je da stvori uvjete ravnopravne konkurencije, jer ako netko loše posluje onda je to država. Sve naše afere su vezane s državom i javnim nabavama. Kad sam napustio Slobodnu Dalmaciju i radio kao freelancer objavio sam knjigu “Nacionaletatizam”. Tada je bilo jasno da smo mi u veličanju nacionalnosti stvarali državnu privredu, pod kompleksom “Sve za Hrvatsku”. Meni je Hrvoje Šošić predbacivao jer je on glasao za Tuđmanov model privatizacije po kojem su stvorena velika hrvatska poduzeća: hrvatska nafta, elektroprivreda, željeznice, vode, šume itd., ali sva su ta poduzeća manje više u deficitu jer je država po svojoj prirodi koruptivna. Nova koalicija se može osloboditi napasti korupcije time da ima jednu jaku vladu (kriza se ne može savladati bez jake vlade), ali koja će svojim znanjem i sposobnošću stvarati sistem za ravnopravnu konkurenciju u korist tržišta - prebacivati težište od države.

f: Vi ste se na prijelazu iz osamdesetih u devedesete zalagali za privatizaciju po sistemu vaučera.

Učinjena je jedna velika nepravda - ipak je taj društveni kapital bio vlasništvo svih nas koji jesmo radili i trebalo ga je podijeliti po sistemu vaučera, pa neka svatko sa svojim kapitalom ulaže gdje ga je volja. Vjerujem da bi se radnici, da su mogli utjecati na menadžment, pobrinuli da sve bude efikasnije, jer bi ljudi imali osjećaj da nešto posjeduju. Netko bi svoje jeftino prodao, ali sam bi si bio kriv. Ovako će se ta privatizacija vući i ostati kao jedno veliko društveno zlo. A najveće je bilo u tome što je prodajom društvenog vlasništva novac išao u državni budžet i na osnovi njega se onda izgradio model nacionaletatističke privrede.

f: Smatrali su vas velikim zagovornikom Ante Markovića. Šta sada s povijesne distance mislite o njegovu programu?

Što bi bilo kad bi bilo, nezahvalno je spekulirati. Ono što se dogodilo, moralo se dogoditi. Markovića uopće nisam poznavao dok nije postao premijer. Ja sam svoju ekonomsku filozofiju razvijao kroz svoje novinarstvo prije Markovića, a mi smo se jednostavno poklopili. I kad je došao na to mjesto ja sam čak u šali u jednom tekstu sastavio njegovu vladu. Nikog nije uzeo iz tog mog sastava, a uputio je čak i meni poziv da mu budem ministar - što nisam prihvatio. Markovićeva je politika bila suvremena, u pravcu tadašnjih ekonomskih doktrina o kršenju inflacije. To je bilo na liniji onoga kako se to u svijetu provodilo i drugdje. On je bio i moderan čovjek. Daleko od toga da je bio neki zatucani komunista, on je vidio zapravo neki novi socijalizam (a tako se to u onoj ideološkoj atmosferi moralo zvati), ali i mogućnosti da se na miran način razriješi situacija u Jugoslaviji. Bio je svjestan nacionalizama. Rekao je: “Ako ja ne uspijem, to će biti grozno. Ja sam iz Hercegovine i znam kako stvari izgledaju.” Računao je da bi se nacionalni problemi lakše riješili da njegov ekonomski program uspije, a jednoga dana ionako ćemo ući u Evropsku uniju. Međutim, mnogima je odgovaralo da njegov program ne uspije - i u Srbiji i u Sloveniji i kod nas, jer je osnovni cilj bio dobiti svoju nacionalnu državu. Je li se do tog cilja moglo doći i s nešto više strpljivosti? Marković je izgubio političku podršku. U novinarstvu se isto tražilo da se opredijelite. Da, ja jesam za Hrvatsku, ali ne za bilo kakvu Hrvatsku. Država sama po sebi ne može biti cilj, država nam treba služiti pri ispunjenju nekih drugih životnih ciljeva. U Hrvatskoj će, osim ekonomskih mjera i rezova, biti potrebne i velike promjene u ideologiji, obrazovnom sistemu, vođenju socijalne politike. Danas je jedna čitava generacija zatrovana idelogijom koja nije europska, koja ima potpuno iskrivljene stavove o našoj povijesti, kulturi i nekim događajima... Moja je namjera, kad sam pisao knjigu, bila i da pokušam razbiti te neke crnobijele šablone o bivšem sistemu i o sadašnjem sistemu. Ja nisam bio ni miljenik tog sistema, a niti neki veliki disident. Sada su svi odjednom postali žrtve. Koliko samo ima heroja te 1971... Ako ne bude promjene u ideologiji, ako uvijek na prvo mjesto stavite “Hrvatsku prije svega”, onda možete sve pravdati.

f: Kako tumačite da su se sada u euroskepticizmu ujedinili i krajnji ljevičari i desničari?

Ljevica i desnica tu pronalaze zajedničku točku, ekstremi se privlače. Šta je danas suverenitet ne znaju ni u Njemačkoj, niti u Francuskoj jer se moraju usuglašavati. Svijet vode multinacionalne kompanije i bankari. Ja sam još u seriji kolumni za Vjesnik koja je pod naslovom “Izgubljeni u Europi” išla 1986. godine obrazlagao kako trebamo tražiti svoje mjesto u Evropi. Mi ne možemo toliko dugo pričati da smo europska država, a sada kada su stvari privedene kraju reći: “to više ne važi”. Meni nije presudno kakva će biti sudbina eura. Nezavisno od toga što će se događati, mi ćemo dijeliti sudbinu Evrope. Kada bi se dogodio i neki najgori scenarij, on će se uvijek prelomiti i preko Balkana. Želio bih i da Srbija što prije uđe, jer ako se s tim bude odugovlačilo, možda će tamo nacionalisti odnijeti premoć i takvi se eventualno uključiti u neku buduću Putinovu zajednicu, a mi ćemo opet ovdje imati zid. Ali kad uđemo u EU moramo znati razgovarati, ne smijemo samo biti oni koji se ulizuju. Hajde da vidimo i kako će se neki naši poznati magnati u Evropi snaći. Preračunajte tečaj, pa vidite koliko im je bogatstvo. Jedino dobro što u tom euroskepticizmu vidim je to što su ljudi osjetljivi na primitivnu propagandu.

f: Bili ste hrvatski veleposlanik u Japanu o čemu ste 2006. objavili knjigu “U službi japanskog cara”. Zašto ste napisali tu knjigu koja je bila napadana zbog odavanja diplomatskih tajni?

Bilo bi nedopustivo da ja kao novinar, nikakvim ugovorom više vezan uz Ministarstvo, ne napišem tu knjigu kako bih razbio taj fetiš o hrvatskoj diplomaciji i pokazao da je ona vođena sitnim interesima. Nisu bile sporne činjenice, ali svi mediji su pravu javnosti na informiranje pretpostavili zaštitu državne administracije. Nakon što sam napisao tu knjigu, namjerno više nisam imao nikakvih kontakata s hrvatskom diplomacijom. Možda su se u međuvremenu stvari popravile, ali prema mojim tadašnjim saznanjima našu diplomaciju treba temeljito reorganizirati. Ne može se promijeniti samo ministar i prva garnitura jer je iza nje naslijeđena problematična struktura. Njih 20 do 30 posto treba maknuti i to je po meni pravi razlog zašto se u diplomaciji moraju čuvati tajne.

Nije bilo niti će biti zlatnog doba novinarstva

f: Je li u Hrvatskoj ikada postojalo neko zlatno doba novinarstva?

Zlatno doba nije nikad postojalo i neće nikad postojati. Naša je profesija trenutačno na vrlo lošem glasu, ali nije samo ona. Isto se može reći, recimo, i za liječnike, profesore, druga zanimanja. Ja se time ne bih opterećivao. Svako razdoblje ima svoje specifičnosti u kojima morate osigurati svoje novinarsko dostojanstvo i profesionalnu etiku. Znanje stvara najveću hrabrost, a takvih koji znaju naći će se u svakoj generaciji. Za to postoji osnovna potrošačka baza - postoje čitatelji koji traže ozbiljne novine i medije.