Nik Powell

I u doba interneta za glazbu i film ključni su talent i originalnost

fotografija

Davor Višnjić/Pixsell
Petak 28.Listopad 2011.

Suosnivač Virgina s Richardom Bransonom, koji je lansirao Sex Pistolse i producirao Plačljivu igru, govori o počecima medijskog biznisa i izazovima današnjice

Izdanje

Broj 7, 28.10.2011

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Sastanak Upravnog odbora Europske filmske akademije doveo je proteklog vikenda u Zagreb uspješnog britanskog poduzetnika Nika Powella čija je biografija doista fascinanatna. Početkom sedamdesetih godina zajedno s legendarnim Richardom Bransonom osnovao je diskografsku kuću Virgin, potom producirao filmove Neila Jordana “Plačljiva igra”, “Mona Lisa” i duge, a danas je na čelu britanske Nacionalne filmske škole. Čovjek koji ima jako puno za reći ne samo o svijetu filma i glazbe, nego o biznisu i prilagođavanju novonastalim okolnostima uopće. – Volimo se seliti po Europi, na taj način Upravni odbor održava kontakte s filmašima iz raznih dijelova Europe, radije nego da se uvijek nalazimo u Londonu, Parizu, Berlinu... –- objašnjava Nik Powell zašto je odbor odlučio održati svoj sastanak u Zagrebu, a iskazujući pritom dosta optimistične vizije u povodu promjenama u našem filmu: - Svjesni smo toga da je trenutačno stanje s hrvatskom kinematografijom najbolje u posljednjih deset godina, u smislu infrastrukture i određenih promjena, imate dobro vodstvo HAVC-a, dobru koordinaciju između producentske i redateljske udruge, vrlo dobar novi zakon... Sada još preostaje vidjeti kako će to funkcionirati u stvarnosti, ali startna pozicija doista se u ovom trenutku čini dobrom.

f: Koje su bile teme zagrebačkog sastanka europske akademije?
Uglavnom smo razgovarali o europskim filmskim nagradama koje će biti dodijeljene u Berlinu, u prosincu, razgovaramo o nominacijama, o koncepciji showa dodjele, prezenterima, povezivanju s novim tehnologijama i društvenim mrežama, o ekonomskim okolnostima koje vladaju u Europi trenutačno... To su glavne teme. Ovo je godina vrlo dobrih filmova u europskoj kinematografiji. Veliki broj značajnih europskih filmaša pojavio se ove godine s novim filmovima: Nanni Moretti, Pedro Almodóvar, braća Dardenne, Aki Kaurismaki, mogao bih još nabrajati. Svi su oni u razmatranju za nagrade. To je vrlo jaka godina.

f: Kako u Akademiji gledate na stanje europskog filma, osobito u odnosu na predominantni hollywoodski film? Europska kinematografija se osamdeset posto, ili više, sastoji od nezavisnih produkcija. To je potpuno drukčija produkcija od hollywoodske produkcije koju nazivamo industrijskom, koja distribuira filmove od očito širokog zanimanja po cijelom svijetu. Europa definitivno nema infrastrukturu kojom bi se tome oduprijela. S druge strane, europski je film, gledano umjetnički i kritičarski, još uvijek među najboljima u svijetu. To su provokativni filmovi, pogledajte samo filmove Larsa Von Triera, Akija Kaurismakija, Almodóvara, i tu se nemamo čega sramiti. No, u Europi je uvijek postojala dihotomija između popularnih filmova, osobito komedija koje su ostajale unutar granica pojedinih zemalja, i artfilmova koji putuju po festivalima i po svijetu, ali ih vidi jako malo publike. Europsku će filmsku industriju biti potrebno prilagoditi tom stanju i pripremiti je za borbu s enormnim količinama novca koje u film ulaže Hollywood, a hoće li se u tome uspjeti u budućnosti – iskreno, ne znamo.

f: Film je vaša druga karijera. Zajedno sa slavnim poduzetnikom Richardom Bransonom osnovali ste diskografsku kuću Virgin Records, zapravo uzdigli je od običnog malog dućana s pločama... Zapravo, startali smo u vašem biznisu, u novinarstvu. Izdavali smo glazbeni magazin koji smo slali poštom i kada smo se našli u situaciji da, zbog jednog štrajka pošte, ne možemo dostavljati naš magazin, odlučili smo otvoriti svoj dućan u Oxford Streetu. Otvorili smo i nekoliko studija za snimanje ploča, u okolici Londona, i u tim je studijima momak zvan Mike Oldfield radio neke demo snimke, izvan onoga što je u to vrijeme radio s bendom. Rekli smo mu da je to što radi zanimljivo i neka, kada nađe vremena u stankama rada benda, to snimi. I tako je nastao njegov prvijenac “Tubular Bells” čija je tema bila korištena u filmu “Egzorcist” i ploča je postala veliki hit. Mi smo u to vrijeme već imali dosta dućana, ali bio je to krucijalni trenutak za dizanje diskografske kuće. Najveći je problem bio što smo krenuli kao hipi tvrtka, a hipi pokret je u to vrijeme već gubio snagu. Tako smo krenuli u potragu za rock’n’roll bandom, a u to je vrijeme upravo kretao punk.

f: Tako dolazimo do drugog krucijalnog trenutka Virgina, kontroverznog potpisivanja ugovora sa Sex Pistolsima za legendarni album “Never Mind The Bollocks”... Imali smo sreću da iz trećeg pokušaja potpišemo s njima, nakon što su ih odbili EMI i još jedna diskografska kuća.

f: Bili ste osobno na tom potpisivanju?
Jesam... Imali su iznimno spretnog menadžera Malcolma McLarena i to je doista bio kao pucanj u ruku. Nakon toga potpisali smo Phila Collinsa, Culture Club, tako da su se naše diskografske 38 Europski su filmovi još uvijek među najboljima i najprovokativnijima, ali nemamo strategiju kojom bi se oduprli hollywoodskoj dominaciji operacije znatno proširile.

f: Koje li ironije da su Pistolsi potpisali s hipitvrtkom, dok su se istodobno gradili imidž na geslu “nikada ne vjeruj hipiju”.
Ha, ha, točno... Bio je to tipični Malcolm Mc- Laren. Kad god su ljudi očekivali od njega da napravi nešto, on je napravio nešto potpuno suprotno. Mislim da je za njega potpisivanje s hipijevskom diskografskom kućom i nekim bradatim tipovima bio dio iznenađivanja ljudi. Povijest pop glazbe puna je takvih promotivnih akcija koje mi nazivamo zabavnjaštvu. To je oduvijek uključivalo, od Sinatre do Lady Gage, kombinaciju provokacije i glazbe. Za uspjeh su uvijek bile potrebne tri stvari: pjesme, one su broj jedan, potom originalan, svjež glazbeni stil i promocija koja je potrebna da bi vas ljudi vidjeli. Malcolm McLaren imamo je smisla za promoviranje i skandaliziranje, za objednjivanaje raznih segmenata show-businessa, ali je istodobno bio i vrlo kreativna osoba. Dakle, bio je majstor kombiniranja, ali u njegovu kombiniranju, kada govorimo o Sex Pistolsima, nije bilo ništa zajedničkoga s okupljanjima boy bendova i sličnima. To što je on radio bilo je puno zanimljivije i vrednije.

f: Počeli ste se povlačiti iz diskografije puno prije nego što je ona počela propadati, zapravo u vrijeme kada je bila na jednom od svojih vrhunaca. Kako se to dogodilo?
S Bransonom ste i dalje bili u dobrim odnosima? Još uvijek smo odlični prijatelji, nedavno sam bio na odmoru s njim. Mi smo prijatelji od četvrte godine... Želio sam pokrenuti neki svoj posao, s nekim novim medijem. U to je vrijeme video, VHS, bio novi medij i činilo mi se da je film u to vrijeme vrlo zanimljiva nova tehnologija. Sve se mijenjalo, dolazili su također i sateliti, sve to puno prije interneta. Kupio sam satelitske tanjure u Britaniji koji su bili veličine ove sobe (lobi hotela Dubrovnik – op. a) i mislim da je tada Richard naučio od mene više nego ikada u životu. Želio sam krenuti sam, ali nisam nego s partnerom, mladićem Stephenom Wooleyjem osnovao tvrtku Palace Productions. Stephen je vodio kina u Londonu u kojima smo imali financijski interes i u tim smo kinima napravili program kakav dotada u Londonu nije postojao; imali smo filmove Johna Watersa, puno neovisnih filmova iz svijeta. No, primarno smo se opredijelili za tadašnju novu tehnologiju, VHS i otuda smo došli do financiranja filmova. Filmovi su mi bili zanimljiviji jer su bili trodimenzionalni, dok je glazba dvodimenzionalna.

f: Kako to mislite?
Glazbu primate kroz uši, a film ima i treću dimenziju. Osim što ih gledate i slušate imaju i priču. Doduše, i neke pjesme imaju priču, ali ne sve. Osjetio sam da će se filmska industrija zbog noviteta dosta mijenjati. Film je fantastična umjetnička i zabavljačka forma, i zaključio sam da će to biti uzbudljiv teritorij, osobito jer je britanski i irski film počeo prolaziti kroz neku vrst ponovnog rođenja. Osamdesete su bile zbilja dobro razdoblje za bavljenje filmom, s puno dobrih novih redatelja: Neil Jordan, Jim Sheridan...

f: Kako ste započeli suradnju s Neilom Jordanom? S njim ste praktički radili od početka i producirali producirali nekoliko njegovih značajnih filmova, uključujući debi “U društvu vukova“ (1984.), “Mona Lisa” (1986.) i “Plačljiva igra” (1992.). On je snimio mali televizijski film “Anđeo“ (1982.), vidjeli smo ga i krenuli smo se naći s njime da bismo otkupili prava za video, što smo i učinili. Kako su moj partner Stephen i Neil bili dosta bliski, tako smo, prije nego što smo toga bili i svjesni, već producirali njegov sljedeći film “U društvu vukova“, njegov prvi kino film. f: Kako gledate današnje prednosti za nove generacije poduzetnika koji se žele baviti industrijom filma i glazbe. Internet je osobito uništio diskografe... Danas postoje dvije velike prednosti koje treba iskoristiti. Prva je brzi broadband koji omogućava fantastičnu kvalitetu slike u realnom vremenu. Broadband je već gotovo promijenio svijet koliko originalni internet. S druge strane, produkcijske strane, imate visokokvalitetnu tehnologiju koja je, kako uvijek kažem, „gotovo dobra kao 35-milimetarska kamera. Imate fantastične kamere, ali su i kamere slabije kvalitete još uvijek jako dobre za bavljenje filmom i televizijom. To su stvari koje se mijenjaju i koje su prednosti današnjice, ali pričanje priča, zabava, neke fundamentalne stvari filmske i glazbene industrije ostaju iste. Mijenjaju se stvari, načini rada, ali temeljni obrasci koji se tiču toga na koje ćete načine iznenaditi i privući ljude – biti talentiran, zanimljiv, originalan, svjež – to ostaje isto. Samo se alati mijenjaju. Prije dvadeset godina niste imali internet na kojem s lakoćom možete promovirati, niste imali ni društvene mreže, ali sistemi rada ostaju manje, više isti.

f: Osim što je internet pojeo veliki dio zarade. Kako biste se nosili s tim problemom da danas krećete s diskografskom ili filmskom industrijom?
Možda se danas zarađuje manje novca, ok. Ali nema u tome ništa loše, to je zadanost koju treba prihvatiti. Ako novac koji zarađujete nije puno veći od novca koji ulažete, to znači tek da će pop zvijezde biti manje bogate. Koji je to problem!? Ako su sedamdesetih ili osamdesetih zarađivali od diskografije po deset, pedeset milijuna, sada zarađuju manje. To je tako. Ali još uvijek zarađuju dovoljno od live nastupa, nalaze druge načine zarade. Isto je s filmom. Ako je manje kina nego nekada, onda manje zarađujete. Nitko nije kriv za to, to je naprosto tako i tome se treba prilagoditi. Problem je naravno s copyrightom u vrijeme piratizacije, ali onda ne možete kukati nego prilagoditi ta pitanja modernom dobu. Mislim da će se aktivnosti na područjima filma i glazbe nastaviti jednakim intenzitetom, bez obzira na sve promjene uvjeta; ako osjećate da možete vratiti stotinu milijuna u film, onda ćete ih i uložiti, ako ne, onda ćete uložiti manje. Naprosto se morate prilagoditi svijetu oko sebe i držati “evergrin” principa.