Politika

Idite na more i ovaj put dođite pripremljeni za posao

Četvrtak 19.Srpanj 2012.

Milanović je nedavno na engleskom poručio da ga vode ciljevi, a ne ankete. Nastavi li ovako i nakon odmora neće biti ni “goals” ni “polls

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Ako su svoju 'normalnost' potrošili za sedam mjeseci, teško da će im deset dana biti dovoljno za oporavak, ali šef ne da više. Premijer Milanović je svojim ministrima odredio 10 dana odmora, uz obrazloženje da mu za nastavak posla trebaju normalni ljudi, a s takvima će i narodu valjda biti lakše. Osam godina su imali za pripremu dolaska na vlast, očekivalo se da će doći pripremljeniji, ali i to je Milanović objasnio rečenicom da “najbolji dolaze nepripremljeni”. A očito i najboljima i najnepripremljenijima pucaju živci nakon sedam mjeseci neprekidne utrke s vremenom, rejtingom, nezadovoljstvom sindikata i tihim režanjem građana pa je red da se odmore. Sada mogu sa zavišću gledati saborske zastupnike i sjećati se svojih opozicijskih dana. Dva mjeseca godišnjeg, plaća ide i nikoga nije briga ni gdje su ni što rade. A premijer, prvi potpredsjednik i ministri, prije nego se raziđu od Brijuna i Sovinjaka u Istri preko Krka i Makarske do Splita i Dubrovnika, moraju itekako razmisliti kako najbolje utrošiti “siću” od deset dana. Svaki savjetnik za život, ili Milanoviću draži, “life coach”, bi im propisao duboko poniranje u sebe, analizu vlastitih grešaka u proteklom periodu i samootrežnjenje, jer je to nužno da bi se moglo krenuti dalje. Za Milanovića bi najbolje bilo da otkaže strane novine i počne čitati domaće, koliko god ih prezirao, možda bi vidio zašto je percepcija njega i Vlade mu takva kakva jest. Posebno bi mu trebalo propisati razgovor s tzv. običnim ljudima, dva puta dnevno, i to isključivo na hrvatskom jeziku. Čačiću bi trebalo zabraniti konzumiranje domaćih medija, propisati duboku meditaciju, kupiti stolni zen vrtić s malim grabljicama, narediti konzultacije s Linićem koji je nekim čudom otkrio kako se postaje hrvatski Dalaj Lama i strogo zabraniti susrete s bilo kakvim ljudima, običnim i neobičnim. Linić je svoj zadatak djelomično obavio i možda bi bilo najbolje da otplovi na pučinu i smisli kako da Čačiću za jesen pribavi dvije milijarde koje mu je obećao od prodaje Croatia osiguranja i HPB-a. Što dalje od obale to bolje po Linića. Susret s nervoznim građanima, kojima je već uzeo, a prijeti uzimati i dalje, mogao bi ga koštati, ako ne glave, a ono sigurno živaca, i to nikako nije dobro. Uz jednoga koji ignorira javnost i drugoga koji na nju viče, još jedan kratkog fitilja bio bi doista previše. Ostali ministri su već shvatili da su manje važni, pa time i njihov odmor može biti manje zahtjevan, iako nema razloga da budu sobom zadovoljni. Svi zajedno bi mogli razmisliti zašto je rejting Vlade tako nizak, zašto njihovi potezi ne izazivaju nimalo povjerenja i što su sami učinili da tome pridonesu. Osnovna zamjerka Vladi nije to što još nema neke velebne rezultate kojima bi se mogla pohvaliti, već što nije uspjela sačuvati vjeru građana da oni to doista mogu i znaju. Svojim konkretnim potezima mnoge su užasnuli, većini se zamjerili, izgubili povjerenje svih, a svojim porukama pokazali kako malo znaju o politici i komunikaciji s narodom.

Cijeli sustav stoji, a oni se bave stvarima koje su posve efemerne. Nisu ni kod sebe u ministarstvima pročistili situaciju, pravilnici se ne donose, rješenja, na temelju kojih se potpisuju poslovi, nema, dio sustava paralizirano čeka da mu se kaže što da radi, a u međuvremenu na kladionici ulažu na opcije: vlada odlazi do kraja godine ili tek sljedeće godine. Interna komunikacija jedva da postoji, ministri su se okružili svojim “revolving door” suradnicima, dovedenima na ugovore u trajanju mandata ministara, i samim tim opstrukcija u ministarstvima. Komunikacija s narodom također ne valja. Pola mandata je premijer potrošio da objasni finese Čačićeva karaktera, a tek je jedna rečenica bila dovoljna da obračuna sa sindikatima. “Neka prespavaju i neka potpišu”, poručio im je, i ponovo pustio Mrsića na njih. Kadrovske promašaje komentirali su sa: “Shit happens!”, a gašenje radnih mjesta i umiranje radnika slijeganjem ramena, što je isto to, samo neverbalno. Kada su dolazili obećavali su optimizam, kojeg je u krizi i tako teško p(r)obuditi i potrebna je iznimna vještina i zdrava doza političke demagogije da bi ga se proizvelo, a onda su potrošili sedam mjeseci da zatru i najmanju iskru vjere u bolje sutra s njima. Linićeva objava izvanrednog stanja i najave još gore sljedeće godine, nakon što su se barem u početku trudili uvjeriti ljude da će 2013. možda progledati, samo je još jedan dokaz da nemaju pojma kako voditi narod kada je država i gospodarstvo u potpunoj krizi. Možda je Linić namjeravao zaplašiti ljude, kako bi pokornije i bespogovornije pristajali na daljnja rezanja, ali proizveo je kontraefekt. Normalno je da se ljudi upitaju kakva je onda razlika je li na čelu države Kukuriku ili HDZ, kad je i s jednima i s drugima užasno. Jedni kradu, drugi su nesposobni, a za građane nikoga nije briga. Čemu birati i izlaziti na izbore, kada očito nitko iz politike ne zna kako stvarno izaći iz krize?

Narodu je, naime, posve svejedno tko ga dere, razliku pravi samo u slučaju da mu neka vlast donese nešto dobro. Ili da joj bar vjeruje da će s vremenom nešto dobro napraviti. Josipovićevo uporno i sve češće ponavljanje da se moraju trgnuti i početi donositi odluke pokazuje da im i sklon predsjednik države vidi da ovim tempom nema šanse da se postignu bilo kakvi rezultati. I on bi sad tražio prečice do bilo kakvih uspjeha, jer zna da će se na jesen podvlačiti crta i da vlast kod građana sve slabije kotira. Ova Vlada, očekivana kao moderna, dorasla situaciji i otvorena prema građanima, uspjela je u sedam mjeseci zaraditi opomenu čak i od Hrvatskog novinarskog društva, jer su se novinari pobunili zbog selektivnog dijeljenja informacija povlaštenima, nemogućnosti da na redovitim konferencijama za novinare dobiju odgovore na pitanja u interesu javnosti. Pokazalo se da 140 znakova na twitter poruci i objave na Facebooku nisu dovoljne i da fascinacija Vlade društvenim mrežama nije fascinirala građane, koji ipak očekuju od onih koji su izabrale da pokažu prema njima ne samo poštovanje već i odgovornost, transparentnost pa čak i poniznost. Svi mogući savjetnici za medije i PR, koje je Vlada angažirala, očito joj ne znaju ili ne mogu objasniti što je važno za dobru percepciju vlasti i koliko upravo o percepciji ovisi njezin rejting. Jesen je krajnji rok da se premijer i ministri zbroje, da se nakon godišnjeg odmora pobrinu da pokrenu stvari u svojim ministarstvima, da prestanu istupati kao rakova djeca, da u radu konačno pokažu neku efikasnost, a prema narodu razumijevanje. Da se od autistične Vlade, sastavljene od grupe pojedinaca, pretvore u tim koji radi u korist naroda. Milanović je nedavno, braneći Čačića, građanima na engleskom isporučio parolu da ga vode ciljevi, a ne rezultati u anketama (lead by goals, not by polls). Njemu možda zgodna doskočica, ali nastave li ovako i nakon godišnjih odmora neće biti ni “goals” ni “polls”.