CD: Feist - “Metals”

Ipak znatno više od podloge za šoping

Petak 21.Listopad 2011.

S vremena na vrijeme Feist zvuči pomalo suzdržano, kao u najavnom singlu „How Come You Never Go There“, ali češće šarmantno i sasvim neodoljivo

Izdanje

Broj 6, 21.10.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Iako dolazi iz prilično alternativnog okruženja – bivša je članica art-rock kolektiva Broken Social Scene, a dugo je nastupala zajedno s prvakinjom electroclasha, Peaches – kanadska kantautorica Leslie Feist radi glazbu koja se doista svakome može svidjeti. Njene inteligentne, napola prpošne, a napola melankolične melodije u kombinaciji sa suptilnim, ali nikad sterilnim instrumentalnim podlogama, na prošlom su albumu „The Reminder“ (2007.) zvučale kao stvorene za marketinške kampanje, pa je nekoliko njih prodala u te svrhe i zauzvrat stekla brdo novih fanova. Ovaj put je unaprijed najavila da nijednu od novih stvari neće licencirati za reklame, a snimila ih je – njih dvanaest, okupljene na albumu „Metals“ – tijekom jednoipolgodišnjeg odmora od velikih pozornica i javnosti. Međutim, ta novonastala nelagoda zbog vlastite komercijalne uloge nije rezultirala nikakvim radikalnim stilskim odmakom. Na svu sreću. U redu, ugođaj je primjetno tugaljiviji, a dinamički raspon nešto širi, pa su glasniji dijelovi možda malo nametljiviji nego ranije, a oni tihi na samoj granici da se pretvore u “tapetu” – ali i dalje su to pjesme koje ćete, a da to možda ni ne znate, preslušavati tijekom šopinga na mjestima mrvicu sofisticiranijima od Konzuma. No, ako „Metalima“ želite posvetiti više pozornosti, bit ćete nagrađeni otkrivanjem u najmanju ruku intrigantnog intimnog mikrosvijeta. S vremena na vrijeme Feist zvuči pomalo suzdržano, kao u najavnom singlu „How Come You Never Go There“, ali češće šarmantno i sasvim neodoljivo, kao u „The Circle Married the Line“ ili „Cicadas and Gulls“. Većinu albuma, međutim, jednostavno zvuči zrelo, samouvjereno i cool.