Pisanje uz vjetar

Istina je da smo sami krivi za sve što nam se događa

Četvrtak 03.Svibanj 2012.

Informacija mora prestati biti tretirana kao roba, “prijatelje” redakcija treba vratiti u obavještajno podzemlje, treba odgajati autore, a ne štancati hodajuće diktafone...

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Kada sam ušao u bolničku sobu sve uokolo odisalo je grčevitim pokušajima održavanja života. Aparati koji su se prijeteći nadvili nad krevetom, otkucavali su svoj električni ritam i te impulse slali tijelu, žice što su se uvijale i čije prenapregnuto siktanje gotovo da se moglo čuti, u još su podređeniji položaj stavljali lice, bezizražajno i smežurano, negdje tamo, na gornjem rubu kreveta. Nisam bio siguran je li glava do pola utonula u jastuk ili je samo gornja polovica od nje samo i ostala, uglavnom sve je vuklo k tome da se tijelo koje leži u ovom krevetu u najdoslovnijem smislu pokušava održati na površini, u tom vrtlogu bjelila što je kovitlao kroz cijelu sobu i sužavao se u svom ljevkastom i predvidljivom kraju.

Neizvjesnost izvjesnosti ogledala se isključivo u trajanju i bilo bi pretenciozno tada ustvrditi da je mom gotovo prijatelju, novinaru starije generacije, uopće ostalo još vremena. Životna ironija ponekad je nesmiljena do te mjere da život koji se cijelo svoje trajanje tukao s rokovima, stizao ih i gubio, na kraju je u tom vremenskom diskursu postao potpuno obesmislen. U jednom kratkom odsjaju hlapeće energije lice kao da je pokušalo napraviti osmijeh, za milimetar se podići iznad nabujalog jastuka i stvoriti privid komunikacije. Ruka mu je slijedila pokušaj, ali su nju pak plastične cijevi zauzlale u nerazmrsivi čvor i tako je već sam pozdrav ostao u ipak predvidljivoj pat poziciji u kojoj je bolesnik pokušao pretrčati uobičajnu nelagodu nakon što onaj tko dolazi u posjetu zatvori sobna vrata. Uspio je dlanom nekoliko puta tapnuti po rubu kreveta i tako me pozvao da sjednem.

Nekako sam se sparkirao uz sami rub. – Nisi mislio da je ovako – prošaptao je pitanje bez upitnika i očima zaokružio sve ono što se nalazilo oko nas. Šutio sam. – Ni ja nisam mislio. Tko bi lud zamišljao ovakav kraj – rekao je, a ja sam pokušao izreći banalnu frazu, znate već, “ajde, ajde kakav kraj,vidimo se vani, kad ozdraviš”, samo nije imalo smisla. – Što ima u novinama? Da i mogu listati – napeo je plastiku – nisam siguran da bih mogao čitati. Pitam sestre, one mi kažu da nema ništa – rekao je i onda potpuno nemoćno, bez i najmanjeg šuma, prevalio glavu na svoje desno rame. Panično sam pozvonio, utrčala je sestra. – Iscrpljen je, spava. Možda bi bilo bolje... – izlazila je i diskretno meni predložila da učinim isto. Moj je stariji kolega nakon nekoliko dana umro, njegova sudbina nije mogla biti drukčija, bez obzira na činjenicu što je bio novinar. Njegove priče o tome kako su se dobri tekstovi mogli pisati jedino na “Unisovim” mašinama, jer kao, samo mehanika unosi potrebnu toplinu osobnosti kroz grubost i zamašćenost otiska, dok binarnost depersonalizira pojednostavljenjem što vodi u banalnost, dakle te generacijski antitehnološke priče za mene nisu nikad bile šarmantan huk prošlih vremena, nego čisto zanovijetanje. Bio je i jedan od onih koji je volio pomoći, s mjerom i interesom, ali je isto tako svoje mentorstvo, gotovo do koautorstva, posebno volio isticati u slučajevima kada bi netko od mlađih kolega napravio dobar posao.

Naviknut na komitet brzo se privikao i na pluralizam centara moći, sposobnost preživljavanja u pisanju u kojem se od konkretnog bježi k uopćavanju pokazala se primjenjivom u svim uvjetima pa je sloboda govora nastavila biti tek suspenzivnom kategorijom ostavljenoj na brizi vlastitoj savjesti. Ja sam tako jednom, gotovo strukovno i pomalo kurtoazno, ušao u ovu sobu gdje se drobio jedan život i nakon toliko vremena čini mi se da na simboličnoj razini još uvijek stojim tamo, u središtu upijajućeg vrtloga u kojem se beskonačno ponavlja glas medicinske sestre i ono lakonski bogohulno “Nema ništa”. Ponekad mi se učini, nakon toliko godina, da u onom krevetu u kojeg sam prestravljeno zurio, i dalje leži moj stariji kolega, kao personifikacija cijele novinarske struke koja je pomalo na aparatima, a pomalo na eksperimentalnim lijekovima, kojoj se kroz različite cijevi neprirodno pokušava upuhati život i koja tek tu i tamo, pod teretom minulih godina i vlastite paraliziranosti, uspijeva izreći nešto suvislo. I ja bih joj najradije rekao onu istu frazu “bit će sve u redu, samo da izađeš iz ovog kreveta i da se skineš s aparata”, ali bojim se da bi odzvanjala šupljije nego isprazna utjeha neizlječivom bolesniku. Smrt kolege je na simboličnoj razini mogla biti poistovjećena s terminalnim stanjem cijele struke danas.

Razlika je u tome što njegova sudbina nije bila u njegovim, dakle novinarevim rukama, ali sudbina novinarstva danas u Hrvatskoj, na žalost (gorko, zar ne), upravo je u rukama novinara. I to iz vrlo jednostavnog razloga; sami smo se i doveli do ovoga. Nikoga, ali baš nikoga ne možemo kriviti za potpunu stratešku insuficijenciju, za apsolutnu taktičku nekonzistentnost i za nepresušnu beskičmenu podatnost. Definiciju novinara kao društvenopolitičkog radnika s pravom smo proglasili nakaradnom, ali samo brže-bolje postali golom transmisijom lažnih veličina, opskurnih tipova koji su se uživili u igre moći i voljeli se smatrati gospodarima sudbina. Mi smo stvorili Tuđmane, Šuške, Sanadere, Kosorice, Milanoviće, Mamiće, Todoriće, Bajiće, Rajiće, Biliće, Blaževiće, mi smo proizvodili toteme da bismo u bijegu od izazova slobode, a sve pod skutima gospodara, imali opravdanje za vlastitu neodlučnost, te narodu dali imperativ padanja na koljena.

Mi smo proizvodili moralne veličine iz moralnih nakaza, nacionalne heroje iz domaćih izdajica, društveno bogatstvo iz opljačkanog plijena. Ponešto u dobroj vjeri i neznanju, ponešto u banalnom interesnom kupi me-prodaj me odnosu, ponešto u grozničavom traženju odgovora na biblijsku zagonetku “što donosi veću tiražu i gledanost?”, istinu kao oružje i kao paradigmu naše snage i vjerodostojnosti, upregli smo u stvaranje vlastite istine i privida, koncelebrirane crne mise u autonovinarskom tedeumu. Umjesto da čitatelja kontinuirano upoznajemo s istinom, mi smo ga agresivno počeli uvjeravati da mi najbolje znademo što je istina, da je njegova procjena u najmanju ruku dvojbena i neka nas pusti da radimo ne za njega, nego na njemu. Rizik igre s vlastitom vjerodostojnošću čitatelj nije honorirao. Pritisnut nakaradom egzistencijalne stvarnosti nije se dao impresionirati sve gromoglasnijim jurišom u senzacionalizam, nije pao u nesvijest kada smo dojučerašnje bogove počeli tražiti u Remetincu, jer je znao da smo zakasnili. Nije se prilagodio svim tim okolnostima, nego je odustajao. I u toj kataklizmičnoj situaciji izmicanja oslonca i idejnog, usudio bih se reći i paničnog galopa pokušaja i promašaja, kada novinarska struka struže po muljevitom dnu neizvjesnosti vlastite sudbine, iz dana u dan naša publika upućuje nam jasne impulse da treba i želi novinarstvo kao pravo na vlastiti izbor i na formiranje vlastitog stava.

Eco je napisao kako u svaku izdavačku kuću dolaze pametni i budale, te da je posao glavnog urednika da na prvi pogled razlikuje jedne od drugih. Ja bih dodao da osim te razlikovne komponente ljudi koji se ozbiljno, iskreno i strastveno predaju ovom poslu trebaju zlim budalama i onemogućiti ulazak u struku. Za početak treba mijenjati definiciju i devalvaciju da je informacija roba, a ne priča, treba eutanazirati raznorazne “prijatelje” redakcija i poslati ih tamo i gdje pripadaju; u opskurno obavještajno podzemlje, treba direktivu zamijeniti kreacijom, treba ponovno odgajati autore, a ne štancati hodajuće diktafone. Legitimno pravo politike je da pokuša novinarstvo staviti pod svoju šapu. Apsolutna obaveza novinarstva je da to ne dozvoli ni pod koju cijenu. Snaga stava prema “vanjskom ugrozu” stvorit će i unutrašnju samosvijest koja će pak vratiti dignitet profesiji i umjesto sadašnje podijeljenosti uzrokovane mrežom sitnih interesa, jasno će se moći artikulirati interes struke. Novinarstvo se ima gdje vratiti. Ono može otići svom gotovo romantičnom poslanju jednostavne istine. Tiraža nije pitanje manevra, ona je pitanje kontinuiteta.

Kontinuitet je pitanje povjerenja, povjerenje je pitanje beskompromisnosti, beskompromisnost je pitanje spremnosti na posljedice istine. Ne znam jesu li Maje računale i radile u binarnom kodu i jesu li 2012. godinu s pravom proglasili godinom kataklizme. Ja ju sve više doživljavam kao moguću godinu katarze za posao kojim se želim baviti još dugo vrijeme. Moj stariji kolega možda negdje gore, nakon vječnog redakcijskog kolegija kucka na svojoj “unisici”, a mi svi ovdje dolje strepimo nad upitnom vječnosti vlastite struke. Recept za novi zamah je toliko jednostavan, da se baš zbog toga možda čini neprimjenjiv. Jer sve dok će novinar pisati, snimati i izvještavati samo da zadovolji urednike i izmišljene bogove, čitatelj, slušatelj i gledatelj neće imati razloga vjerovati da radimo za njega. Kada se svi suludi pokušaji izvjetre ostat će osnovni elementi ovog poziva; papir ili ekran, istina i čovjek koji ima ili nema integritet napisati je. I da, možda će tada neka medicinska sestra moći reći “Gle, ima tu nešto...”