Izdanje:
Novi dan, sudeći prema novoj vlasti, izgleda isto kao i neki od starih dana, memljivo, učmalo, poznato. Obećanja o novoj zori podrazumijevala su i neki udar svježine na pluća i mozak, nove mirise i okuse, opipljivu promjenu. Istina, nakon HDZ-a teško je raditi usporedbe, jer je njihov grijeh toliki da se gotovo svatko drugi može činiti pametnijim i poštenijim, ali po zadnjih tjedana viđenom, od svježeg zraka neće biti ništa. Teško je Kukuriku koaliciju (već) optužiti za laž, jer su u kampanji itekako pazili da ne budu previše konkretni, ali već ih se lagano može optuživati za prijevaru, možda i čak većeg dijela, birača. Očekivanja od njih nisu naime bila vezana samo uz gospodarske promjene, iako one jesu najvažnije zbog devastiranosti zemlje i ljudi u njoj, već dobrim dijelom i za svjetonazorske. Za gospodarske čak imaju i više kredita, jer svakome razumnom je jasno da se u apatičnom gospodarstvu, opterećenom godinama nesposobnosti i kriminala, pozitivne promjene ne mogu dogoditi preko noći, no i one su, a pogotovo svjetonazorske, mogle odmah biti vidljivije. Očekivale su se široke geste, dobiva se sve nekako skučeno i smrznuto. Kao da je na vlasti ostao neki malo umiveniji HDZ, kao da je nova vlast odlučila koračati utabanim stazama ne tražeći ni nove stazice, a kamoli puteve. Prvi istupi premijera Milanovića razočarali su mnoge koji su, ne poznajući ga dovoljno, odlučili vjerovati da ga činjenica što je predsjednik SDP-a automatski čini lijevim političarom. Pokazujući u intervjuima razumijevanja za Franju Tuđmana, koketiranje s “haškim generalima”, prihvaćanje Vatikanskih sporazuma kao aksioma o kojem se ne treba ni raspravljati, izbjegavanje jasnog očitovanja o referendumu o referendumu, izvlačenje oko Registra branitelja, doživio je kritike onih koji su od njega očekivali više, bolje, jasnije. I dok će mu skloni honorirati pristojnost i suzdržanost oni drugi u tome vide neko drugo lice Milanovića, lice konformizma koje je u strahu od kritika, koje pokušava lavirati kako bi naizgled pomirilo lijevu i desnu Hrvatsku, koje ih je (već) razočaralo. Ako to doista jest pravi Zoran Milanović, onda je očito stajao na čelu krive stranke. Ako nije pravi, onda je logično pitanje čega se on boji: HDZ-a, ljutitih branitelja? Zanimljivo. A ne boji se radnika, sindikata, vlastitih birača? Istupi njegovih ministara, po kojima ispada da je važnije vratiti Dunju Gotovinu na posao u MORH, nego svesti konačne račune Hrvatske vojske u kojoj još postoji puno problema, ili voditi u početku simpatični, a sada već besmisleni medijski rat s Mamićem i Vrdoljakom, umjesto da se nakon donošenja Zakona o sportu vidi koliko su uspješni u isušivanju močvare, pokazali su da, ako se izuzmu karakterne osobine pojedinaca, novi lakše padnu na prvu loptu nego što su spremni voditi igru i zabiti gol na kraju. Čačić, Grčić i Linić najavili su do sada uglavnom prodaju, privatizaciju i koncesije. Vrlo kapitalistički, nema što. U redu, para nema, ali, je li doista svakodnevno najavljivanje prodaje pojedinih dijelova preostalog hrvatskog gospodarstva, jedina (na)mjera? Može li utjeha biti to što možda neće za sebe uzimati onoliko koliko je HDZ uzimao? Poštenje bi se trebalo podrazumijevati i svaka im čast ako budu pošteni u svom mandatu, ali do sada se nije čulo što će se događati osim prodaje.
Najave predsjednika Sabora da će srezati broj zaposlenih u Saboru s 245 na 235, jasan su dokaz da nema stvarne volje za promjenama i da će se sve svesti na kompromise. Ako je potrebno i ima opravdanja, neka u Saboru radi i 500 ljudi, ali najavljivati rezanje (i uštedu) na deset plaća zbilja je manje nego simbolično. Najaviti pompozno iz Sabora brzi kraj povlaštenih mirovina, a potom iz Ministarstva uprave da to baš i neće ići tako brzo, neozbiljno je. Na kraju se i to svodi na čistu demagogiju, jer je u stvarnom životu važnije da svatko tko je radio ima pristojnu mirovinu, nego da se uzme onima koji imaju previše da bi se pravdalo što drugi imaju premalo. Trebaju li Karamarkov bivši ravnatelj policije Oliver Grbić i nedavno suspendirani Sanaderov tjelohranitelj Tigar, doista “za kaznu” postati savjetnici ministra policije Ostojića, koji nije štedio na kritikama Karamarkova mandata, pod obrazloženjem operativne eutanazije? Kao, imat će ih na oku da ne rade štetu, a savjetovati ga neće o ničemu. Ili bi logično bilo vidjeti ima li za njih nekog “normalnog” posla u policiji ili nema?
Iz te poplave efemernih informacija, u kojoj se pred javnost istovremeno prosipaju i poslovične “babe i žabe”, ne vide se za sada ni prave namjere ni neki zajednički svjetonazor nove vlasti, ali ipak se iščitava osnovna poruka. Hrvatska je dobila neoliberalnu vladu, postavljenu, sudeći prema izjavama premijera, lagano desno od centra, nevoljku da provjetri i društveni prostor. Bježeći od lijevog predznaka, očito su zalutali. Ili je sve ono prije bila prijevara?