Hrvatske mitologije

Jedanaest ključnih točaka mjera spasa u prvih sto dana na putu do goreg života

Petak 09.Prosinac 2011.

Koaliciji se sugerira da pokrene bolne rezove i što prije krene u privatizacije i koncesije. Drugim riječima da se pokrene šok terapija koja nije uspjela ni HDZ-u a sada bi je trebao provesti Kukuriku

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Tek što je proslava u MSU završila, a “fakin iz kvarta“ odjurio je na nastavak zabave u kultni klub Gjuro, vojska komentatora i samoprozvanih ekonomskih savjetnika u samo par sati natjecala se u objavi “mjera spasa“ s naslovima koji podsjećaju na najgore self-help priručnike tipa “Što vlada mora učiniti u prvih 100 dana” ili “11 ključnih točaka na putu do boljeg života”. Da kojim slučajem niste znali o čemu se radi, posljednji vas je naslov mogao nagnati na pomisao da ćete čitati priručnik za poboljšanje prehrane ili seksualnog života. Naravno, kao što nije neočekivano da su se u MSU ubrzo nakon prvih neslužbenih rezultata izbora sjatile sve “javne ličnosti” koje se sada pokušavaju dodvoriti novoj vlasti, tako nije čudo ni da su se takve “upute” našle upravo u medijima koji su pred izbore otvoreno promijenili prijašnji smjer pa se umjesto Sanaderu ulizivale Milanoviću, a koji su kao komentar izbora odmah objavili ogromne naslove “Pobijedila je promjena!” i “Vrijeme je za novi početak!”. Glavni je zaključak da vlada – za razliku od prijašnjih “dobrih običaja” – nema na raspolaganju prvih 100 dana vremena za prilagodbu, jer je kriza, i jer treba djelovati “brzo”, “hrabro” i “efikasno”. Ono što je potrebno jest što prije pokrenuti daljnje privatizacije, rasprodaje i koncesije. Konkretno, treba reformirati mirovinski i zdravstveni sustav, treba u koncesiju dati i željeznice i autoceste, treba ukinuti monopol od HEP-a do Hrvatske pošte, treba mijenjati i tržište rada i konačno uvesti “fleksigurnost”. Drugim riječima, treba pod hitno pokrenuti “šok terapiju” koja unatoč svim naporima Borislava Škegre i njegovu “manifestu za drugu privatizaciju” nije uspjela HDZ-u, ali bi je sada trebao provesti Kukuriku. Ako čitate sve te “dobronamjerne” komentare za “bolji život”, teško je izbjeći zaključak da je njihova poanta zapravo sljedeća: Kukuriku bi naprosto trebao postati uspješniji HDZ. Jer između “bolnih rezova” i nevine “dijete”, između “Programa gospodarskog oporavka” i “Plana 21”, zapravo nema suštinske razlike. Hrvatska je u krizi, treba dići kreditni rejting, ako je potrebno pozvati i MMF, treba djelovati “odmah”, jer vremena nema. Međutim, ono što bi trebalo učiniti jest upravo suprotno: treba odoljeti iskušenju “kriznog djelovanja”, odmah i sada, te bi – pod uvjetima da nova Vlada to vrijeme neće iskoristiti za gore navedene mjere – trebalo dati i više od 100 dana vremena za prilagodbu. Premda tobožnja “drugarska kritika” da nova vlada nema “kredit” za prilagodbu dolazi od onih koji sada favoriziraju Kukuriku koaliciju, ona, paradoksalno, čini suprotno i vraća nas na već viđeni scenarij kada je posljednji put HDZ sišao s vlasti pa se odmah potom i vratio upravo zato jer se od “prijelazne” vlasti očekivalo da u samo nekoliko godina riješi sve probleme koji su se taložili čitavo desetljeće. Sada je iza nove vlade čak dva desetljeća, a pred njima i skorašnji ulazak u EU. I dok je prošli mandat HDZ-a najbolje utjelovljen onim televizijskim sučeljavanjem u kojem Mislav Bago tadašnjeg premijera pita “Smatrate li da je korupcija problem?”, a ovaj samouvjereno odgovara “Nije problem, već izazov!”, mandat nove vlade vjerojatno bi mogao biti obilježen odgovorom koji je pred radnicima koji protestiraju i traže povećanje plaće nedavno dao crnogorski ministar financija: “Pare nisu problem. Para nema!”. Da se ne radi tek o zgodnom vicu govori i podatak da je mjereno indeksom tzv. “kumulativne vjerojatnosti bankrota” hrvatska vjerojatnost bankrota oko 30 posto, te je po tom kriteriju 7. ekonomija u Europi, a 12. na svijetu. Ako tome pribrojimo činjenicu da je Hrvatska po broju nezaposlenih među mladima na drugom mjestu u Europi, odmah iza Španjolske (a ispred Grčke), da je istovremeno zamjetno smanjen robni izvoz i industrijska proizvodnja, te da je nelikvidnost porasla na gotovo 40 milijardi kuna i da se iduće godine vanjskim kreditorima treba vratiti više od 100 milijardi kuna, onda crnogorski scenarij i nije tako daleko i samo će financijski špekulant poput Sanadera moći reći da je takva situacija “izazov”. Nažalost, za proizvođače instantrješenja, koji kao da poslije kiše doslovno danonoćno niču u svim hrvatskim medijima, kriza i nije ništa drugo nego izazov (npr. predstaviti “fleksigurnost” kao veću mobilnost radnika premda se zapravo radi o lakšem otpuštanju, predstaviti koncesije i privatizacije kao “odterećenje proračuna” premda će time ponovo stare ili nove gospodarske elite prigrabiti svoj dio kolača, itd.). Upravo je to područje ono na kojem će se u iduće četiri godine Kukuriku morat dokazat, a oklada je velika: ako posluša neoliberalne savjetnike na kraju će postat samo uspješniji HDZ, a ako ih ne posluša, onda će se naći u još težoj poziciji da ponudi dijametralno suprotno od navedenih “mjera spasa”.

Povezani članci