Hrvatske mitologije

Još jedna ekshibicija pravomoćno osuđenog falsifikatora

Petak 18.Studeni 2011.

Teško je točno reći iz kojih je poriva Denis Kuljiš nedavno odlučio napasti emisiju “Peti dan”, ali jedno je sigurno: njegov napad na direktnu demokraciju u tom članku plod je njegova poriva za večerama u Esplanadi i vožnji privatnim avionima

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Pitam se i odakle g. Kuljišu informacija da sam ‘nedavno umro’. Kada bih bio mrtav, zlobno bi se moglo zaključiti da je ovo oblik verbalne nekrofilije, napastovanja mrtvaca. Neću ići tako daleko, živ sam, samo savjetujem: držite se činjenica, a ne svojih fantazija, bar kad je u pitanju novinarska produkcija.” Tako je prije godinu dana pisao Živko Milić, koji je odgovorio na niz standardnih nebuloza koje u svom članku, misleći da je taj jugoslavenski novinar koji je izvještavao iz bitke za Dijen Bijen Fu mrtav, ispisao Denis Kuljiš. Jednako kao što je čovjeku koji nije umro vjerojatno bilo nadrealno braniti se pred vlastitim egzekutorom, sličnu nelagodu može osjetiti svatko tko je doveden u situaciju osvrtati se na čovjeka kojega je čak i vlastiti otac svojedobno demantirao kada je ovaj pisao o jugooficirima, čovjeka koji je osuđen na šest mjeseci zatvora, uvjetno jednu godinu zbog malverzacije koju je napravio sredinom svibnja 2004. u Jadran filmu, čovjeku koji je radio za Miroslava Kutlu, da bi potom od Petrača tražio sponzorstva, čovjeku koji se i dalje ponosi vlastitim angažmanom u hajci na “Vještice iz Rija”, čovjeku kojemu je najprije spomenuti tajkun posuđivao svoj privatni avion, da bi se odnedavno vozio u avionu jednog drugog egzekutora kojemu je također obavljao prljave medijske posliće i neumorno objavljivao neumjesne panegirike sve dok ovaj na kraju konačno i nije izgradio shopping-centar na Cvjetnom trgu (uostalom, i s nekretninom Jadran filma “dilao” je kako bi se tamo izgradio shopping-centar). Teško je točno reći iz kojih se poriva Denis Kuljiš nedavno odlučio napasti emisiju “Peti dan” proglašavajući je “Ekshibicijom militantnih lijevih marginalaca, redikula i oriđinala”, ali jedno je sigurno: napad na direktnu demokraciju, koji prevladava tim člankom, prije svega se čini plodom njegova poriva za večerama u Esplanadi i vožnjama privatnim avionima. Jer, koji je najveći “grijeh” direktne demokracije? Pa naprosto to da želi omogućiti veću participaciju građana u odlučivanju i politici. A zašto to Kuljišu ne odgovara, i zašto je veći angažman građana po njemu “ekstremizam”? I to je kristalno jasno: “reprezentativna demokracija” za koju se on zalaže zapravo reprezentira sve njegove poslodavce, od Miroslava Kutle, preko Ninoslava Pavića, pa sve do Tomislava Horvatinčića. Ukratko: Hrvatskoj treba više, a ne manje, kapitalizma; treba nam više “slobodnog tržišta”, upravo kako bi Kuljiševi poslodavci dograbili veću vlast i prigrabili veći profit da bi potom i Kuljiš dobio koju mrvicu u Esplanadi. Sada kada mu je gazda ponovno pod sumnjom zbog malverzacija u slučaju Kamensko, njegov se potrčko očito boji i za vlastiti trbuh (o paktu Kutle-Pavić smo, uostalom, razgovarali i u jednoj od emisija “Peti dan”, pa ovaj napad iz Jutarnjeg ne dolazi kao grom iz vedrog neba, već kao očekivan korak očajnika, kao i obično kamufliran kao napad “ad hominem”). Direktna demokracija je “ekstremizam” jer zašto bi sami građani recimo, kroz referendum, odlučivali o privatizaciji Plive, Ine i HT-a? “Demokratski” je da o tome odlučuju političke strukture i tajkuni iz Kuljiševa društva, a “ekstremizam” je postaviti pitanje kako su – nakon što je u njihovu sanaciju uloženo 87,4 milijarde kuna – hrvatske banke rasprodane za samo 5,4 milijardi kuna. “Demokratski” je da te odluke vode političke elite koje se sada već nalaze ili će uskoro završiti u Remetincu, a “ekstremizam” je postaviti pitanje što građani misle o daljnjim privatizacijama HEP-a, Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, pa i o koncesiji Hrvatskih autocesta? Iz svega je jasno da Kuljišu, zbog jasnog osobnog interesa, očito odgovara i više kapitalizma i više reprezentativne demokracije, i stoga se, pred takvim zagovornicima “demokracije”, nalazimo u poziciji da između alternative “Kapitalizam ili reprezentativna demokracija?”, žižekovski odgovorimo: “Ne, hvala!”. Prvo, alternativa je lažna jer je reprezentativna demokracija nerijetko u službi samog kapitalizma. Drugo, direktna demokracija nije usmjerena protiv reprezentativne demokracije, kako to Kuljiš i njemu slični sada žele prikazati. Nije to nikakav “ekstremizam”, već bi direktna demokracija mogla služiti, i često služi, i kao nadopuna reprezentativnoj demokraciji, onemogućavajući upravo egzekutorima poput Kuljiša i njegovih šefova da odlučuju o sudbinama drugih a da nikome ne polažu račune. Usput rečeno, Kuljiš se slučajno poziva na Žižeka kojeg očito ne razumije jer bi onda znao da se i Žižek u svim svojim djelima bori upravo protiv inačice liberalnog kapitalizma i prateće mu prazne demokracije u službi moćnika za koje se zalaže Kuljiš! Pritom, naravno, ne spominje da je Žižek nedavno govorio pred demonstrantima na Wall Streetu podržavajući njihove antikapitalističke proteste i upravo direktnodemokratske metode organiziranja i odlučivanja. Kad je nedavno na Weekend Media Festivalu rastjerao čitavu dvoranu, uključujući i vlastite goste, Giljaš je najbolje potvrdio vlastitu dijagnozu: fenomen “Denis Kuljiš” na hrvatskoj medijskoj sceni opstaje upravo zahvaljujući moćnim zaštitnicima, a ne čitateljima ili novinarskom autoritetu; oduvijek je htio biti pod svjetlima pozornice, pa se infantilno naslikavao s Playboy-zečicama da bi, nakon što su mu čak i iz publike u Rovinju uzvikivali da konačno prekine svoj besmisleno dugački solilokvij, izjavio da su njegovi gosti s pozornice otišli “jer su valjda očekivali da oni budu jedine zvijezde”. Jer i Kuljiš želi biti zvijezda! Kao što vidimo, teško je bilo kakvu diskusiju s Kuljišem zadržati na razini koja poput inverznog Midinog dodira ne bi sve čega se on dotakne pretvorila u šrot, jer on je već odavno znan kao veliki falsifikator, novinar koji čitavo svoje djelovanje temelji na tračevima i sumanutim konstrukcijama. Posljednja u nizu je ona već navedena, kada je živog čovjeka proglasio mrtvim, pa potom, kada mu se živi mrtvac javio da ipak nije mrtav, bezobrazno uzvratio da uopće nije bitno je li živ ili mrtav (da bi Živko Milić doista, ali barem dostojanstveno, umro prije tri mjeseca). U hrvatskom društvu, barem u onim krugovima koji se ne ponose vožnjama privatnim avionima i koji nisu dio elitne grupe u Esplanadi koja ondje dogovara navedene poslove pa ih potom uzdiže u vlastitim medijima, već dulje važi pravilo da je kompliment kada po tebi pljuje Denis Kuljiš. To je dobar podsjetnik da se još uvijek nalaziš na pravom putu. Iako, žalosna je zemlja koja ima takve arbitre kvalitete.

Povezani članci