Ekonomija

Kakav god bude proračun, neće riješiti problem izlaska iz krize

fotografija

Željko Hladika / Pixsell
Petak 23.Prosinac 2011.

Hrvatska je u velikom problemu, a s njome i nova vlada. Upravo tako, nije nova Hrvatska vlada u problemu, a s njome i Hrvatska, nego obratno

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

U zagrebačkom hotelu Westin, na godišnjem domjenku Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), predstavljeni su prvi rezultati istraživanja Dijagnostika rasta, koje su pod mentorstvom zagrebačkih profesora Ive Bićanića i Vojmira Franičevića proveli 16 mlađih znanstvenika iz sedam institucija iz cijele Hrvatske. Istraživanje je financirao HUP, a organizirao časopis Banka. Sudeći prema sadržaju, a osobito prema prvim reakcijama, Hrvatska je u velikom problemu, a s njome i nova Hrvatska vlada. Upravo tako, nije nova Hrvatska vlada u problemu, a s njome i Hrvatska, nego obratno. Istraživanje naime zaključuje da ključne prepreke održivom hrvatskom gospodarskom rastu imaju sljedeće karakteristike: dugoročne su, drugim riječima vrlo teško izmjenjive, a osim toga preokret ne može izvesti samo vlada (država) nego svoj dio posla moraju obaviti i poduzetnici, menadžeri i zaposlenici, kod kojih su redom uočeni ozbiljni nedostaci za uključivanje u suvremeno svjetsko gospodarstvo.

Da prethodna rečenica ne bi zvučala kao fraza, valja uočiti da su svi hrvatski ekonomski napori kratkoročni, da su sve mjere koje se predlažu neposredne, u obzoru od nekoliko mjeseci, te je sva diskusija orijentirana prema pitanju što bi trebala učiniti vlada. Uostalom, podsjetimo se koje su glavne teme hrvatske javne ekonomske diskusije: proračun, tečaj, kreditni rejting, povećanje poreza na dodanu vrijednost, doprinosi itd. Treba li se ograđivati, treba li objašnjavati da proračun za 2012. godinu ne može biti donesen 2013. godine ili kasnije. Dakle, nesporno je da su to pitanja koja također treba imati na dnevnom redu, da se ona ne mogu preskakati. No, objektivno govoreći, kakav god bude proračun, neće riješiti problem izlaska iz krize i dugoročnog ekonomskog rasta.

Recesija ili stagnacija

To je u ekonomiji više manje truizam, iako je donekle u suprotnosti sa stavom guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog, neupitnog hrvatskog ekonomskog autoriteta, koji je na svojoj godišnjoj konferenciji za tisak, na kojoj je iznio i projekcije monetarne politike i ekonomskih kretanja za sljedeću godinu, savjetovao novoj vladi premijera Zorana Milanovića smanjenje proračunske potrošnje za devet milijardi kuna jer je to „jedini način na koji Hrvatska može stvoriti preduvjete za budući održivi gospodarski rast“. Argumentirajući svoj stav guverner se poslužio tipičnim obrnutim dokazivanjem. Vrlo je vjerojatno, naime, da bi „izbjegavanje fiskalne konsolidacije izazvalo smanjenje rejtinga, pogoršanje uvjeta refinanciranja dugova, pad deviznih rezervi, deprecijaciju kune“ što je glavna briga, čak i mandat Hrvatske narodne banke, pa je guvernerov govor sasvim razumljiv. No nije sigurno da bi baš „izbjegavanje fiskalne konsolidacije“ bio uzrok i „dugotrajne recesije“, kako je dodao guverner Rohatinski. Naime, donedavnu recesiju, jer je tehnički Hrvatska sad iz nje izišla, nije izazvalo „izbjegavanje fiskalne konsolidacije“. Dodatno, ako recesiju ne razumijemo isključivo kao tehnički termin, a ne mislimo da ima smisla komunicirati na takav način, onda valja uočiti da Hrvatska već jest u dugotrajnoj recesiji, da joj se i za sljedeću godinu predviđa ili recesija, ili, u najboljem slučaju, stagnacija - ako konsolidira proračun. A to onda znači da konsolidacija proračuna ni izbliza nije dovoljan uvjet „budućeg održivog gospodarskog rasta“. Je li to nužan uvjet izlaska izbjegavanja recesije, o čemu je vjerojatno govorio guverner, imajući u vidu trenutačnu situaciju, ostavit ćemo sad po strani. No, razumijevanje cijelog problema bit će lakše vratimo li se rezultatima istraživanja. Glavna ograničenja dugoročnog održivog gospodarskog rasta mogu se svesti na četiri, pri čemu je Bićanić prva dva označio kao ključna:

1.Slaba mobilnost (ljudi, ideja, kapitala...)

2.Slabosti ljudskog kapitala (nedostatak potrebnih kompetencija kod zaposlenika, ali i kod menadžmenta, nižeg, srednjeg, visokog).

3.Neadekvatna struktura gospodarstva za snažnije uključivanje u međunarodnu razmjenu.

4.Neefikasna država.

Dokazi za ove zaključke ispisani su na stotinama stranica. Ali, kratka pojašnjenja nisu naodmet. Istraživanje je, na primjer, pokazalo da se veliki potencijali kriju u poljoprivredi, no kapital ne seli tamo iz sektora s niskom dodanom vrijednošću, gdje se tavori i slabo zarađuje. Nesumnjivo je da su razlog i birokratske prepreke, ali i poduzetnička inercija, kao i inercija radne snage koju nije moguće dobiti da zbog posla promijeni mjesto stanovanja. Bilo zato što je vezana za nekretnine ili zato što je nesklona usvajati nova znanja i vještine (a zaštićena je retorikom sindikata i drugih dušebrižnika). Uostalom, sisačka “humanitarna katastrofa“ dobrim je dijelom posljedica slabosti ljudskog kapitala, nesklonosti seljenju i usvajanju novih, makar i prizemnih znanja koja bi imala perspektivu na tržištu. Posljedica je, naravno, i neadekvatna struktura gospodarstva, kao i visoka nezaposlenost. Slaba se mobilnost, u neku ruku, može poistovijetiti sa zahrđalim tržištem. Je li deregulacija jedino rješenje, kao što na um prvo pada zadrtim libertarijancima? Naravno da nije. Ni uz totalnu deregulaciju nema nikakvog jamstva da bi poduzetnici odustali od svojeg rentijerskog položaja u sredinama u kojima su se ukorijenili. Upravo suprotno, mobilnost je do određene mjere moguće potaknuti i regulacijom.

Kome pripada većina renti?

Bićanić spominje niz europskih zemalja u kojima sveučilišni nastavnik ne može napredovati ostajući na istom fakultetu, nego docent može postati na jednom, a profesor na drugom. Slična se stvar može regulirati i u javnom sektoru: zamjenik šefa katastra može napredovati samo u drugom gradu. Uostalom, u kolikim zemljama, kao i u nedavnoj hrvatskoj povijesti, liječnici, nastavnici, željezničari, vojnici – sele. To smanjuje korupciju, donekle aktivira tržište nekretnina, omogućuje razmjenu i harmonizaciju iskustava i uočavanje poduzetničkih prilika. Stvaraju se i nove navike. Naime, u dijelu istraživanja o poduzetništvu uočeno je da su se hrvatski poduzetnici u to upustili mahom iz nužde, a ne zato što su uočili poduzetničku priliku. I, naravno, u strukturi dominiraju dugogodišnji poduzetnici i tvrtke, dok na nove poduzetničke pothvate - kroz sve godine tranzicije - otpada svega nekoliko postotaka.

Nakon svega, uopće nije čudno što je istraživanje naišlo na podijeljene reakcije. Korupcija je, naime u nekoliko dijelova istraživanja percipirana kao značajna prepreka rastu. No, kao što je istaknuo Vedran Šošić iz Hrvatske narodne banke, koji je vodio segment “Poduzetništvo“, nije baš sasvim jasno je li riječ o korupciji ili o tzv. zarobljavanju države. U čemu je razlika? Formalno, postavlja se pitanje kome pripada većina renti. Ako je riječ o korupciji, većina ide državnim službenicima. Ako je riječ o zarobljavanju države, većina renti, unosnih poslova, dobiti od javnih nabava i sl. pripada poduzetničkoj strani. U tom slučaju ni poduzetnicima nije u interesu promjena sustava i otvaranje, što bi vodilo prema promjeni strukture. Radije se naglasak stavlja na beskrajnu diskusiju o kratkoročnim pitanjima.