Esej

Kako je inflacija potrošila riječi

Četvrtak 19.Travanj 2012.

U suvremenoj kulturi postoji izrazita inflacija tekstova. Nije posrijedi dosad neviđeno mnoštvo tekstualnih tvorevina. Preobilje otežava recepcijske tokove, ali ne ugrožava ugled kategorije teksta

Izdanje

Više iz izdanja

Social

Svatko zna što je inflacija kad napušta trgovinu. Mnogo se rjeđe razmišlja o blagom ili žestokom gubitku vrijednosti na drugim područjima života, iako su znakovi očiti. U suvremenoj kulturi postoji izrazita inflacija tekstova. Nije posrijedi samo dosad neviđeno mnoštvo tekstualnih tvorevina, od dugih poruka elektroničkim putem do knjiga u krcatim izlozima. Preobilje samo po sebi doduše otežava recepcijske tokove, ali ne ugrožava ugled kategorije teksta. To čine mnogi blogerski izljevi koji s razumnom komunikacijom nemaju veze, nego samo tvore građu za dijagnostiku psihoneurotičkog ponašanja.

Psihoza je uvijek bilo, ali nije bilo mogućnosti da se simptomi tehnički transportiraju u mah na široko i nadaleko. Danas je ideja brzog prenošenja informacija, od Morseova izuma do najnovijeg mobitela, zapravo pervertirana: specifični etos te zamisli (upozoravanje na opasnost, hitna pomoć, spašavanje, požar, liječnička intervencija) obuhvaća u suvremenom manijakalnom telefoniranju i udaranju po tipkama kompjutora samo dvadesetak posto obavijesti u izvornom smislu. Na to se odnosi misao Umberta Eca (koji nije samo velik pisac nego i sveučilišni profesor informatike) da je mobitel sprava za liječnike, bolesnike, vatrogasce. To je krajnje poentirano, hiperbolično rečeno, ali u jezgri istinito. Međutim, svakodnevna praksa u većini zemalja u oštroj je opreci s Ecovim savjetom. U novčanoj inflaciji hrpe novčanica imaju malu kupovnu vrijednost; a u svijetu komunikacije bezgranično mnoštvo riječi često ne sadrži one sastavnice koje opravdavaju primjenu pojma informacije. Prema znanstvenim mjerilima obavijest, naime, mora zadovoljiti – najjednostavnije rečeno – kriterij proširenja znanja o zadanom kontekstu.

Nepotrebno ponavljanje, suvišak u informacijskom sadržaju (redundancija), i puko navođenje podataka koji su pošiljatelju poruke i njezinu primatelju dobro poznati, sve se to ne može definirati kao informacija. Brbljanje je kolokvijalan naziv za ne-informaciju (koja se ne bi smjela brkati s dezinformacijom). Ukratko, živimo, više negoli ikoja starija kulturna epoha, u razdoblju brbljanja, oralnog i grafičkog. Uglađenije rečeno: inflacija, obezvređivanje riječi, obuhvaća široko područje, na kojemu se razgovorni nelogični iskazi isto tako gomilaju kao i fikcionalni tekstovi koji se sastoje od naplavina stereotipa i trivijalnosti. U suprotnosti s inflatornim, trivijalnim tekstovima nalaze se djela čija se vrijednost može definirati na temelju prisutnosti specifičnih umjetničkih informacija, to jest proširenja senzitivnih poruka i podataka koji omogućuju dublji uvid u ono što se naziva conditio humana. No postoji i poseban oblik jezične inflacije, fenomen koji prije svega vlada na tlu ideologija.

Ovdje se radi mahom o pojedinim riječima, koje se često pojavljuju istrgnute iz konteksta. No, povijest takvih riječi pokazuje da je kontekst ionako suvišan, jer mu je značenje zadato nekim dogmatskim ideološkim smjernicama. Rezultat: one s vremenom gube svaki smisao, jer zbog inflacijske uporabe izmiču svakoj kritičkoj provjeri. One postaju instrumenti jezične manipulacije, svjetonazorne draperije ili političke toljage. Jedna od najčešćih riječi iz političkih zaliha glasi: demokracija. Iskustvo pokazuje da značenje toga pojma ovisi o tome gdje se nalazimo.

Originalni članak objavljen je u tisku