Bez anestezije

Karamarkovi i Nikolićevi birači složni: dosta je odnosa s onima drugima

Četvrtak 24.Svibanj 2012.

Josipoviću je jasno da je na čelo Srbije došao čovjek s kojim se ne smije rukovati, čija je biografija neprihvatljiva, koji je sa Šešeljom tikve sadio. Zato se na državničkoj razini očekuje logično zahlađenje

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Toooooo!, zaorilo se za stolom kavane Lisinski u nedjelju. Nije to bio usklik oduševljenja zbog pobjede Karamarka, za to je bilo još rano. Bila je to euforija zbog pobjede Tomislava Nikolića u Srbiji. Zajapureni deklarirani “karamarkovac” je odmah zainteresiranim kolegama i objasnio: “Dosta smo gledali kako se ovi s vlasti ‘ližu’ sa Srbima. Odlično je da je pobijedio Nikolić. Sada više neće moći ići tamo. Sada se možemo vratiti na pravo stanje stvari. Nit’ imaju šta Srbi tražit’ u hrvatskoj vlasti, dobro je to rekao Tomica, niti mi imamo šta s njima surađivati!” Dodatno ih je razveselila zabrinutost koju su čuli sa susjednog stola, od tzv. proeuropskih hadezeovaca, koji su bili poraženi činjenicom da je Tadić odmah čestitao Nikoliću i dodatno razrađivali mogući negativni scenarij po kojem bi Slovenija mogla, zbog Ljubljanske banke, odbiti ratificirati sporazum o ulasku Hrvatske u EU, čime bi se cijela procedura oduljila i ulazak ostao za neku dalju budućnost. “I to je dobro. Ni Slovenci nam ne trebaju. Neće nas Janša ucjenjivati. I tako je ovima referendum skoro propao.

Neće Hrvati u EU”, zaključili su slavodobitno i otišli i u drugom krugu dati glas svom favoritu. Sudeći prema informacijama iz Nikolićeva stožera, u kojem se pobjeda slavila uzvikivanjem imena Slobodana Miloševića, isti takvi s druge strane su uvjereni da je doista dosta bilo tog Josipovićevog i Tadićevog prijateljevanja. Sada je konačno na vlast došao njihov čovjek, onaj koji će zaustaviti sva ta prenemaganja o dobrim odnosima. Nikolić ne voli Pupovca, draži mu je Džakula, tvrde, pa se odnosi sa Srbima u Hrvatskoj mogu svesti samo na tu mjeru. Pupovac je previše “pohrvaćen”, Toma voli one koji nisu podlegli, koji su bili glas “pravog srpstva” u Hrvatskoj, što god to značilo. Pobjede nacionalista kod stranih diplomata u pravilu izazivaju nelagodu pa su tako dočekali i stranačkog Karamarka, od kojeg ne znaju što očekivati, i državnog Nikolića, koji im, ni ovako umiven ne ulijeva povjerenje. S takvima je, tvrde, teže surađivati i dogovarati, oni stalno preko ramena gledaju što će njihovi birači reći, čak i kada su u onoj kategoriji koja nacionalizam samo koristi da bi se dočepali vlasti, iako su u biti ljudi bez svojstava. Diplomacija bi da se odnosi među državama ne temelje na osobnim odnosima. Bez obzira tko dobiva vlast trebao bi biti otvoren za suradnju, smatraju, jer bez suradnje nema mira, a ni kapital ne voli trzavice.

No, naučili su već, na ovim su prostorima osobni odnosi presudni. Radilo se o odnosima između Tuđmana i Miloševića, Pahora i Jadranke Kosor, Josipovića i Tadića ili Tadića i Dodika. Politika se vodi na osobnoj razini i s osobnim preferencijama, o njima ovisi stanje rata i mira, suradnje ili blokade. Ako nema interesne “kemije” nema ni odnosa, uvijek će se naći razlog za zahlađenje, uvijek će se u tuđem oku vidjeti trun, a u svom ni balvan. Jasno je da će Nikolić voditi državnu politiku koja, kako je jasno dao do znanja, nema Hrvatsku na listi prioriteta. To se moglo očekivati i to donekle olakšava situaciju hrvatskoj strani, jer se neće morati mučiti s izgovorima. Prve izjave predsjednika Josipovića i Tome Nikolića su potvrdile da niti jedna strana ne može zamisliti postrojavanje počasnog voda u čast predsjedniku iz susjedne zemlje. Josipoviću je jasno da je za predsjednika Srbije došao čovjek s kojim se ne smije rukovati, čija je osobna biografija apsolutno neprihvatljiva, koji je sa Šešeljem tikve sadio i kojem su, kao i većini njegovih birača, odnosi s Hrvatskom zadnja rupa na svirali. Dakle, odnosi na predsjedničkoj razini mogu se zaboraviti. Tu slijedi “tiha misa”, i na hrvatskoj strani bi vjerojatno bili zadovoljni da ih Nikolić uopće ne primjećuje. No s obzirom na otvorena pitanja između Hrvatske i Srbije, koja su izuzetno teška i nedovršena, suradnja dviju država mogla bi se voditi s drugih razina, ovisno o tome tko će biti srbijanski premijer i ministar vanjskih poslova i ovisno o tome koliko Bruxelles i SAD budu inzistirali na “dobrim odnosima u regiji”, koje su donedavno jako hvalili upravo zbog dobrih odnosa Tadića i Josipovića, premda se u konkretnom rješavanju problema nije daleko odmaklo.

Svijetu je nekada forma važnija od sadržaja i barem na formalnoj razini donedavno je sve “štimalo”. Hoće li i dalje, ovisi djelomično i o Karamarku i “karamarkovcima”. Budu li previše glasni, jer od svog šefa očekuju, kao što se moglo čuti i na izbornom Saboru HDZ-a, da bude brana u odnosima sa Srbijom, a potom i ostatkom svijeta, možda bi ih predsjednik stranke mogao podsjetiti u koliko dobrim odnosima je bio s Ivicom Dačićem, malim Slobom, za vrijeme dok su obojica bili šefovi policije u svojim zemljama. “U cijeloj Europi nema primjera tako dobre suradnje kakvu imaju hrvatska i srpska policija”, izjavio je svojedobno Karamarko. Možda bi trebao svojima na vrijeme, prije nego se otmu kontroli, objasniti da nije dobro kada surađuje samo policija.