Naslovna tema

Koalicija na vrhu: Sad mogu sve, a nitko im ne može ništa

fotografija

Boris Ščitar / Pixsell
Petak 16.Prosinac 2011.

Hrvatska još od Tuđmana nije imala takvu koncetraciju političke moći. Jamče li Josipovićeva popularnost i Milanovićevi mandati ljevici godine mira na vlasti?

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Hrvatska je “pocrvenjela”. Osamdeset ruku Kukuriku koalicije u Saboru i 80-postotna podrška predsjedniku Josipoviću, koji je bio SDP-ov kandidat, mogu biti jamstvo političkog zajedništva u vrhu države, ali sigurno bacaju novo svjetlo na ono što se naziva kohabitacijom. Kohabitacija je, naime, izraz koji se u politici najčešće upotrebljava za situacije kada “izvršnu vlast u nekoj državi dijele tradicionalni suparnici, odnosno oni koji su oštro ideološki, interesno ili na neki drugi način suprotstavljeni”. U slučaju sadašnje vlasti, Josipović i Milanović ne ispunjavaju taj uvjet. Njihova politička povezanost otvara prostor za uzajamnu podršku u ostvarivanju zajedničkih ciljeva, prije svega ekonomskih, a skladni su i u pogledu svjetonazora. Dijele i slične vizije vanjske politike i uloge Hrvatske u regiji, a imaju i korektnu osobnu komunikaciju. Sve zajedno je jamstvo političke stabilnosti. Možda malo dosadne, ali po mnogima prijeko potrebne Hrvatskoj u ovom trenutku. Na prvi pogled njih dvojica mogu sve, mogu Hrvatsku unaprijediti, a mogu je, krenu li u krivo, i dodatno unazaditi. I upravo je zato legitimno pitanje pomaže li doista takva simbioza ovakvoj Hrvatskoj. Neće li se zajedništvom dvaju brda - Pantovčaka i Banskih dvora - izgubiti jasan korektiv? Hoće li Josipović doista, kao što obećava, biti spreman ući u javnu raspravu s Milanovićem oko stvari koje mu se učine nepravilnima? Je li spreman stati, recimo, na stranu sindikata, ako se neoliberalna koncepcija, čije su obrise ocrtali Čačić i Linić, pokaže problematičnom za radnike? Kako će reagirati na moguće prosvjede protiv nove vlasti? Je li pred Hrvatskom period u kojem će predsjednik šutke prelaziti preko odluka premijera u strahu da ga ne ugrozi ili u strahu od njega samog? I dogovore li se oni oko svega, tko će njih kontrolirati? Postoji li ta politička snaga u Hrvatskoj koja će se moći oduprijeti toj sprezi, ako zajedno krenu krivim putem? Milanović je, to se već zna, zagovornik kancelarskog modela. Uoči posljednjih predsjedničkih izbora HDZ i SDP su se složili oko ideje da bi za Hrvatsku bolji bio izbor predsjednika države u parlamentu, čime bi se njegova uloga svela doslovno na protokol i počasnu ulogu. Josipović je međutim, upravo u intervjuu za Forum, nedavno izjavio da želi proširenje ovlasti, prije svega oko prava da zakone koje smatra štetnima vrati Saboru na doradu, ali i obveze da državne institucije ne ignoriraju predsjednika i da njegove upite i zahtjeve shvaćaju ozbiljno. Je li Milanović spreman uzvratiti za podršku - koju je njegova opcija od predsjednika ipak indirektno dobila u izborima - povećanjem ovlasti predsjednika, ili će i dalje smatrati da je funkcija predsjednika države prenapuhana i pokušati je marginalizirati te je učiniti nebitnom kako bi do sljedećih predsjedničkih izbora i javnost shvatila da predsjednik nema nikakvu važnu moć?

Može li Josipović žaliti za Kosorovom?

Ne treba zanemariti ni činjenicu da se radi o dvojici vrlo ambicioznih ljudi, koji možda imaju različite stilove -Josipović djeluje pomirljivo, Milanović arogantno - ali vrlo sličnu želju za utjecajem i moći. Josipović doduše nije želio dizati tenzije kada se pokazalo da je njegov dobar prijatelj Mirando Mrsić izigran i nije postavljen na mjesto ministra obrane, ali nema sumnje da će to zapamtiti kao Milanovićevu demonstraciju moći. Milanović je, s druge strane, ne obavijestivši ni Mrsića o promjeni plana, pokazao da je spreman neke poteze vući na svoju ruku i bez konzultacija pa to može činiti i kada se radi o predsjedniku. Hoće li, dakle, njihove zajedničke godine biti kohabitacija ili “koalicija”? U Hrvatskoj su do sada odnosi između predsjednika države i premijera bili šaroliki. Franjo Tuđman je premijere mijenjao kao činovnike, polupredsjednički sustav mu je davao to pravo i on ga je koristio shodno svojim vizijama. Mesić i Račan su svoje kohabitiranje loše počeli: smanjenjem ovlasti predsjedniku države, na koje je Mesić doduše pristao, ali se ipak iznenadio koliko su mu ih skresali i javno je pokazao svoje nezadovoljstvo. No, nakon toga je Mesićevo umirovljenje generala ili prvi odlazak u Beograd prošlo mirno. Račan je koristio benefite tih poteza i nije mu se miješao u posao. Mesić je nakon toga kohabitirao s Ivom Sanaderom, iskoristio mogućnost da zbog “slučaja Puljiz” makne šefa tajnih službi Podbevšeka, unatoč Sanaderovom žestokom protivljenju, ali je potom prihvatio rješenja u diplomaciji (Neven Jurica) i Karamarka za šefa MUP-a, s kojima nije bio zadovoljan. - Kroz deset godina surađivao sam s tri premijera, jednim iz meni srodne političke grupacije, a dvoje iz različite. Može se činiti paradoksalnim, ali ponekad je bilo teže nalaziti zajednički jezik s meni “srodnim premijerom” nego s njegovim nasljednicima iz suprotnog tabora - kaže bivši predsjednik. S Jadrankom Kosor se kohabitacija nakon uvreda koje su razmijenili tijekom predsjedničke kampanje činila nemoguća, ali se ispostavilo da su surađivali vrlo dobro i Kosorova je i nakon Mesićeva odlaska ostala dobra s bivšim predsjednikom, obraćajući mu se za savjet i mišljenje. Josipović i Kosorova su imali uspona i padova, njihova se kohabitacija odvijala u sjeni HDZ-ovih afera i predstojećih parlamentarnih izbora. Hoće li s Milanovićem biti jednako tenzično ili će sve biti bez gušta i šušta? Za analitičara Žarka Puhovskog samo je pitanje vremena kada će Josipović zažaliti za Jadrankom Kosor. - S njom je predsjednik imao čist odnos u kojem se unaprijed znalo da se ništa dobro ne očekuje, pa, ako je na kraju ispalo dobro, bio je to čisti bonus. S Milanovićem će odnos biti kompliciraniji. Vidim dva problema: prvo, već se događa personalna krađa i prekrađa, kako bi rekao Jovan Sterija Popović, jer dio ljudi iz Ureda predsjednika, Fred Matić i Joško Klisović, prelaze pod Milanovićevu ingerenciju, što znači da će Josipović morati preispitati lojalnost svojih suradnika. I, drugi je problem to što je Josipović do trenutka izbora za predsjednika države bio relativno nevažan političar u SDP-u. Moguće je da će Milanović, koji sebe vidi kao prvog čovjeka države, biti na kušnji da Josipovića tretira kao “pomoćni kadar”. No, koliko god se moguće napetosti činile zabrinjavajućima, odveć prijateljski odnosi bi bili puno opasniji, jer bi ugrozili ustavnu diobu vlasti - tvrdi Puhovski, podsjećajući na frustraciju koju je Sanader imao zbog Šeksa, jer je po protokolu Šeks kao predsjednik Sabora bio ispred njega kao premijera. Da takve, naizgled nebitne stvari, nisu benigne kada se radi o odmjeravanju moći pokazala su i svojedobna “natezanja” koja su Sanader i Mesić imali oko, recimo, puta u na Generalnu skupštinu UN-a, oko čega su vodili pravi rat u medijima. Ili pak slična situacija između Kosorove i Josipovića, kada su na kraju oboje otišli u New York “svaki svojim poslom”? Hoće li biti mjesta za Josipovića kada jednom Zoran Milanović uđe u Vladin avion? Je li predsjednik u opasnosti da bude patroniziran od premijera? -Predsjednik je iznimno popularna osoba, zaslužan za regionalno poboljšanje odnosa, prije svega sa BiH i Srbijom, ima snažnu podršku SAD-a i EU i to je sigurno njegov kapital u budućim odnosima s premijerom Milanovićem. Ne očekujem da će biti velikih prijepora u prvom mandatu, ali ne znam hoće li to vrijediti i za drugi mandat, ako Josipović krene po njega - razmišlja dr.sc. Zdravko Petak, stručnjak za javne politike na FPZ-u.

Nema ekstremnih ponašanja

Nitko od Forumovih sugovornika ne želi nagađati kakva će kohabitacija doista biti, ali napominju da je situacija u Hrvatskoj previše složena da bi si obojica mogli dozvoliti ekstremna ponašanja. Milorad Pupovac i Dragutin Lesar, za sada još uvijek oporbeni političari, nadaju se da će složenost društvene i ekonomske situacije izvući ono najbolje iz njih. - Suradnja Milanovića i Josipovića će vjerojatno biti lakša u općim nadležnostima, a razlike bi se mogle pojaviti s obzirom na stil i individualne doprinose. No, teškoće u kojima se zemlja nalazi, odgovornim ljudima ne dopuštaju neozbiljnost - tvrdi Pupovac. I predsjednik Hrvatskih laburista, Dragutin Lesar, smatra da bi njihovi karakteri mogli imati ulogu. -Želim vjerovati da će predsjednik Josipović pamtiti da je u funkciji korektiva. Nadam se da neće odustati od borbe za proširenje ovlasti. Smatram da predsjednik države, kao neposredno izabrani državni dužnosnik, ima na to pravo. Kritičnost prema vlasti, kojeg ona god predznaka bila, mora ostati. Predsjednik mora biti kontrolor - napominje Lesar. No, prilično je usamljen u mišljenju da predsjednik treba proširiti ovlasti. Puhovski se nada da će funkcija predsjednika države oslabiti. - Godinama zastupam stav da predsjednika države bira parlament, kao i u Italiji i Njemačkoj, i mislim da će ovakav odnos snaga dovesti do smanjenja uloge predsjednika države - kaže. I Pupovac smatra da hrvatski Ustav ne predviđa jaku ulogu predsjednika države, ali predviđa specifičnu ulogu i svaki predsjednik do sada je tu ulogu gradio na svoj način. - Ova je situacija zanimljiva, jer ne samo da Hrvatska sada ima predsjednika i premijera na zajedničkom poslu, nego je i drugačiji odnos opozicije prema cijeloj situaciji i o tome će Josipović, za razliku od premijera Milanovića, morati voditi računa - tvrdi Pupovac, otvarajući još jedno zanimljivo pitanje: ako se Josipović i Milanović budu idealno i u svemu slagali tko je taj tko će javnost upozoravati na moguće greške i krive pravce? Zdravko Petak u tome vidi izuzetnu šansu za opoziciju. - Ovo je posve novi moment i mislim da je to sjajan izazov opoziciji. Prilika je to da se relativno brzo osnaži stranačka politika, da se konačno skrene s tzv. državotvornih tema, koje više narodu ne znače puno, na profiliranje specifičnih politika. Očekujem da će to značiti konstruktivne i decidirane rasprave i o proračunu i o porezima i o javnim transferima. Na relaciji Josipović -Milanović se definitivno ne može očekivati ozbiljno političko “kreševo”, ali zato očekujem da više nitko novi proračun ne ocjenjuje frazom “nije ni socijalan ni razvojni”. Snažna opozicija sve što treba iznosi konkretno i tu vidim šansu i za HDZ i za HSS i za laburiste. Benefit specifične situacije, u kojoj su na istoj političkoj liniji i predsjednik i premijer, može pridonijeti osnaživanju stranaka - misli Petak. Mesić također smatra da činjenica da su premijer i predsjednik iz iste stranke ne mora nužno oslabiti poziciju ni jednoga, ali napominje da bi do ozbiljnih problema moglo doći “kada bi premijer smatrao da predsjednik, samo zato što ga je njegova stranka kandidirala, mora u svemu dijeliti njegovo mišljenje”. - Predsjednik trenutkom izbora postaje predsjednik svih građana i on mora biti lojalan njima, a ne svojoj stranci. S premijerom koji to shvaća, predsjednik ne bi trebao imati većih problema. Osim toga, ne treba smetnuti s uma i ulogu oporbe u Saboru, ali ni ulogu medija i javnosti. Svi ti elementi čine djelotvoran kontrolni mehanizam, možda ne institucionaliziran, ali djelotvoran, tako da se ne treba bojati hoće li biti nekoga tko bi premijeru mogao reći da nešto radi pogrešno -uvjeren je Mesić. Na tragu Petaka i Mesića je i HDZ-ov strateg Davor Stier, koji najavljuje oštru borbu u Saboru. - Zbog ovakve sprege u vrhu vlasti, ne smije doći do smanjenja ovlasti i uloge parlamenta. HDZ će ispuniti svoj zadatak da bude snažna oporba i kontrola. HDZ će sa svojim mandatima, a jedini s desnog centra imamo Klub zastupnika u Saboru, artikulirati upravo taj dio političkog spektra. Mi smo upozoravali da ne treba sva jaja staviti u istu košaru, ali građani su rekli svoje i mi možemo sada samo vrlo ozbiljno shvatiti svoju ulogu kontrolora - najavljuje Stier. Iako na prvi pogled izgleda idilično za dvojac Josipović-Milanović ipak počinju složena vremena. Neki su, poput Puhovskog, uvjereni da će cijela situacija dovesti do smanjenja uloge i važnosti predsjednika države. Drugi pak smatraju da se Josipović treba i u ovakvoj konstelaciji izboriti za svoju poziciju. Objektivno, predsjednika države se do sada pitalo za mišljenje, jer se očekivalo da će “klepiti” po vladajućima. Interes za njegovo mišljenje mogao bi opasti, ako se očekuje da će se u svemu slagati s novom vlašću. S druge strane, Josipović jako uživa u svojoj popularnosti u narodu. Je li spreman, počne li padati rejting nove vlade, a to je pravilo kada se donose teške odluke, žrtvovati sebe ili, ipak, samo njih?

I predsjednik i premijer trebaju čvrsto braniti svoja stajališta

Problem kohabitacije se svodi na to da obje strane moraju biti spremne na ustupke, ali istodobno i na čvrsto zastupanje svojih načelnih stanovišta. To može dovesti i do problema, ali, u krajnjoj liniji, omogućava da se stvari razbistre i da se dođe do povremenih kompromisa koji su dobri za trenutak u kojem se postižu, a ponekad i do kvalitetnih trajnih rješenja. Činjenica da su premijer i predsjednik iz iste stranke ne mora nužno oslabiti poziciju ni jednoga. Svatko ima svoj, Ustavom određeni krug djelatnosti, a tamo gdje je potrebna suglasnost do nje se dolazi pregovorima.

 

 

1. isti svjetonazor: Josipović i Milanović dijele umjereno lijeve stavove, a dolaze iz iste stranke

2. zajednički ekonomski ciljevi: izvući Hrvatsku iz krize, pokrenuti rast i ostvariti preduvjete za bolji život svih građana

3. politička stabilnost. ne očekuju se ozbiljni sukobi, jer je teško povjerovati da će Josipović biti stvarna opozicija Milanoviću

4. slaganje u prioritetima vanjske politike: EU, SAD, regija, širenje tržišta.

5. dobri osobni kontakti omogućavaju da se sve rješava direktnom komunikacijom, a ne ratovanjem preko medija

1. izostanak ozbiljnog nadzora. teško je očekivati sukobe na relaciji Josipović-Milanović, a oporba nije dovoljno jaka

2. izostanak uzajamne kritike, ali i samokritike. Budu li previše složni to će pobuditi sumnju javnosti

3. moguće slabljenje uloge i utjecaja predsjednika države. Po nekima je to dobro, no josipoviću se neće svidjeti

4. predsjednik se može, braneći novu vlast, naći na udaru javnosti, a braneći građane posvaditi s Milanovićem

5. pad popularnosti Vlade mogao bi donijeti i pad popularnosti predsjednika,ako ne sačuva svoju prepoznatljivost