CD: RHCP - "I'm with you"

Koga nema, bez njega se (ne)može

Petak 16.Rujan 2011.

Peppersi su na najnovijem albumu najboljii u trenucima kad najmanje zvuče kao Peppersi

Izdanje

Broj 1, 16.09.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Mit o Red Hot Chili Peppersima traje otkako ih je, prije gotovo dvadeset godina i u trenutku najveće slave, napustio gitarist John Frusciante te se odao drogama i depresiji, pa se šest godina kasnije – očišćen, produhovljen, u celibatu i s novim zubima – vratio sa samog ruba smrti. Za njegova izbivanja, Peppersi su izdali jedan užasan album (“One Hot Minute” iz 1995. godine) i počeli trunuti u kreativnoj nemoći, a ikonički status genijalnog, ali krhkog gitarista prisnažen je i u naslovu onovremenog bestselera talijanskog pisca Enrica Brizzija: “Jack Frusciante je otišao iz grupe”. No njegov autorski upliv na albumima “Californication” (1999.) i “By the Way” (2002.) preporodio je bend i od tada je na snazi dogma: Red Hot Chili Peppers s Fruscianteom – dobri; bez njega – loši. Svi će sada reći da se na njihovu najnovijem, desetom po redu albumu “I’m With You” jako osjeti ponovni Johnov izostanak i bit će u pravu. Ovaj put nije otišao kako bi se posvetio konzumaciji heroina i zapuštanju dentalne higijene, nego solo karijeri i mnogobrojnim glazbenim suradnjama – Frusciante je hiperproduktivan (objavio je deset vlastitih albuma) i širokih stilskih nazora, sklon eksperimentiranju. Možda mu je zasmetalo što je grupa na prethodnom izdanju “Stadium Arcadium” (2006.) vratila u repertoar blesave, mačističke funk rock poskočice poput “Hump de Bump” i “Dani California”, a možda je zaključio da u takvom stilski predvidivom ozračju više nema što za reći. Ostatak benda, predvođen frontmenom Anthonyjem Kiedisom i basistom Fleajem, nije dijelio njegovo mišljenje i krenuo je protiv dogme s novim gitaristom Joshom Klinghofferom. “I’m With You” nije loš album, barem ne sasvim. Kao i obično, funk dijelovi su sasvim stereotipni, tekstovi nebulozni, a pokušaji finih, melodičnih rock stvari (kakvima su “Californication” i “By the Way” obilovali) mahom zvuče otrcano, umorno i kilavo, no ima i ugodnih iznenađenja. Primjerice, način na koji “Brendan’s Death Song” iz akustične balade raste u mišićavi i bučni groove; srednji dio “Did I Let You Know” s trubačkim solom na afrobeat podlogu; psihodelično ‘poniranje’ u “Goodbye Hooray”; blues rock outro “Meet Me at the Corner”, koji zvuči kao istrgnut s nekog od ključnih albuma Rolling Stonesa u prvoj polovici 70-ih godina prošlog stoljeća – to su ujedno i najbolje pjesme na albumu. Možda dijelom i zato što je Klinghofferova gitara najvećim dijelom sasvim utopljena u miks, u nedostatku Fruscianteovih minijatura i velikih refrena Peppersi su na “I’m With You” najbolji u trenucima kad najmanje zvuče kao Peppersi. A to ne može biti dobro za njih.