Pisanje uz vjetar

Kokošari i šibicari uništili su romantiku hajdučije; da mogu pljačkati morali su doći na vlast

Petak 30.Rujan 2011.

Tek profesionalci: Sad su svi radili samo svoj posao. Ko’ dečki u Auschwitzu koji nisu sudjelovali u holokaustu, nego su u neke cijevi tek ubacivali ciklon B

Izdanje

Broj 3, 30.09.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Naravno da mi je odvratno što su me tako bezočno pokrali, ali mi je potpuno nepodnošljivo to što su me pokrali obični šibicari, kokošari. Ma čak i među takvima bilo bi nekog digniteta, poštivanja njima prepoznatljivog kodeksa, skrupula koje nama ne moraju baš ništa značiti, ali odaju stanovit karakter. Kod ovih koji sada putuju između Bajića i Remetinca vidim tek nezajažljivu lakomost što samo čeka priliku da se nagne prema magnetofonu i ispriča sve o svima, da u priču uvali što više jataka, da svoje dupe štite pričom pričanom isključivo u prvom licu množine. I dok jedni “pjevaju” do besvjesti, drugi se prave da ništa nisu znali. Oni su samo bili profesionalci, sjedili su za istim stolom, glasali o istim stvarima, ali sada je sjećanje selektivno, jer, radili su svoj posao. Ko’ dečki u Auschwitzu koji nisu sudjelovali ni u kakvom holokaustu, nego su izvršavali data im naređenja i kroz nekakve cijevi ubacivali CIKLON B. Moram biti potpuno iskren i reći da bih više cijenio nekog od njih da je svima nama rekao “pa uzeo sam vam, mamu vam vašu, tih deset milijuna nečega i to zato što ste toliko glupi da ste me birali, da ste mi dobrovoljno prepustili moć za koju samo idiot nije htio vidjeti da ću je zloupotrijebiti. I maznuo bih vam još deset milja, da sam imao više vremena”. Sjećate li se “Male pljačke vlaka” i Todora Strašnog koji u vječnoj igri naroda i vlasti uzima od vlasti ono što bi narodu moglo pripadati, a već sljedećeg trenutka, kad i sam postane vlast, okreće filozofiju tog odnosa. Poanta je u tome da se stoljećima ovdje igrala fino protkana igra pa je i hajdučija bila omotona robinhudovskom aurom. U posljednjih 20 godina dogodila se inverzija i Todor Strašni je, da bi mogao krasti, morao prije toga doći na vlast. Imajući “aparat sile u rukama vladajuće klase”, što je, naravno, marksistička definicija države, jedino su tako mogli pobijediti goli kukavičluk, živeći u uvjerenju da budući da su sada država, nitko im ne može ništa. Bili su hrabri samo zato što su bili uvjereni da neće biti sankcija. Nisu imali strpljenja naranču vlasti fino guliti, nego su je onako, napola s korom, ugurali u gubicu. Jedino što su unaprijed dobro znali da među svima koji su sudjelovali u igri nemaju prijatelja. Kako su oni tražili da ih se bespogovorno sluša, tako su i sami bespogovorno izvršavali i najbizarnije zadatke. Pa sada sve te vreće s novcem, butelje od 17 tisuća ojera, satovi koji vrijede više od trosobnog stana možda izgledaju potpuno iracionalno, ali toliko je toga trebalo nadoknaditi iz neimaštinom isfrustriranog djetinjstva. Hrvatsku su shvatili kao samoposlugu, vlast kao legitimitet za krađu, sudruge u pljački kao konkurenciju koja je možda uspjela više ugrabiti, narod kao statiste koji se dive njihovom uspjehu. Obesmislili su državu i koncept pravde. A iza skupih odijela, košulja, kravata i automobila ostali su ono što su i bili – kokošari koji nisu mogli odigrati veliku igru.

Povezani članci