Iz prve

Košarka treba jedan jaki klub u Zagrebu i oživjeli Split, Šibenik i Zadar

Piše

Igor Flak
Četvrtak 05.Siječanj 2012.

U Zadru, gradu u kojem je poštapalica “Bog je stvorio čovjeka, a Zadar košarku” lani se više djece počelo baviti vaterpolom nego košarkom

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Subota popodne, košarkaški dan. Nisam zaboravio pogledati na sat. Točno u pet popodne u izravnom prijenosu bila je najbolja utakmica košarkaškog prvenstva Jugoslavije. Ma mogao je umrijeti i drug Tito, u Rim stići Wojtila, u Gdansk Lech Walesa, ma mogla se udavati princeza Diana, ja sam dječački zaneseno čekao Krešu, Dražena, Dečeca, Kiću, Moku, Praju, Kinđu, mitske bitke Jugoplastike i Bosne, Cibone i Partizana, Crvene Zvezde i Zadra. Bila je to definitivno europska NBA liga, a tih osamdesetih godina prošlog stoljeća iz Jugoslavije su kao na tekućoj traci i stizali europski klupski košarkaški prvaci. Posebno su simpatični bili splitski mulci Kukoč i Rađa, koji su hrvatskoj košarci dodali još jednu posebnu, nezaboravnu dimenziju. Cibona, Jugoplastika i Zadar, te povremeno Šibenik, bili su vrela iz kojih se crpila sva ta košarkaška klasa. Svim državonostalgičarima zajedničko je diviti se mitovima i legendama. I kada danas ovu priču prepričavam mladim novinarima, žaleći ih što nikada neće imati privilegiju da u subotu u pet upale televizor, ili prošeću do Sportskog doma, Baldekina, Gripa i Jazina, neki znaju samo od mahnuti: Ah, ta jugonostalgija. Ako sam nesretan što više nema subote u pet, što nema Cibone i Zadra, Bosne i Jugoplastike, što se za košarkaške utakmice ne traži ulaznica više, onda ću odmah ovdje potpisati da sam jugonostalgičar. U prošli četvrtak, kada je Cibona izgubila u Zadru protiv momčadi koja nikada nije bila slabija, koja ne nastupa niti u jednom regionalnom i kontinentalnom natjecanju, mladi navijači vukova su slikovito pokazali što misle. Na spomeniku su Draženu Petroviću bijelim povezom prekrili oči, a na komadu papira ostavili poruku: kapetane ovo nemoj gledati!

Nikada nismo imali sustav

Nažalost, Draženu se cijela tragedija zagrebačke i hrvatske košarke dogodila upravo iza njegovih leđa. Ili još bolje, sve se počelo urušavati u našoj košarci baš onih godina kad je mitski kapetan izgubio svoj život u prometnoj nesreći na njemačkom autocesti kod Ingolstadta. Prije toga, u trenucima kada je dr. Franjo Tuđman osnivao HDZ, kad se mahalo maslinovim grančicama, kada se počeo rušiti Berlinski zid, u Ledenoj dvorani zagrebačkog sportskog doma Duda Ivković i Dražen Petrović, Kukoč, Rađa, Zdovc, Divac, Đorđević, Danilović... odigrali su vjerojatno najimpresivniju košarkašku igru ikada viđenu u Zagrebu. Jugoslavija je postala Europski prvak. Sve su suparnike jednostavno deklasirali. Na tim temeljima i Hrvati su stigli do svog povijesnog ostvarenja na Olimpijskim igrama u Barceloni. Dražen Petrović, Dino Rađa, Toni Kukoč, Stojko Vranković, Franjo Arapović i ostali, u finalu su igrali protiv prvog američkog Dream teama - Magica Jonsona, Larrya Birda, Michaela Jordana, Patrica Ewninga, Chalesa Barkleya, Scota Pippena... Bili su, dakle, najjača družina u povijesti loptanja pod obručima, a protiv tih vanzemaljaca naši su košarkaši osvojili srebnu medalju na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine.

U dvadeset godina Hrvatske države mogli smo vidjeti da sportskog talenta imamo: Ivica, Janica, Blanka i muška rukometna reprezentacija predvođena Ivanom Balićem. No, to su nažalost iznimke. Sve najbolje što se hrvatskom sportu događalo zapravo se rodilo u Jugoslaviji. Uz spomenute košarkaše tu su i Ćirini vatreni, Ivanišević i Majoli, Kljunovi rukometaši, Zoran Primorac....Dakle, nije ovdje pitanje talenta upitno, ovdje je upitan sustav i naporan rad. Sigurno da ne možemo zaboraviti ratne godine u kojima nam je bilo bitno sačuvati živu glavu, ali nažalost, baš u tim nesretnim godinama, u sport su se uvukli politički podobni kadrovi, kojima je sport bio samo paravan za vlastiti interes, za uzimanje od sporta, kako bi osigurali vlastiti prosperitet. Pa su tako iz Cibone otjerali njenoga oca Mirka Novosela, koji nije svetac, ali koji jedino u što se razumije, to je košarka. U to vrijeme u klubu je bio Zadranin Bože Miličević, klasični diktator, koji je uspio urušiti temelje nekoć znamenite Cibone, dvostrukog europskog klupskog košarkaškog prvaka. Klub je jednostavno opustošen, financijski opterećen dugovima, a u sportskom radu s djecom, ali i u skautingu cijelom Hrvatskom jednostavno zapušten. Paralelno s umiranjem Cibone, najprije s europske, a potom i vlastite Hrvatske košarkaške karte nestajali su Split, Šibenik i na kraju Zadar. Danas su to prosječni košarkaški klubovi, poput sinjskog Alkara, zadarske Puntamike ili zagorskog Zaboka. Više nitko u prirodnim košarkaškim rezervatima ne odgaja i traži košarkaše, pa smo tako došli do frapantnog podatka: u jesen 2011. godine u Zadru, gradu koji je poznat po poštapalici “Bog je stvorio čovjeka, a Zadar košarku”, u školu vaterpola upisalo se više djece nego u školu košarke. Iz košarke su nestali sportski entuzijasti, kvalitetni sportski radnici koju su od presudne važnosti za svako sportsko uređenje. Te fundamentalne probleme pratili su primjerice u Zagrebu i loša košarkaška politika.

Grcanje u krizi

Naime, u doba velike svjetske financijske krize u Zagrebu se dogodilo da su tri košarkaška kluba odjednom postala ravnopravna. Sposobni poduzetnik Emil Tedeschi formirao je Cedevitu. Klub, koji za razliku od Cibone i Zagreba, nije u ozbiljnom planu i programu dobivanju gradskog novca za sport.

Cibona je grcala u dugovima. Dok je Tomislav Karamarko mogao još utjecati na to da državne firme futraju KK Zagreb, tamo je bilo još uvijek dobro. I tako smo u gradu dobili tri prosječna kluba, a izgubili smo Cibonu, jedinu prirodnu košarkašku sredinu. Dakako da se ne smije amnestirati sve ljude koji su i politički u ministarstvu sporta sve ove godine radili u korist štete za hrvatski sport. Ponajprije što su dopustili da neki Bože Miličević i njemu slični godinama vršljaju po Ciboni i domaćoj košarci, te da nisu napravili dovoljno kvalitetan zakon o sportu koji će poticati one koji to mogu, da ulažu u sport i košarku.

Ipak, za zagrebačku košarku čini se, postoji samo jedno rješenje - jedan jaki klub. Da li je to fuzija ili neki drugi oblik? No, grad Zagreb nema niti interesa kada gledamo košarkašku publiku, niti financijske mogućnosti da u Europi igraju tri kluba. Kada bi se iz ova tri kluba kvaliteta koncentrirala u jedan klub, tada bi on imao mogućnost biti europski konkurentan. Naši najstariji košarkaški autoriteti trebali bi se prisjetiti kako se u košarci nekad radilo, te se uključiti u aktivan rad te puno, puno raditi kako bi se oživjeli već spomenuti centri naše košarke u Zadru, Šibeniku i Splitu. Da se loptanju pod obručima, sportu s kojim smo se nekoć ponosili, vrati boja u lice. Možda ću to jednom i doživjeti, no do nekih boljih vremena malo ću se grijati na vatri uspomena. Subota popodne, košarkaški dan, da Krešo, Dražen, Dečec, Kukoč, Rađa, Kinđe, Moka, Praja....

Povezani članci