Kriza eura

Kriza eura vodi k federalizaciji Europske unije

Petak 23.Rujan 2011.

Hrvatska će s Europskom Unijom u prosincu potpisati Ugovor o pristupanju. No, kada 1. srpnja 2013. godine postane punopravnom članicom, hoće li to biti ona labava konfederacija s kojom je pregovarala o članstvu? Ili će se zateći u Sjedinjenim Europskim Državama?

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Pred EU prijelomni su tjedni. Prezaduženoj Grčkoj u listopadu stiže na naplatu još osam milijarda eura duga. Novac su članice Eurozone već osigurale - 440 milijarda eura u Europskome fondu za novčarsku postojanost (EFSF) dostaje i za nju, i za Irsku, pa i za Portugal. No, neke od njih i same su se morale zadužiti ne bi li uplatile svoj udio u EFSF, a nisu uvjerene da Grčka čini sve što može da smanji proračunski manjak. Trojka Europske komisije, Europske središnje banke i Međunarodnoga monetarnoga fonda početkom je tjedna utvrdila da u grčkome javnome sektoru treba odmah zatvoriti 30 tvrtka gubitaša, 20.000 zaposlenih otpustiti a 150.000 poslati na čekanje, zamrznuti mirovine, smanjiti izdatke za zdravstvo...

Može li grčka vlada zaista učiniti više dok joj se društvo raspada pod nemirima zbog snažnoga kresanja proračunskih rashoda? Dok članice Eurozone svojim premišljanjem pritišću Atenu, grčki premijer Giorgos Papandreou uzvraća prijetnjom da će sazvati referendum o izlasku iz eura i povratku drahme. Tako što njemačka savezna kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy svakako žele izbjeći, da se dodatno ne ugroze grčki ulozi njemačkih i francuskih banaka. Napetost podižu i prijedlozi poput onoga Georgea Sorosa, da se “razmisli i o nezamislivome: bankrotu i povlačenju iz Eurozone Grčke, Portugala i Irske”.

Bankrot Grčke zakasnio i preskup
Kada se ponor grčkoga novčarstva tek bio ukazao, bankrot su zagovarali i stručnjaci Europske komisije kao “najmanje bolno rješenje, nakon kojega bi trebalo spasiti tek javni novac i zajamčenu razinu uloga u pogođenim bankama, a izgubili bi špekulanti”. No, Merkel je zaigrala populističku igru, pa je, osluškujući biračko bilo - jer slijedili su joj, jedni za drugima, izbori u nizu saveznih zemalja - nužne Pred Europskom Unijom presudni su tjedni kada mora konačno odlučiti na koji će se način učinkovito suočiti s krizom eura naslovna tema poteze prekasno povlačila.

Zbog njezina je populizma za EU lako probavljiv grčki dug od 335 milijarda eura postao okidač koji je paniku raširio novčarskim tržištima, a špekulanti su jednu za drugom napadali ugrožene i manje ugrožene zemlje, onemogućujući im pristup svježemu novcu. Ionako nedostatnome nakon novčarske krize što se kroz kojekakve “novčarske inovacije” i “izvedenicama” napuhan balon fiktivna novca iz Amerike, kroz londonski City, proširila i na Europu. Danas bi bankrot Grčke doveo do urušavanja Portugala i Irske, a možda i Španjolske i Italije. Potonjoj je Standard & Poor’s u utorak snizio kreditni rating na A+, s negativnim trendom. Pad Italije, čije je gospodarstvo, krizi unatoč, jače od kineskoga, povukao bi u ponor čitavu Europu.

Da se bankrot i može ograničiti samo na Grčku, sam Soros priznaje da bi sprječavanje posljedična urušavanja zajedničke valute bilo vrlo, vrlo skupa operacija. Da se europske banke nisu bile zaigrale u američkome novčarskome kasinu, tko zna koliko bi se još dugo Grci zaduživali kod pohlepnih bankara, prelijenih da provjere solventnost te zemlje koja je u EU primljena na američki pritisak, iako je Europska komisija utvrdila da ona za članstvo nije bila spremna. I euro je uvela lažući da za to ispunjava uvjete - tada se državama članicama još vjerovalo na riječ. I za Italiju se kasnije pokazalo da je uvjete za euro “ispunila” samo zahvaljujući “kreativnome knjigovodstvu” - guranju dugova pod tepih.

No, euro su, još sredinom protekloga desetljeća, prve potkopale Francuska i Njemačka. Kada je Francuska prešla granicu najvišega dopuštenoga proračunskoga manjka od tri posto BDP-a, postavljenu Paktom postojanosti i rasta (SGP) što mu je svrha održati euro čvrstim, Sarkozy je digao kuku i motiku protiv “krutoga SGP-a koji onemogućuje gospodarski rast”. EK se nije usudio prigovoriti ni kada je Njemačka u tišini ušla u crveno. Globe koje je SGP propisivao tada su ukinute, pa je i stega popustila, što je pomoglo da američka novčarska kriza dovede EU u takvo stanje da poneki sada čak razmišljaju o ukidanju eura i povratku nacionalnih valuta, dok drugi smatraju da je jedini izlaz pretvaranje EU, ili barem Eurozone, iz državnoga saveza u saveznu državu.

Ukidanje Eura urušilo bi Europu?
Ukidanje eura teško da može doći u obzir: gospodarstva “jezgrenih” država članica, odnosno “sjevernih” ili “vrlih”, kako se naziva one gospodarski i društveno uspješnije, pretrpila bi time štetu koja bi im BDP umanjila za petinu do četvrtine sadašnje razine, dok bi one “rubne”, “južne” ili “labave” doživjele katastrofu - BDP bi im se prepolovio! Nezaposlenost bi, upozorava poljski ministar novčarstva Jacek Rostowski, narasla na razine nezabilježene još od Drugoga svjetskoga rata, pa bi i novi rat u Europi postao izglednom mogućnošću. No, spašavanje ugroženih zemalja na način kako se to sada radi s Grčkom - s mnogo politiziranja i populizma, zakašnjelo i uz razorne društvene posljedice - ne može postati model za budućnost.

Grčka je, k tome, poseban slučaj. Ona je, napominje američki ekonomist nobelovac Paul Krugman, jedina europska zemlja koja se našla u teškoćama zbog javnoga duga. Kumovali su mu uvriježena korupcija i nepotizam, te neodstatan nadzor s europske razine. Irski je državni proračun, podsjeća Krugman, bio čak u plusu prije no što je Dublin ulupao silne milijarde eura u spašavanje propalih banaka. Stoga je model koji Merkel zagovara, upisivanje proračunske ravnoteže u ustave država članica, pogrješan jer se bez državna zaduživanja ne može pokrenuti rast koji bi europska gospodarstva ponovno osovio na noge. Merkel i Sarkozy također zahtijevaju uspostavu “europske gospodarske vlade”, koju bi činili čelnici država članica Eurozone, a sastajala bi se dva puta godišnje pod predsjedanjem predsjednika Europskoga vijeće Hermana van Rompuya.

Lisabonski bi se ugovor, pak, promijenio da omogući uspostavu fiskalne unije. Uza sve je njihove prijedloge bez razmišljanja stao slovenski premijer Borut Pahor, a i talijanski je ministar vanjskih poslova Franco Frattini najavio spremnost Italije da na europsku razinu prebaci “koliko je god još vrhovništva potrebno”. No, predložena “gospodarska vlada” tek je kozmetički pokušaj, a zapravo bi još više usporila odlučivanje jer ga s EK-ove prebacuje na rijetke sastanke na međuvladinoj razini. Ni odluka s lanjskoga prosinačkoga summita EU, da zemlje Eurozone u prvoj polovici godine jedna drugoj te EK-u dostave nacrte svojih proračuna za iduću godinu, kako bi si uzajamno spriječile opasna zaduživanja, nije dala učinka: ljetošnje su EK-ove preporuke nakon raščlambe njihovih proračuna gotovo sve zemlje odlučile zanemariti.

Na obećanje s istoga summita, da su odlučne poteze za spašavanje eura spremne vući brže no što ih na novčarskim tržištima vuku špekulanti koji se klade na propast zajedničke europske valute, također su zaboravile. Daniel Gueguen, lobist i predavač na Europskome kolegiju u Bruggeu, “inkubatoru” eurobirokrata, još je 2004. prorekao da će EU zapasti u veliku krizu jer “euro je federalna politika, a o njemu se ne odlučuje federalnim mehanizmom, pa će stoga, umjesto da dovede do gospodarskoga približavanja, povećati jaz između vrlih zemalja s malim javnim dugom, malim proračunskim manjkom te visokim gospodarskim rastom i onih labavih, Porast će nezaposlenost, a smanjiti se proizvodnost. Europske ustanove moraju se stoga preobraziti kako bi se mogle učinkovito pozabaviti tom nedosljednošću”.

No, prvi je europovjerenički kolegij Josea Manuela Duraa Barrosa bio pod dominantnim utjecajem povjerenika za unutarnje tržište i usluge irskoga neoliberala Charlieja McCreevyja, čija je mantra bila “Deregulacija, deregulacija!”, Mehanizmi koji bi euro zaštitili od krize nisu uspostavljeni. Anton La Guardia, bruxelleski dopisnik The Economista, smatra da “brze intervencije treba usmjeriti k prepoznavanju nesolventnih zemalja i preustroju njihovih dugova uz istovremenu neograničenu potporu solventnima, podupiranju banaka da prežive državni bankrot, te preusmjeravanju makroekonomske politike s prorecesijskoga rezanja proračuna, na poticanje rasta. A onda treba zacrtati novi sustav koji će onemogućiti da se ikada više ponovi ovakva zbrka”.

Federacija, ili samo više solidarnosti?
Je li taj novi sustav federalna EU? Na to su ovih dana ponovno pozvali bivši njemački savezni kancelar Gerhard Schröder i ministar vanjskih poslova u njegovoj vladi Joschka Fischer. Schroederova je vizija, koju je prvi put iznio još 2001. kao savezni kancelar, da Europski parlament dobije puni nadzor nad proračunom EU i da bira predsjednika EU, a da Vijeće EU postane EP-ov Gornji dom. EK bi postao “snažno izvršno tijelo”. Merkel, u to doba šefica oporbe, bila je poduprla Schroederov prijedlog “jer smanjuje demokratski deficit u EU”, ali ostali su ga čelnici država članica tada prečuli.

Uza Schrödera su ovaj put, međutim, stali i bivši britanski premijer Tony Blair te bivši, po mnogima najbolji, predsjednik EK Jacques Delors. Ne prihvati li Merkel više solidarnosti prema “labavim” članicama, životni standard u EU nastavit će se snižavati ka kineskome Soros smatra da je nužno uspostaviti europsko ministarstvo novčarstva s fiskalnim ovlastima, koje bi izdavalo euroobveznice, tj. solidarno raspodijelilo dug. Rostowski također naglašava da “bez solidarnosti Europi prijeti raspad”. Čak je i britanski premijer David Cameron pobornik prerastanja Eurozone u fiskalnu uniju, iako Ujedinjeno Kraljevstvo nije njezin član.

Na uvođenje euroobveznica poziva i Barroso, a protivi im se, zbog saveznih izbora 2013., Merkel. A kako će se na te zahtjeve postaviti Hrvatska, upitali smo “europske ideologe” HDZ-a i SDPa Davora Stiera i Nevena Mimicu. - Rješenje nije u ukidanju nacionalnih i nametanju multinacionalne države; rješenje je u Europi koja će biti solidarnija, ali i odgovornija na području fiskalne stege. Postojeći mehanizmi europskih integracija mogu se u tom smislu prilagoditi, ali u središtu uvijek ostaju nacionalne države - kaže Stier. Mimica napominje da je “nije teško zaključiti da sve veća gospodarska i monetarna integracija EU traži i dodatnu integraciju nacionalnih fiskalnih i socijalnih politika”.

- Jasno je da će se jedinstveno tržište EU, bez sinergijskoga učinka koji bi došao sa čvršćim političkim ustrojem, sve teže nositi s konkurencijom SAD-a i rastućih gospodarstava Kine, Indije, Brazila, Rusije... Međutim, povijest Europe kao prostora nacionalnih država još daje dovoljno poticaja političkim interesima očuvanja nacionalnih suvereniteta da nadjačaju očite gospodarske i razvojne interese federalne integracije. Pogotovo u doba krize i nedostatka jakih europskih političkih vođa - napominje Mimica. On “ne vidi da bi hrvatski građani tako lako prigrlili ideju federalne EU”. - Pretpostavljam da će Hrvatska biti među onim članicama EU koje će zajednički tražiti institucionalna gospodarska i politička rješenja za sve snažniji, bolji i učinkovitiji savez, ali koji u konačnici ne bi doveo do Sjedinjenih Europskih Država - zaključuje Mimica.

A sam se euro, hvala na pitanju, još dobro drži. Bar u usporedbi s dolarom, koji je, osim novčarskom krizom, uzdrman i ogromnim javnim dugom u koji su prethodne republikanske uprave ponajprije nerazumnim ratnim troškovima utjerale SAD. Kina je, k tome, svojim velikim trgovinskim viškom spremna spašavati posrnule zemlje Eurozone, da ima kome prodavati svoje proizvode. No, tada će Beijing određivati svjetsku trgovinsku politiku, pa se neće se moći provesti neophodno: vezivanje slobodne svjetske trgovine uz poštivanje radnih i društvenih prava. Bez toga, životni će se standard u EU, zbog konkurentnosti, nastaviti snižavati sve dok se jednoga dana ne izjednači s kineskim...