Zagorci protiv Crkve

Kumrovec ne damo! Novcem EU uskrsnut ćemo novi Titoland

Petak 11.Studeni 2011.

“Inicijativa za Kumrovec” projekt je kojim bi se postojeći objekti aktivirali u javno komercijalne svrhe. Spomen-dom bi bio muzej hrvatskog filma, a uredili bi se i sadržaji koji trebaju prihvatiti 50 tisuća ljudi koji godišnje posjete mjesto.

Izdanje

Broj 9, 11.11.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

U prvoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji je još uvijek većina stanovništva, oko 60 posto, živjela na selu. Seoska izgradnja je bila uglavnom stihijska i prepuštena inicijativi pojedinaca. “U nedostatku urbanog planiranja, seljak je i idejni začetnik, investitor i izvođač gradnje. Otuda ima i pojava grubih oblika penetracije u prostorne i pejzažne cjeline, onemogućavanja normalnih oblika sadašnjih i budućih urbanih planova”, piše u radu o stambenim uvjetima na selu u biltenu “Jugoslavenski pregled” iz 1977.godine. Ta je publikacija dio prašnjave, na podu razbacane hrpe mnogih drugih naslova s pečatom Biblioteke Političke škole SKJ “Josip Broz Tito” u Kumrovcu. Iz te je napuštene, nekoć elitne savezne Političke škole odneseno sve što se moglo, uključujući i bakrene žljebove s krovne konstrukcije, ali za marksističku i socijalističku literaturu očito nije bilo interesa. U tom malom zagorskom selu sedamdesetih se nije gradilo stihijski niti je nedostajalo inicijative. Naprotiv, gradilo se vrlo planski i brižno, investiralo izdašno, a inicijativa je dolazila sa samog političkog vrha. Od najpoznatijeg kumrovečkog sina.

Zatečeni viješću
Nakon dva desetljeća zaborava, inicijativa u vezi Kumrovca sada ponovno dolazi s državnog vrha. Reprezentativne zgrade koje su se u tamošnjem idiličnom pejzažu nekoć gradile za edukaciju Titovih provjerenih kadrova i brojnih ekskurzija na obaveznom obilasku njegova rodnog mjesta, trebale bi pripasti - Katoličkoj crkvi. Tako je odlučila premijerka Jadranka Kosor kako bi se kompenzirao dio Crkvi oduzete imovine za vrijeme komunizma, javlja u utorak, 8. studenog, Večernji list. Ta nas je vijest zatekla po povratku iz Kumrovca, gdje smo početkom tjedna otišli zbog jedne sasvim nove i potpuno drugačije ideje o mogućnostima tih zapuštenih prostora, koja umjesto “otpisivanja” državne imovine, cilja na aktiviranje svih njenih potencijala. Kako Vladin dogovor s Crkvom još nije formaliziran, postoji šansa da stvari krenu u drugačijem smjeru.

No, da se nakratko vratimo u sedamdesete, kada je sve počelo. Prvo je 1974. na brežuljku poviše sela na Dan Republike otvoren Spomen-dom boraca NOR-a i omladine Jugoslavije, koji je unatoč dičnom nazivu bio zapravo poslovno-ugostiteljski objekt u koji su imali pristup praktički svi koji su mogli platiti smještaj ili obrok. Tu su se održavali razni kongresi i seminari, slavile svadbe i sve ostale proslave, osim krštenja i krizmi. Potom je 1981. godine na par minuta udaljenosti izgrađena Politička škola. Tu nije baš svatko imao pristupa. Na dvosemestralno školovanje su dolazili partijski kadrovi iz cijele Jugoslavije kojima se smiješila dobra karijera, ali nisu imali baš neku naobrazbu pa su tu ubrzanim tempom nadoknađivali propušteno. A znanja nisu bila samo ideološka, učila se ekonomija, sociologija, filozofija, povijest, bilo je to slično programu fakulteta političkih znanosti. Tito je već umro, Jugoslavija se klimala pa i u Kumrovcu nije bilo baš zategnuto. Debatiralo se o Titovom “otkantavanju” Staljina, raspravljalo o ‘68., u projekcijskoj dvorani su se gledali američki filmovi, a duge večeri u toj seoskoj izolaciji su se ubijale za šankom. Unutar partije je diploma Političke škole donosila bodove za napredovanje, a izvan nje su se ljudi izrugivali kovinotokarima koji deset mjeseci provode u Titovom rodnom selu ne bi li se popeli na društvenoj ljestvici. Tako danas prepričavaju oni koji su predavali u školi, uz molbu da im se ne navodi ime, jer to su, eto, “tempi passati”.

Nakon 1991. u Spomen-dom i Političku školu došli su neki sasvim drugačiji stanari, prognanici uglavnom iz vukovarskog kraja. Tu je bila smještena i spisateljica Ivana Simić Bodrožić, koja je taj period opisala u nagrađivanom romanu „Hotel Zagorje“, kako je devedesetih bila preimenovana Politička škola. Tada se tu vjerojatno prvi put „ukazala“ Crkva kada se u jednom od kabineta služila misa, a kao oltar je služio stol u kojem su bile zaključane knjige o Partiji i Titove slike, piše Ivana Simić Bodrožić. Prognanici su otišli 2003. godine i od tada se ništa nije pomaklo. Nekoliko je puta Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom pokušao putem natječaja prodati te objekte, ali nije išlo. Dolazak u Kumrovec potencijalnih investitora iz Saudijske Arabije nakratko je zahuktao megalomansku priču o hotelu sa sedam zvjezdica. Slovenske Terme Olimia, vlasnici obližnjih slovenskih termi u Podčetrtku i Terme Tuhelj u Hrvatskoj, također su pokazali interes, ali do danas se ništa nije dogodilo. Zgrade su propadale, lokalna vlast i stanovništvo nezadovoljni su jer postoji potencijal, ali ne i plan kako ga iskoristiti.

I onda se pojavila dobra ideja. Tek nešto malo prije nego je Jadranka Kosor iznijela svoj plan. filmske večeri za odabrane Arhitekt Robert Loher i predsjednik Tabor film festivala Nenad Borovčak pokretači su “Inicijative za Kumrovec”, kojoj je cilj da se stvori organizacijski okvir unutar kojeg bi se aktivirali ti prostori u javno-komercijale svrhe. Obojica su dobro upoznati s tim krajem i krenuli su iz svojih profesionalnih interesa: Loher zbog iznimne arhitektonske vrijednosti, posebno kompleksa Spomen-doma arhitekata Ivana Filipčića i Berislava Šerbetića koji su tim projektom dobili prvu nagradu na javnom natječaju za Spomen-dom 1972. godine. “To je vrhunski arhitektonski muzej na otvorenom”, kaže Loher. Osim Spomen-doma i Političke škole koju su projektirali Danilo Cvjetković i Miomir Lužajić, tu je i osnovna škola slavnog Nevena Šegvića te stambene kuće koje je za učitelje projektirao jedan od najpoznatijih domaćih dizajnera druge polovice 20. stoljeća Bernardo Bernardi. Poviše sela je smještena i Titova rezidencija, ali ona nema neku posebnu arhitektonsku vrijednost. Gradili su je iza rata njemački zarobljenici kao hotel da bi 1962. bila preuređena u Titovu vilu.

Borovčak pak misli da bi Spomen-dom bio idealan za smještaj prvog hrvatskog muzeja filma, ne samo zato što tamo već postoji projekcijska dvorana s tristotine mjesta, čija je gotovo 40 godina stara oprema još uvijek funkcionalna, i ne samo zbog toga što je Tito bio poznati filmofil i što je i tu za odabrane održavao filmske večeri kada bi svratio u rodni kraj, što može biti dodatni turistički mamac, nego i zbog toga što zemljopisni položaj otvara mogućnost prekogranične suradnje. Smatra da bi osim bogate hrvatske filmske povijesti 20. stoljeća, koja bi se tamo predstavila, to moglo biti i mjesto gdje bi se kroz cijelu godinu održavale filmske radionice, seminari pa i festivali. Za muzej filma, odnosno za mjesto koje bi imalo specijaliziranu dvoranu i na kojemu bi bila pohranjena i dostupna javnosti sva relevantna filmska arhivska građa, godinama se zalaže i filmski stručnjak i multimedijalni umjetnik Ivan Ladislav Galeta. Galeta gotovo ljutito objašnjava da njegovi studenti s Akademije likovnih umjetnosti, kojima predaje animaciju i nove medije, nemaju gdje pogledati antologijska domaća ostvarenja.

Mada kaže da su takvi specijalizirani muzeji uglavnom u gradskim središtima, podržava inicijativu da to bude u Kumrovcu. Ideju je podržao i župan Krapinsko-zagorske županije Siniša Hajdaš Dončić, a potom i načelnik Općine Kumrovec Dragutin Ulama te Hrvoje Hrabak kao predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata. U organizaciji tih triju strana 19. studenog održat će se skup u Kumrovcu na kojemu će se s različitih aspekata – kulturnoga, arhitektonskoga, turističkoga – raspravljati o razvojnim potencijalima Kumrovca. Najjači adut inicijative svakako je muzej filma, uz koji bi se onda još naslonili turističko-komercijalni sadržaji, poput hotela, kongresnog centra i slično, ali je o detaljima još rano govoriti. Inicijativa je tek u svojoj početnoj fazi i do kraja godine će se definirati, kaže Loher, da bi se u sljedećoj godini uobličila u detaljan projektni prijedlog. Plan je da se osnuje agencija koja bi bila zadužena za provedbu projekta, pa tako i traženje financija. To je naravno najteži dio.

Zgrade u Kumrovcu su u više-manje lošem stanju, a k tome ih treba i prenamijeniti. Vjerojatno ih se do sada nije uspjelo prodati na natječajima upravo zbog toga što je to velika investicija s neizvjesnim povratom uloženog, mada će načelnik Ulama reći da zapravo nije bilo volje zbog ideološkog naboja Kumrovca koji se ne želi oživljavati. Ulama od povijesti mjesta ne želi bježati, dapače, svjestan je da je Tito jak brend koji bi trebalo i komercijalno iskoristiti. Tome u prilog navodi da svake godine imaju pedesetak tisuća posjetitelja, koji najviše dolaze upravo zbog Tita, ali nemaju gdje prespavati. “Isto tako izaslanstva Kine, Indije, Egipta i ostalih zemalja nesvrstanih redovito žele posjetiti Kumrovec kada dolaze u diplomatski posjet Hrvatskoj, mada to službena politika prešućuje”, kaže. Ulama vjeruje da ova, nova inicijativa ima šanse za uspjeh i da može biti pokretač razvoja tog dijela Zagorja. Unatoč najavi da će vlasništvo prijeći u ruke Crkve, nemaju namjeru odustati.

ideja maglovita, ali ostvariva
Ovoga puta bi se preko buduće agencije sredstva tražila od različitih europskih fondova. “Za razvoj ovakvog modela potrebno je osposobiti i ustrojiti sasvim novu vrstu upravljačkih tijela koja u sebi sadrže stručnjake, lokalne vlasti, građane, nevladin sektor i komercijalno zainteresirane. UHA nije takva agencija, ali uz pomoć znanja i mreže kontakata koje ima 29 može biti poticaj razvoja koji balansira javne i privatne interese. Sinteza, koju podrazumijeva ovakav projekt, uključuje pitanja javnosti, infrastrukture, okoliša, regionalnog razvoja i slično, što je sve izrazito prijemčivo za financiranje iz EU fondova, čime se enormno podiže šansa za provodivost pojedinih projekata i kompenzira trajni nedostatak razvojnih sredstava u državnoj i lokalnim blagajnama”, objašnjava ulogu UHA-e u ovoj inicijativi Hrvoje Hrabak. U posljednjih dvadeset godina je napravljen veliki napor da se u Kumrovcu stavi naglasak na njegovu etno komponentu, jer nitko nije znao što bi radio sa simboličkim nabojem vezanim uz Tita i političku prošlost tog mjesta, nastavlja Hrabak.

“Trebali bismo se konačno riješiti tih inhibicija. Pritom ne mislim da bi trebalo ići u smjeru naglašavanja ideološke komponente i poticanju kulta ličnosti Tita, već da se kreativno reinterpretira povijest kao što bi se to moglo postići s muzejom filma”, kaže Hrabak i naglašava da je i bez tog simboličkog potencijala kumrovečka dolina ambijentalno i geografski jedinstvena, a uz to ima i kvalitetnu bazu koja se može razvijati. Točno je da taj kraj pruža niz mogućnosti, i da se realizacija nove inicijative ne čini tako neostvarivom, koliko god da je još maglovita. Samo ako Kumrovcu, kao u nekoj brešanovskoj farsi iz doba komunizma, prethodno ne “presudi” Crkva.