bez anestezije

Linić šumom, Čačić drumom, a Milanović ko gospa međugorska

Četvrtak 22.Ožujak 2012.

U opoziciji se zamišljalo da će premijer najavljivati velike poteze, primati očajnike i buditi optimizam. Milanović, međutim, ne može ili ne želi biti takav premijer. Njega ne zanima komunikacija s narodom

Vlada i nakon tri mjeseca najviše podsjeća na raštimani orkestar. Vode je jedan kontrabasist i jedan bubnjar, udaraju ritam kako im koji dan padne napamet, a dirigenta koji bi to složio u nešto uhu ugodno, nigdje. Premda se u Vladi hvale da “im medeni mjesec s medijima još traje, a narod još uvijek u anketama daje podršku”, posve je jasno da oni koji se u Vladi kreću - tumaraju, dok ostali sjede i ne sviraju, čak ni pogrešno. Pa tako jedan dan Čačić šumom, Linić drumom, drugi dan obrnuto. Dva najjača ministra, koja su obilježila prvih sto dana Vlade, koja je obećala bolji život, izgledaju zadnjih dana kao da su se negdje usput razišli. Dovikuju se preko medija, kao dva generala koji nisu podijelili dužnosti pa se ne zna tko brani, a tko napada, a maršal se i tako negdje povukao na razmišljanje.

Čačić reže kao nožem, njemu nije problem biti najnepopularniji političar u zemlji. Kaže da ga to ludo zabavlja i ne mari za silne izljeve netrpeljivosti, nad kojima esdepeovci otvoreno uživaju. On i tako igra “va banqe”. Bude li uspjeha, pripisat će ga HNS-u, a ne Vladi, u miraz za sljedeće izbore, a ne uspije li, malo će njih biti razočarano. U Liniću još uvijek negdje spava stari ljevičar, prignječen doduše neoliberalom, pa mu se ponekad čini da ne treba na riječima biti okrutan, jer život je to i tako sam po sebi. Napravit će isto, reći će ponekad nešto blaže. Uostalom, i SDP mora na izbore, a prokljuvi li narod da tu nema ni “s” od socijalne osjetljivosti, kaznit će tzv. socijaldemokratsku stranku. Obojici je, međutim, u biti svejedno koliko će sutra biti litra benzina, kako će završiti radnici Diokija ili neke od bezbrojnih drugih firmi u istom položaju, zašto im ljudi na ulici već skidaju sve po spisku, gledajući cijene koje se otimaju svakoj kontroli. Za Linića su poskupljenja jačanje gospodarstva, jer nikada nije preživljavao mjesec s tri tisuće kuna.

Za Čačića je privatno - privatno, tko ih je upropastio taj neka ih vadi, zaboravljajući da firma možda i jest privatna, ali narod je ipak “državni”, jer ne nestaje u bespućima povijesne zbiljnosti s propalom firmom, već završava na burzi rada i socijalnim pomoćima. Uostalom, narod se uvijek snađe. I pod grofom, i pod kraljem, pa što ne bi i pod “lijevom” vladom. Eno, Grci već idu po krumpir direktno kod seljaka, umjesto u dućan. Propast će dućani, ali Grci neće umrijeti od gladi. Dakle, može se preživjeti i u bankrotu. Hrvati tako mogu krenuti kod mljekara. Natoče benzin za 74 kune po litri i obilaze farme. Dobro njima, dobro seljacima, a Dukat je ionako privatna firma. Ili Amerikanci. Kod njih je pokrenuta lutrija na kojoj se dobiva liječenje. Navala je velika, bolest je u Americi itekako skupa, vodi poštene ljude u bankrot, a lutrija je baš zabavna. Skupi se cijela obitelj i napeto čeka da vidi tko je dobio kemoterapiju za taj tjedan. U hrvatskoj inačici bi se dobitnik na lutriji mogao pomaknuti na listi čekanja i možda čak i preživjeti zahvaljujući, a čemu drugom, nego pukoj sreći. U “Survivoru” nagrada za pobjednika iznosi 50 tisuća eura.

U Hrvatskoj se za epizodu “Survivora”, koja uključuje štrajk glađu i boravak na 50 metara visokoj skeli, dobiva, eventualno, dio plaće koja je odavno zarađena. Uostalom, gledanost im je bila manja nego Avi Karabatić, pa im i honorar mora biti manji. Sve se može urediti u pravoj državi, narod sve preživi pa i neuštiman orkestar koji im odlučuje o sudbini. Pitanje je jedino gdje je dirigent? Gdje je čovjek koji bi se trebao izložiti i na sebe preuzeti ulogu tumača Vladinih poteza, komunikatora s narodom, onoga koji točno zna zašto Linić vuče na jednu, a Čačić na drugu stranu? Gdje je onaj koji će predstavljati stvarni predznak te Vlade i preuzeti na sebe rad na obećanoj promjeni društva? Milanovića, međutim, nema ni u šumi ni na drumu. On se pojavljuje povremeno i prigodno, poput Gospe međugorske, samo kada ima za poručiti nešto po njegovom mišljenju važno, ali kratko i komplicirano. Ne želi narod zamarati svojom pojavom, ali ne želi ni da njega narod zamara svojom. U lijepoj opozicijskoj hladovini postojao je plan: ministri će raditi svoj posao, vrlo autonomno svaki u svom resoru, posebno zato što je Vlada koalicijska, pa je valjda glupo da se jedni drugima miješaju u kadrove i odluke, a premijer će biti “glasnogovornik” te Vlade, čovjek zadužen da narodu priopćava dobre i loše stvari na najbolji mogući način.

On je trebao najavljivati velike poteze i planove, buditi optimizam, primiti one koji misle da je premijer instanca koja bi im mogla pomoći. U tri mjeseca se pokazalo da Milanović to ne može ili ne želi biti. Njega komunikacija ne zanima. Ponaša se kao da ne želi preuzimati odgovornost za poteze svojih ministara, nadajući se da će, kada oni potonu, on izaći neokrznut. Ne, nije ovo zagovaranje Sanadera koji se miješao u sve, ni Kosorove, koja sada plaća pet minuta jadne premijerske slave. Naprosto je pitanje: čemu u stvari služi premijer?

Povezani članci