Pisanje uz vjetar

Maturanti se napili. Ma dajte?! Da sam ja maturant razbio bih sve pred sobom

Četvrtak 24.Svibanj 2012.

Ako netko mladima nema pravo bljutavo moralizirati onda su to generacije koje su sve do temelja upropastile. Mi im ostavljamo svijet u kojima vlast u strankama osvajaju ljudi koji se ne znaju smijati, u kojem tajne službe postaju modeli za javno djelovanje, u kojem se ljude ne gleda u oči

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Imati danas u Hrvatskoj 18 ili 68 godina, s pozicija perspektiva koje ti se nude, gotovo je isto. Niti u jednom niti u drugom slučaju ne možeš se ničemu nadati, osim što oni prvospomenuti imaju privilegiju biološke iluzije da je cijeli život još uvijek ispred njih. Godine su prokleta stvar, jer vrijeme, koliko god se činilo da protječe na zamahe sporo-brzo, zapravo slijedi svoj jednolični ritam kojeg ili pratiš ili jednostavno ispadaš iz igre. Naš je problem što su nas od najranijih dana učili da protok vremena promatramo linearno, ilustrirajući ga onim jezovitim lentama na kojima bi onda označavali točke od - do i tim odsječcima sami sebi oduzimali pravo uvida u kontinuitet prožimanja epoha. Tako bi nam ratovi trajali od tada do tada pa ne bismo bili svjesni da su zapravo počeli poneku godinicu ranije i da su trajali još neko vrijeme nakon što je službeno nastupio mir. Povijest je pitanje interpretacije, kao što je sadašnjost pitanje - svih pitanja, dok nam je budućnost neupitna. E, kad smo već kod te budućnosti slušam ovih dana nakaradna moraliziranja o maršu maturanata, zbog kojeg se mnoga ozbiljna glava zabrinuto uspizdila, prosipajući dobro poznate i potpuno besmislene fraze kao “što je s tim mladima danas”, “u naše vrijeme nije bilo tako”, pa “na kome to ovaj svijet ostaje”, ili “samo piju i razbijaju, ja sam u njihovim godinama već imao obitelj i radio sam”.

Zbog malo brašna, par niskorazumskih, egzibicionističkih skokova u Manduševac, nekoliko ispumpavanja želuca, i nemaštovitih fizičkih obračuna cijela jedna generacija je dovedena u pitanje. Ono kako ja vidim situaciju u kojoj današnji maturanti stupaju u svijet odraslih mislim da bi imali apsolutno pravo razbiti sve pred sobom, sve na što naiđu u tom svom sve manje razdraganom defileu, a sve više križnom putu svrstavanja u redove ekipe koja je izgubila prvoligaški status u ligi budućnosti. Mi smo ispali iz toga, mi smo irelevantnim učinili pitanje “na kome to ovaj svijet ostaje”, mi smo nepovratno zajebali sve što se zajebati dalo i ako danas netko nekoga smije i mora prozivati onda to maturanti trebaju raditi nama. Moraju nas psovati, gađati blatom, a ne brašnom (ono je preskupo), moraju do zadnje prepoznatljivosti razdrobiti ovo naše vrijeme i udariti ga istinom posred glave da bi jednom zauvijek razriješili mitsko generacijsko pitanje tko tu koga jebe. Ukoliko generacije koje dolaze ne budu pretjerano uspješne one će biti samo odraz našeg socijalnog kukavičluka, kleptomanije, nazovidomoljublja, licemjerja i neizrecive zloće.

One će biti sve ono što si mi odbijamo priznati da jesmo i tu pomoći nema. Zacrtali smo im trasu kojom moraju proći, a onda se nad njome čudimo u čistom alibi-nastupu ne bismo li time s vlastitih ručica isprali krvave tragove odgovornosti. Kakav smo mi to trag ostavili u vremenu? Kakav smo mi to svijet u nasljeđe predali učenicima? Svijet u kojem na vlast dolaze ljudi koji se ne znaju smijati, koji pošteno ne znaju pogledati čovjeka u oči, u kojem tajne službe postaju modeli javnog djelovanja. Svijet u kojem će današnji maturanti biti prisiljeni otplaćivati naše kredite za samice od 60 kvadrata, u koje smo se dobrovoljno zatočili na 30 godina. To je svijet u kojem se sve svodi na neprekidne obračune i zakulisje, u kojem znanje i nadarenost postaju istinske smetnje na putu prema vrhu, a visoke školarine pobrinut će se da to nužno, istinski potrebno znanje ne bude dostupno svima. Kao što će biti i sa zdravljem, s vodom, minimumom egzistencije. To je svijet u kojem je vjera pokrivač za razmahanu bezbožnost. U tom svijetu od njih će se očekivati da oforme obitelji, da plaćaju poreze, da ubrizgaju svježu krv u svaki novi mogući rat. Njih se neće nikada pitati što sustav može učiniti da bi im osigurao minimalno pravo na samopoštovanje. Od njih će se uglavnom tražiti što mogu dati ili će im se jednostavno oduzimati, ako kojim slučajem pokažu i najmanju kolebljivost prilikom ispunjavanja nametnutih im krvopijskih obaveza.

I uz sve to neke mudre glave i dalje će sjediti u kutu, svake četiri godine odgegati se do glasačkih kutija i smiriti svoju prodanu građansku savjest, pa opet pokorno sjesti u kut, ali će zato svake godine u svibnju krkljati si u bradu i opozivati pravo maturantima da budu divlji, manje od onog kakvi bi trebali biti. Jer potpuno sam svjestan da jednokratno zadovoljstvo ljudi nije nikakvo rješenje, već da se svaka vlast, bez obzira pod kojom se nacional-izmišljotinom skrivala, najdjelotvornije drži u kakvoj takvoj presiji jedino kontinuiranim bijesom. Podići valove, uznemiriti poredak, dovesti u pitanje trajno stanje stvari, postaviti princip varijabilne moći. Ako duhove može uznemiriti bezazlena i polupijana masa dojučerašnjih maloljetnika u jeftinim majicama, što bi tek mogla napraviti ekipa pametnih i odvažnih ljudi. Tada bi možda i 18. i 68. godina starosti dobile smisao u kojem ne bismo uzaludno čekali da nam netko nešto udijeli, nego bismo spremno sami uzeli vlastiti život u vlastite ruke. A pri tome se, kao i u maturalnoj povorci, ne bi trebalo puno razbijati; možda tek poneka predrasuda, poneki mit i poneki živi totem kojeg smo, šuteći svih ovih godina, proizveli u velikom nacionalnom cirkusu nakaza.